Projdi vilo...

Kako sam sretna!!

I duša kliče u Bogu mome!

I duša se raduje!

Jer ljubi!

Jer je ljubljena!

:srce:

Kome da zahvalim?

Kome dugujem?

Recite!

Kličite Gospodinu mome jer je tako dobar

...jer je tako velik

...jer me tolikim dobročinstvima obdari!

Kako da ti uzvratim, Gospodine?

Tako me divno vodiš!

Tako me divno čuvaš i bdiješ nada mnom!

Uvijek si uz mene!

Hvala na svoj ljubavi!

Hvala na svoj radosti!

Hvala ti za sve!

Ne znam što bih bez Tebe!

Ne znam ni što bih bez Petra!

Bez njega tako brižnoga

...tako divnoga

...tako savršenoga

...

Mogu samo da Ti zahvalim na tom čovjeku

...na tom anđelu koji me izbavio iz moje patnje

...koji me podigao s mog dna.

Hvala Ti!

Hvala Ti što je uz mene

...hvala Ti što me voli

...hvala Ti što i ja njega volim

...

Žeđa duša moja, Gospodine, ljubav njegovu

...žeđa duša moja Boga živoga, Ljubav pravu!

Hvala Ti

:srce:

Hvala i tebi, Petre!

:srce:

I bila bi mi čast i neizmjerna radost biti tvoja supruga!

http://www.youtube.com/watch?v=UEo8VKQvWsQ

Tramvaj zvan čežnja...

Matej.

Tužne su neke sudbine. Pretužne da bi bile opisane, ispisane na komad papira. Ako i uspiju naći mjesto na takvom nekom mjestu, najčešće završe u vatri...i tako lagano nestaju pod nježnim dodirima plamenih jezika. Vatra. Pročišćenje. I meni je poželjno...

Matej.

Srodna dušo moja, pa gdje si ti meni sad? Nekako vjerujem u tuđe vizije Neba ako će mi ikako moći šapnuti da si ti u redu, da si pronašao svoj mir i ljubav koje ti ovaj svijet nije pružao ili koje nisi oko sebe prepoznao. Nadam se da si dobro. Molim za tebe, da te Gospodin moj spasi. Bude. On je dobar i milosrdan. I vjeruj mi, ne dam da me obuzme ljutnja, da uništim onu zajedničku sliku nas dvoje u svojoj glavi (da, nikad se nismo slikali). Ne dam! Želim te se sjećati onako ciničnog i nasmješenog. Da, upravo takvog. Pa makar sve to bilo lažno. Za mene nije bilo...

Matej.

Strah me ovih dana izjeda. Bojim se mraka, svoje sjene, tebe. Istovremeno umirem od straha i od želje da te ponovno sretnem, da te ugledam u nekom sjaju ili u nekoj tami, ali da te ugledam. Gledaš li na me? Pratiš li moje korake? Što osjećaš? Je li te briga za mene? Sebični gade!!

Matej.

Vraćam se učenju. Ovaj post ovdje i nije trebao biti, ali neka bude. Da razbijem led nakon toliko vremena, nakon tolikih promjena. Druga sam osoba. 18.8. 2010. sam se nanovo rodila. I sad čekam da prođu ovi ispiti, da se ti, srodna dušo, zaogrneš u zaborav pa da mogu pisati o svojoj sreći, o svojim snovima i planovima za budućnost. Da, zaručena sam. Da, pronašla sam čovjeka svog života. Da, ostavila sam put ka Gospodinu i sad mu želim služiti na drugi način, u zajedništvu s ovim novim čovjekom kraj mene. Da, želim o tome govoriti. ŽELIM! Gospodin me uslišao! Gospodin me izbavio iz moje žalosti! I sad sam sretna! Sebični čovječe, raduj se zbog mene! Raduj se! I neka te pojede ta moja radost! Slijepče...

Matej.


Zauvijek u mom srcu...


Matej.


We shall meet again...

...usidrena tajna u tišini...

Something in my bones...

...something under skin...

...something in the world...

Šećem.

I ne nalazim mir.

Trebam odgovore.

Zvijer u meni.

Budi se.

I dođe mi da rastrgam sve što me za Tebe veže,

al ne mogu.

Zbog Tebe živim.

Za Tebe živim.

U Tebi umirem.

Vrati mi Anđela.

Neka navrati do mene opet onaj Stranac u noći

i neka mi obriše suze s lica.

Teret postaje pretežak.

