KROZ OLUJU VLASTITE EGZISTENCIJE....

I`m starting at a broken door
There`s nothing left here anymore
My room is cold, it`s making me insane
I`ve been waitin` here so long
Another moment seems to`ve come
I see the dark clouds comin` up again

Savršeni plan ne postoji! To je ovih dana moje najveće otkriće pod čijim se teretom savijam. I pitam se: Zar je moguće posustati na samom početku? Ili je sve to možda samo loš dan u nekom općenitom smislu? Naravno da odgovor ne znam. Zato sam se jučer i slomila. Nisam željela čuti nikakvu kritiku, nikakvu pogrdu, nikakvu lošu riječ... Duša mi se stisla kao da se sakriva od nečega što naglo dopire do nas i želi nam nešto učiniti, a mi se samo bojimo i sakrivamo u nama samima. Što to dolazi? Ne znamo... Kamo da se sakrijemo? Ne znamo... a što onda znamo? Ništa! Tako i ja jučer... Na fakultetu je vladao kaos. Srela sam frenda iz osnovne škole i osim lagane vrtoglavice nisam osjećala nikakve indikacije da bi ovaj dan mogao biti loš. Mačak mi je ujutro rekao da mi želi dobar dan i da misli na mene. Ok...dobre riječi...tople riječi... Tako da sam smireno (kolko-tolko s obzirom na neki duboki osjećaj tjeskobe i izrazito velike količine hormona koji mi kolaju žilama) otišla na fax. Tamo atmosfera prijateljska i kao što sam već rekla, srela sam frenda iz Osnovnjaka, mog Šlogija!!! Hehehe! Kad ga se sjetim iz onih dana... Mali, zbunjeni dečko koji je živio u svom svijetu stripova i uvijek je želio nekaj brzo reći pa je mucao. U biti smo si bili dobri prijatelji, a sada ga vidjeti nakon toliko vremena... Čudan feeling, al već je pao dogovor da se jedan dan idemo nažderati...onako životinjski kak bi moj Shnajdi rekao...u lokalnu FERovsku menzu!! Bog blagoslovio tu menzu!! =)))))

Running through the monsoon
beyond the world
till` the end of time
where the rain won`t hurt
fighting the storm
into the blue
and when I lose myself I think of you
together we`ll be running somewhere new
through the monsoon
just me and you.

Dan se nastavio u malim ubrzanim koracima... Saznala usput da je Toše poginuo...to je bio mali šok za mene jer je dečko tako mlad bio...a i volim njegove pjesme. To me malo streslo, ali na redu je bilo predavanje kod moje najdraže Sofie!! Ta portugalka mi je nešto presavršeno na ovom faxu!!! Toliko vesela i otvorena osoba, a na ovom sam satu saznala još jednu odličnu stvar... Imali smo za zadaću ispuniti neki kartonchich sa nekim svojim podacima i slikicom zakeljenom gore...i na početku predavanja je ona kupila te papire. Dobro, uzela od mene i nastavila dalje... No, nakon par minuta je uzviknula "Gordana!". Ja se stresla... Pa kaj sam krivo nekaj napravila? Vrtim film...a ona mene pita...naravno na portugalskom =)))))..."Kaj si ti rođena 4.12.?"...Ja odg: "Sim!"(na portugalskom =PPPP)...a ona se nasmješi i veli..."Super!! Onda taj dan imamo feštu ovdje jer je i meni taj dan rođendan!" Ja ostala paf!!! I bila tak vesela jer ono...wow...ona mi je najbolja profa...i onda još isti dan imamo roćkas!! Baš me razveselilo da sam 15min bila crvena u licu...=)))) Predavanje je do kraja prošlo u opuštenoj atmosferi uz smijeh i lagani razgovor... Njezino crtanje smajlicha kad nam objašnjava kak se veli neko raspoloženje, ili pak naš smijeh kad vidimo što može izmisliti za nekog čovjeka (frajer u našem zadatku ima 26 godina i zove se Chin Huao) ili što možemo izmisliti za njega (moja Kristina je mislila da je ovo Chin neki "chiu" kao naslov, titula)...i slične zanimljive stvari. Eto, opet nema nikakve očite indikacije da bi ovo I U KOJEM slučaju bio loš dan. Možda je svojevrsno upozorenje bila moja ogromna želja za slatkim i moje trpanje čokse u usta ko svinjče...da, to je moglo biti upozorenje. =))))) Jer od tada više ništa nije išlo kako treba...

A halfmoon fading from my sight
I see your vision in its light
But now it`s gone and left me so alone
I know I have to find you now
Can hear your name and don`t know how
Why can`t we make this darkness feel like home?