Al ne mogu drugome.

Samo On me može osloboditi.

Dođi Stranče, i oslobodi me!

Suza.

Vreli obraz.

Mamurluk.

Bez alkohola.

Potreban kraj poglavlja. San.

"Znam tvoje umore, tvoje siromaštvo i tvoj strah. Poznam te po imenu. Za tebe sam na križu izdahnuo, za tebe idem u grob. Podigni glavu i budi ponosan na djelo koje Bog za tebe čini." ISUS

Mrzim svađe. Duboki jecaji. Koliko jedan običan petak može donijeti muke. Da sam bar ovisna o nikotinu. Sad bih zapalila. Al na kraju samo ispijem čašu Cedevite od naranče i vratim se u krevet. Želim se ponovno rasplakati. Biseri.

...
...
...
Proklete knjige. Uvijek me nekako lansiraju u neke čudne vode pa se izgubim. Željela bih dotaknuti dno jedne takve rijeke. I znam da više ništa ne bi bilo kao prije. Ali...zar nije i sad takva situacija? Pa što onda imam za izgubiti? Ništa. Osim sebe same. Ne da mi se skupiti ove knjige pa gazim po njima. Vrele suze teku niz lice. Ne voliš me. Bježiš. A ja samo tražim jedan zagrljaj, jedan glupi savjet. Al ne...ti si toliko glup da je to neviđeno!! I uto shvatim da se derem na vlastiti odraz u ogledalu. Pogledaj se! Na što ličiš?! Kako sam glupa! I dalje se trudim gledati se u tom ogledalu pod nekim čudnim kutom ne bih li ispravila sliku sebe. Glupost. Očaj. Želim biti drugačije. I posegnem za bocom vina, za kutijom cigareta. Al sve mi se zgadilo. I bacam opet stvari po sobi. Lutam. Želim stati jer sam već premorena. Želim stati. Ne želim osjećati.

I vrele suze poteku mi niz lice. Čula sam da si žalostan, da zahvaljuješ Bogu na patnji. Moram te vidjeti. Već čupam listove iz stare bilježnice. Moram ti napisati pismo. Al to je možda prestaromodno. A kako da ti kažem da moraš ostati? Micek? I opet me presječe hladna oštrica sumnje: Pa ti ni ne mariš. Zašto bi onda ostajao? Glavobolja. Još bih štogod željela razbiti, al slika nereda u stanu u meni budi još veću tjeskobu. Malaksam. Moram stati. I opet se zavalim u svoju fotelju i opustim sve mišiće, kao da želim da me vlastito tijelo napusti. Zakolutam očima u nadi da se svijet počne vrtiti u suprotnom smjeru pa da se i moja realnost izmjeni. Ja sam jedna jadna žena. Hvala Bogu da ovo poglavlje traje samo jedan dan. I mislim da je vrijeme za finish. Pogledom prelazim preko praznih zidova. Ne gledajući u tu stranu, pružim desnu ruku prema ormariću, točnije prema zadnjoj ladici. I izvučem malu ogrlicu. Al nije to obična ogrlica. Miris ruže. Krunica. Čini se da se samo tako smiruje duša heretička. Razdraženi živci. Zaigrane kuglice pod prstima. Duboki udah. San.

Tako blizu...a tako daleko. Vrtlog.

Zadnjih 100 metara finisha...samo još 2 ispita. Volje više nemam, a ni snage. Želim spavati...želim odmoriti...a već u idući ponedjeljak moram natrag u fakultetsku klupu. Ma to nije fer. No, ništa se po tom pitanju ne može učiniti. Sve je nekako zapleteno...sve je tako razumljivo, al isto tako sve je unaprijed određeno. Oke, ovo nisu moje riječi. Ja u novom danu vidim novu spoznaju, novootkrivenu tajnu... Iritira me pjesma na playeru. Skip. A sad ovaj trkelja o kraju svijeta. Pih. Al volim Matchbox 20. I stvarno...trebamo zastati malo i pogledati gdje smo...na ovom mjestu, u ovom trenutku... Ja sam se nakratko i pogledala u odrazu zamagljenog prozorskog stakla. Nije mi se svidjelo što sam vidjela. Znate li gdje sam? Iznad svih vas. Nosi me vjetar nemira i uspomena...koliko god se borim za život u sadašnjici toliko sam sve svjesnija da još uvijek živim u prošlosti. I bojim se da bum, u manjku znanja kako da si olakšam put, poduzela samo onaj paket drastičnih mjera da si skinem sav taj teret s leđa. Baš me zanima koliko šavova me drži na okupu...
Al ne skidam osmijeh s lica. Trenutno je to onaj zločesti demonski smješak, al dobro...barem nekakav. Uff, sad da se našminkam brijem da bi bila ultra sexy. Moje skromno mišljenje.

Sama sebi ponavljam da moram stati i razmisliti, al mislim da samo sebe odgovaram od onoga što sam već uvidjela, što sam odlučila. Borim se sama protiv sebe i BOJIM se sama sebe. Koliko velika krila ima anđeo u meni koji me diže u nebo, koji me gura prema naprijed, toliko je veliki i demon koji me je okovao za ovozemaljsku stijenu zbunjenosti i tjeskobe i koji me od te stijene ne želi odvojiti...
Sama se moram odvojiti. Prestati gristi sama sebi rep i napokon postati...slobodna. Ali kako? Vrtlog.
...
...
...
Nisam željela prihvatiti nikakvu čvrstu činjenicu u svome životu. A Micek nije bio samo čvrsta činjenica. On je realna stvar. On je ono opipljivo. Poput male pikule svaki mi se dan provlači ispod ruke, između prstiju, pa prema srcu. A želim ga kataputirati na drugi kraj svijeta: skupa sa njegovim misterioznim pogledom, mekim usnama i ironičnim smješkom. Al ima divne usne. Tako nježne...koje nikad nisam okusila... Zaista ne znam gdje sam uspjela nagurati Đavla u sebe, al taj Trn mi ne da mira. Sjednem na naslon od fotelje, pa se opet ustanem. Šećem po sobi kao zarobljeni lav.U biti, više kao lav koji zna da dolaze po njega da ga ubiju. Paničan je. Boji se. Al isto tako u njemu gori neizmjerna želja za preživljavanjem...da se bori, da zarije zube u nekoga...da se oslobodi.To sam ja. Okovana svojim lažima, svojim davno prekršenim obećanjima, svojim novim iluzijama koje moj bolesni um svakodnevno formira, al još uvijek borbena da potrgam te lance. Luda sam. Luda od ljubavi. Onaj stari krvoločni vampir već dulje vrijeme zavija na mjesec i budi se nervozan. Još čujem škripu poklopca lijesa...odzvanja daleko u noć. Zvijer je tu, na vratima...i želi se osloboditi. Nemam više cigareta. Dim se razilazi poput sna što sa prvim zrakama jutra odlazi s očiju poput izmaglice nad jezerom. Miris vina još je lebdio u zraku dok sam si točila novu čašu. Gorčina života uvijek se barem malo ublaži sa čašom dobrog vina. Al opet ustajem. Ova tjeskoba jednostavno ne odlazi...nikako da se barem malo smanji. Ponovno marširam po sobi. U krug. Sve brže. Osjećam se kao na ringišpilu. Vrti mi se. Gubim tlo pod nogama. I padam. Padnem na pod poput trupla...poput lutke kojoj su upravo odrezali sve one konce. I udarim glavom o rub stola i onesvjetim se. Bilo je to katapultiranje u carstvo snova i boli. I slike su se počele rojiti, same od sebe. I opet vidim Velikog Miceka. Al ovaj put ga vidim kako se sklupčan u fetalni položaj koprca na podu svoje sobe. Puzi iz nje. Krv mu navire na usta i rasteže se po bradi...kapa na ruke...lijepi se za mramorne pločice... A ja ga prvo gledam a onda mu panično potrčim ususret. On mi pokušava nešto reći, a ja ga pokušavam spasiti. I plačem. Ruke prekrivene krvlju, odjeća se natapa krvlju i suzama...mrak...zvuci sirene... I povuče se nekako krv i on podigne glavu i približi mi se. Pomakne svoje ljubičaste usne i šapne:"Uvijek si mi bila najdraža. Samo što nisam imao hrabrosti pokazati ti da letiš čak i dalje od mene. Da si jača... Volim te, malena!" I izdahne. Vrisak. Naglo buđenje. Znoj. Suze. Jecaj. Samo san... I opet nemam cigareta. Počnem grabiti knjige i rušiti ih s polica. Jednu po jednu, a onda kako mi je koja dolazila pod ruku. Stiščem zube. Bijes mi izvire iz svih pora. Oči gotovo da iskaču iz očnih duplji. Krv mi navire na usta. Taman sam se ugrizla za donju usnicu koja se rasprsnula poput vodenog balona i počela obilato krvariti. Dohvatim čašu sa stola i svom snagom je bacim u prozor. Raspadne se prozorsko okno i rasprši se u miljun sitnih komadića. Čaša nestade. Ovije me hladni povjetarac ove zimske noći. Osjećala sam kako mi se ledi krv na usnama. I pogledam daleko...u neku nepoznatu daljinu...i vidim samo bjelinu. Da, sve je zameo snijeg. Sve. Osim mog života. Ove vrele rijeke koju prvo treba ohladiti, a onda zarobiti vječnim snijegom i ledom. Al kako ohladiti srce? Kako, Mucek? Ono je bio samo san. Znam da ne mariš... I poleti nova knjiga u zid. Zločin i kazna.