Kristina, moja Buba i ja smo se smjestile gore na odsjeku i pokušale dovršiti dijalog za Sofiu koji smo radili na predavanju, a moramo ga pripremiti za idući sat. Uto sam ja shvatila da nisam riješila jedan papir...i onako dosjetljivo sam htjela prepisati od BUbe, no ni Buba to nije napravila i onda je nastala strka. Tonu zadaće, niš ne kužimo, a vremena...malo... Jurnjava. Vrtiš talijanski u glavi i ništa ne shvaćaš. Buka oko tebe...buka u glavi...čuješ samo kako se na velikom satu tvog života čuje samo tik-tak...tik-tak...koje teži u beskonačnost! I vremena sve manje...nemam zraka...otvaram širom usta da uhvatim barem malo zraka, ali ne mogu disati...u glavi mi bubnja...i želim stati i odustati...ali ne mogu...profa je stroga...neću se znati snaći...piši sad Goga! Piši sad! Nemam rječnik...pitaj druge...nema odgovora... Gore od kolodvora! NIšta. Zmuljala nešto i ugegala se u dvoranu. U učionici još više vruće...još manje zraka...osjećam hladan znoj kako mi klizi niz leđa...mislila sam da sam gotova...još hvatam zadnje bilješke, ali i vid mi se muti...i onda me profa prozove. I brljavim ja nekaj iako mi je sve točno. Još glupača naglašavam da se nekaj piše sa S, a ne sa Z...ko da ne znam da se ionako drugačije čita...totalna blokada... Nema zraka. Čitam. Profa postavlja pitanje. Ja ne mogu pratiti. Brljavim. Nemrem sklepati normalnu rečenicu. Mislim na nekaj drugo. Prije sata sam pričala sa Mačkom koji mi je uputio toliko lijepih riječi...Misli na to Goga...pa bu talijanski sam došao. No, sve mi presječe misao kako bi se raska sramila da ne znam nakon toliko godina sklepati običnu rečenicu. Gušim se. Nemam sata. Mobitel je negdje predaleko. Koliko još? Ne mogu izdržati. Nedostaje mi ono zvono koje nas prekida i veseli svakih 45 minuta. Ovdje toga nema. Sat i pol u komadu...bez daha...Panika hvata dok profa napokon nije rekla da smo gotovi i raspustila nas. Izašla sam van sva iscrpljena, posramljena...moja Mirna me tješila...da je sve to blokada. Samo sam njoj tada rekla da sam u gabuli...da nemrem jednu glupu rečenicu složiti. Ona me tako razumjela...tako mi bila tu...i pomagala mi...da se probam barem malo sabrati. No, bila sam svjesna da je to stvarno ispod minimuma koji ja mogu pokazati. Ne znam... Možda stvarno ne znam...a možda je samo blokada...odgovor mi u tom trenutku nije niti trebao.

Running through the monsoon
beyond the world
til` the end of time
Where the rain won`t hurt
fighting the storm
into the blue
and when I lose my self I think of you
Together we`ll be running somewhere new
and nothing can hold me back from you
through the monsoon!

Predavanje se naravno oduljilo i bili smo više od dozvoljenog vremena. I da nije uletila neka užasno ružna profesorica i potjerala nas van (mislim da je iz rumunjskog), mi bi još ostali tamo. Uslijedilo je bezdušno trčanje na kat niže na drugo predavanje. Ajde, profa iz portugalske fonetike i fonologije je maaaaalo zbunjena (ali inače super) pa je uzela krivi ključ od dvorane pa nismo počeli na vrijeme. No, koliko god ona bila super osoba, ima jednu maaaaaaaaaaalu manu, a to je brbljavost. Priča ko da ima generator u guzici ili nove Duracellke. Ruka mi je pet puta otpala. Popizdili smo. Već sam čula kak ekipa baca olovke i odustaje od pisanja jer žena: a) užasno brzo priča; b) kaže 100 sinonima pa ti sve zapiši; c) 100 puta ponovi ono kaj je rekla još prošlo predavanje!!!! I lagano ti sve dopizdi i samo bi izletio. Nisam stigla niti udahnuti, a kamo li pogledati na mobitelu koliko je sati...ili uočiti da sam dobila poruku od Mačka...i nakon 20 minuta još jednu. Ne, ja sam morala pisati ekspresnom brzinom i pokušati sve shvatiti. Misli su mi naravno bježale k njemu...još da sam znala da mi piše poruke... Htjela sam se koknuti kad sam ih vidla na mobitelu. Odgovorila sam mu skoro sat vremena kasnije jer je profa predavanje (koje inače traje sat i pol) produžila za 45 minuta! PETNAEST DO 9 A JA JOŠ NA PREDAVANJU!!!!! NIsam bila svjesna vremena dok opet neka profa nije uletila i rekla da ona sad tu ima sat pa nas potjerala van. Da nije došla... Bili bi do ponoći na faxu!! =(((( Odmah sam snimila poruke, nazvala Mačka, popizdila s njim, otišla s faxa...vani se sjetila da moram juriti na probu zbora, no možete si zamisliti moju facu kad sam skužila da je 5 do 9. To me totalno uništilo. Bila sam do kraja isfrustrirana. Razgovor s Mačkom je završio:"Javi mi se onda kad dođeš doma!"...do kuće sam se vozila tri sata iako mi se činilo kao da sam zapela u jednom trenutku. Hladan zrak mi je parao pluća...oh, moje bronhe će opet nastradati. Trčala sam na stanicu da stignem na tramvaj...pobjegao mi je pred nosom...pa pola sata čekala novi...pa trčala da stignem na bus, ali mi je i on pobjegao...i opet pola sata čekaj. Pritom sam milijun puta pročitala Mačkove poruke...i bila svjesna toliko stvari da sam zaplakala...vreli dah požude ostajao je na hladnom prozorskom staklu...misli su bile daleko... Ne znam kako sam stigla doma, ali nikako se nisam osjećala dobro. Mama je odmah skužila da nije niš dobro, ali me ipak ispitivala i kad sam joj rekla da je bio koma dan na faxu ona me još popljuvala da se žalim, a to je sve tek počelo. Pa ti njoj reci u čemu je problem...nema šanse...kad nema ni malo razumijevanja za mene...ko da je bitno koliki je problem... No, dobro. Javila sam se Mačku...još smo se jedanput čuli...i uvukla sam se u krevet. Tiho...bez riječi...bez molitve...nisam se niti prekrižila...učinilo mi se da sam to i zaboravila...bila sam totalno odsutna...ko da mi je duša zalutala negdje daleko...vrtila sam neka jednostavna pitanja u glavi, ali ni na njih nisam imala odgovor. Tko sam ja? Koje je moje ime? Tko je moja obitelj? Tko je moj prijatelj? Ima li ih uopće? Koga volim? Voli li itko mene? O čemu razmišljam? Što me muči? Pa nisu to baš neka teška pitanja...zar ne? I tako sam pokušala nestati. Vlastita me egzistencija maltretirala. Uvukla sam u sebe pjesme od Papa Roacha...da se smirim...ali to me samo potaklo na još jedno pitanje: Kako si to mogu dozvoliti? I onda je u meni proključao bijes. Bila sam ljuta. Željela sam razbiti nešto. Otrčati van i zadaviti nekoga...ubiti boga u nekome...ispucati se...umiriti se iako sam znala da nije moguće...barem ne još... Čvrsto sam zatvorila oči i željela vrištati...na glas...ali sve je ostalo na panici i buci u mojoj glavi...Pobjeći iz vlastite kože...otrčati van i vrištati...razbiti nešto...udariti nekoga... To se nezaustavljivo izmjenjivalo u mojoj glavi...samo te naredbe... Gubim razum? Gubim jasan pogled? Nešto radi preveliki pritisak na mene!!!! Ne znam... Grčila sam se...vrištala u sebi...dok me glavobolja i umor nisu onesvjestili... Možete si samo misliti kolika me glavobolja prala...=((((

I'm fighting all this power coming in my way
Let it take me straight to you
I`ve been running night and day!
I`ll be with you soon
Just me and you
We`ll be there soon...
...so soon...

Snove nije vrijedno ni spominjati jer sam sav taj košmar nanovo prošla...samo još gore...slikovitije...što je u biti to gore! Mnoga pitanja, malo odgovora...ili pak ne postoje... Samo se još jednom pitam: Je li moguće da posustajem? I što je to što me toliko muči? MOžda deda koji me svaki dan stvarno maltretira oko fakulteta ili pak zubara... Mislim, izdere se na mene jer ne želim ići zubaru. Ko da se sama ne znam brinuti za svoje zube i općenito za sebe? Naravno, on me nije jedanput upozorio da bi trebala otići, nego me već stvarno maltretira. Svakih 5 minuta i što god kažem, on na to ima odgovor: Zubar! Evo i dok pišem ovo on ulijeće u moju sobu (bez kucanja naravno) i bezobrazno se dere na mene koliko sam nesposobna, neodgovorna...i ostale stvari koje bolje da ne ponovim jer ne bi pas maslom pojeo! MOžda je to... Možda mi samo previše fali Mačak... Možda samo želim biti bolja...pokazati da ja u biti znam taj talijanski...ili je sve ovo samo panika... Budemo vidjeli sljedećih dana... Samo mi je žao za zbor...za odlazak u Sisak...za sve moje frendove s kojima se uopće ne stignem vidjeti...i kojima ne mogu reći nikakvu normalnu riječ jer sam živčana do boli... Obećajem da ću se smiriti...ako ne upali samosmirivanje, znam jedan način koji djeluje 100%!!! =))))))))))
Sad pusa svima jer ovo je stvarno bio jedan olujni post...nadam se bonaci!!
HVALI MORE; DRŽ`SE KRAJA!!!
Volim te Mačak!
Pusa svima vama...osobito ovom prilikom pozdravljam svog Grgacha!! Btb+

Running through the monsoon
beyond the world
till` the end of time
where the rain won`t hurt
fighting the storm
into the blue
and when I lose myself I think of you
together we`ll be running somewhere new
through the monsoon
just me and you.