Broken pieces of imagination...

I tako počinje saga.

Počelo je sve kao hrpetina loših i nepotpunih bilježaka i kao sumaglica od siline kojom su tablete udarale na moj želudac. Žeđ za alkoholom i neodlučnost između slatkog i slanog. Trebao mi je odmor. Trebala mi je prazna glava. Željela sam da mi prestane ovo iritantno peckanje u želucu. I naglo sam otvorila pipu svojih misli. Jedan sat ujutro. Iritantan program na televiziji, još iritantniji ljudi na msn-u. Opet mi svi dižu tlak. Boli me glava. svrbi me lijevo stopalo. Iritacija je na maksimumu, ali isto tako i krepanost i lijenost. Da se nagnem naprijed i prekinem širenje svraba? Već mi gori cijela lijeva noga. Briga me. Ne želim se vratiti u misli, ne želim se baciti u krevet. Košmar mi je u glavi.

Ali razmišljam o svom talentu da se književno izražavam. I držim prijateljev prvijenac u rukama i nekako želim i ja poći tim putem. I odlučila sam dati extra široka krila svom malom pernatom prijatelju. Volim Pedra.
...
...
...
Mrzim snijeg. Sad bih si najradije zapalila koju cigaretu. Već pikiram nekoliko kutija starog 160 koje je Deedeelocks tako brižljivo poklonio za rođendan mojoj majci. Htjela sam mu ih nabiti u guzicu, al ajd, nemaju starci pojma. Nemrem gledati. Nesanica me pere već danima. Trebala bih učiti. A kako učiti, kako imati ikoju suvislu misao kad te muči tona problema? Kad ti srce rastežu na milijun strana... Neka mi netko kaže kuda poći, koji je put dobar. Gospodin šuti. Joj, i ta vjera bu me čula. I ubit ću je. Dohvaćam još jednu malu čašicu i točim si novu dozu Jegera. Sladak okus mirnoće i nekatara za pripitost. Zavalila sam se u svoju šarenu fotelju. Promatram nabore na svojim ružnim žućkastim zavjesama. Život je jadan. Ali opet tako divan. Mrzim oksimorone u svom životu. Osjećam kako raste razina misli u mom misaonom koritu. Glavobolja se pritajeno javlja. Sad bih zaista trebala koju cigaretu. Točim još jedan Jeger i eksam ga. Panično umirujem živce nježno ih gladeći rukom alkohola i opojnog mirisa biljnog likera. Panika. Voda navire do gornjeg ruba. Presavijam svu silinu papirića od čokoladica koje sam jučer istovarila na stolu. I voda se prelijeva. Rijeka gubi svoj oblik, svoje granice i misli se počinju gubiti. Treću čašicu sam si jedva natočila. Dlanovi mi se znoje, ruke mi se tresu. Gušim se. Udahnem duboko i zadržim dah. Čekam dok mi lice ne poplavi, a onda lagano ispustim sivi oblak iz svojih oboljelih pluća. Boca napola prazna. Zaljubila sam se u Miceka, onog velikog...
...
...
...
Priča se nastavlja...naravno.

Tko sam ja? Kamo idem? KAMO DA IDEM?

Čiji su to koraci na putu mom?

Kakva je to molitva?

Bože moj, često se pitam

tko sam ja i zašto sam rođena...

Molim Te, pomozi mi Oče!

Želim znat' zašto sam živa...

I reci mi kamo da krenem,

koji put do Tebe vodi.

Reci mi kako da živim i ljubim Te...

Molim Te, Bože...

Samo Jahve ON zna!

ON JE PUT, ŽIVOT, ISTINA!

Naša vjera i nada...

Ljubav bez kraja!