24 February 2010

Tako blizu...a tako daleko. Vrtlog.


Zadnjih 100 metara finisha...samo još 2 ispita. Volje više nemam, a ni snage. Želim spavati...želim odmoriti...a već u idući ponedjeljak moram natrag u fakultetsku klupu. Ma to nije fer. No, ništa se po tom pitanju ne može učiniti. Sve je nekako zapleteno...sve je tako razumljivo, al isto tako sve je unaprijed određeno. Oke, ovo nisu moje riječi. Ja u novom danu vidim novu spoznaju, novootkrivenu tajnu... Iritira me pjesma na playeru. Skip. A sad ovaj trkelja o kraju svijeta. Pih. Al volim Matchbox 20. I stvarno...trebamo zastati malo i pogledati gdje smo...na ovom mjestu, u ovom trenutku... Ja sam se nakratko i pogledala u odrazu zamagljenog prozorskog stakla. Nije mi se svidjelo što sam vidjela. Znate li gdje sam? Iznad svih vas. Nosi me vjetar nemira i uspomena...koliko god se borim za život u sadašnjici toliko sam sve svjesnija da još uvijek živim u prošlosti. I bojim se da bum, u manjku znanja kako da si olakšam put, poduzela samo onaj paket drastičnih mjera da si skinem sav taj teret s leđa. Baš me zanima koliko šavova me drži na okupu...
Al ne skidam osmijeh s lica. Trenutno je to onaj zločesti demonski smješak, al dobro...barem nekakav. Uff, sad da se našminkam brijem da bi bila ultra sexy. Moje skromno mišljenje.

Sama sebi ponavljam da moram stati i razmisliti, al mislim da samo sebe odgovaram od onoga što sam već uvidjela, što sam odlučila. Borim se sama protiv sebe i BOJIM se sama sebe. Koliko velika krila ima anđeo u meni koji me diže u nebo, koji me gura prema naprijed, toliko je veliki i demon koji me je okovao za ovozemaljsku stijenu zbunjenosti i tjeskobe i koji me od te stijene ne želi odvojiti...
Sama se moram odvojiti. Prestati gristi sama sebi rep i napokon postati...slobodna. Ali kako? Vrtlog.
...
...
...
Nisam željela prihvatiti nikakvu čvrstu činjenicu u svome životu. A Micek nije bio samo čvrsta činjenica. On je realna stvar. On je ono opipljivo. Poput male pikule svaki mi se dan provlači ispod ruke, između prstiju, pa prema srcu. A želim ga kataputirati na drugi kraj svijeta: skupa sa njegovim misterioznim pogledom, mekim usnama i ironičnim smješkom. Al ima divne usne. Tako nježne...koje nikad nisam okusila... Zaista ne znam gdje sam uspjela nagurati Đavla u sebe, al taj Trn mi ne da mira. Sjednem na naslon od fotelje, pa se opet ustanem. Šećem po sobi kao zarobljeni lav.U biti, više kao lav koji zna da dolaze po njega da ga ubiju. Paničan je. Boji se. Al isto tako u njemu gori neizmjerna želja za preživljavanjem...da se bori, da zarije zube u nekoga...da se oslobodi.To sam ja. Okovana svojim lažima, svojim davno prekršenim obećanjima, svojim novim iluzijama koje moj bolesni um svakodnevno formira, al još uvijek borbena da potrgam te lance. Luda sam. Luda od ljubavi. Onaj stari krvoločni vampir već dulje vrijeme zavija na mjesec i budi se nervozan. Još čujem škripu poklopca lijesa...odzvanja daleko u noć. Zvijer je tu, na vratima...i želi se osloboditi. Nemam više cigareta. Dim se razilazi poput sna što sa prvim zrakama jutra odlazi s očiju poput izmaglice nad jezerom. Miris vina još je lebdio u zraku dok sam si točila novu čašu. Gorčina života uvijek se barem malo ublaži sa čašom dobrog vina. Al opet ustajem. Ova tjeskoba jednostavno ne odlazi...nikako da se barem malo smanji. Ponovno marširam po sobi. U krug. Sve brže. Osjećam se kao na ringišpilu. Vrti mi se. Gubim tlo pod nogama. I padam. Padnem na pod poput trupla...poput lutke kojoj su upravo odrezali sve one konce. I udarim glavom o rub stola i onesvjetim se. Bilo je to katapultiranje u carstvo snova i boli. I slike su se počele rojiti, same od sebe. I opet vidim Velikog Miceka. Al ovaj put ga vidim kako se sklupčan u fetalni položaj koprca na podu svoje sobe. Puzi iz nje. Krv mu navire na usta i rasteže se po bradi...kapa na ruke...lijepi se za mramorne pločice... A ja ga prvo gledam a onda mu panično potrčim ususret. On mi pokušava nešto reći, a ja ga pokušavam spasiti. I plačem. Ruke prekrivene krvlju, odjeća se natapa krvlju i suzama...mrak...zvuci sirene... I povuče se nekako krv i on podigne glavu i približi mi se. Pomakne svoje ljubičaste usne i šapne:"Uvijek si mi bila najdraža. Samo što nisam imao hrabrosti pokazati ti da letiš čak i dalje od mene. Da si jača... Volim te, malena!" I izdahne. Vrisak. Naglo buđenje. Znoj. Suze. Jecaj. Samo san... I opet nemam cigareta. Počnem grabiti knjige i rušiti ih s polica. Jednu po jednu, a onda kako mi je koja dolazila pod ruku. Stiščem zube. Bijes mi izvire iz svih pora. Oči gotovo da iskaču iz očnih duplji. Krv mi navire na usta. Taman sam se ugrizla za donju usnicu koja se rasprsnula poput vodenog balona i počela obilato krvariti. Dohvatim čašu sa stola i svom snagom je bacim u prozor. Raspadne se prozorsko okno i rasprši se u miljun sitnih komadića. Čaša nestade. Ovije me hladni povjetarac ove zimske noći. Osjećala sam kako mi se ledi krv na usnama. I pogledam daleko...u neku nepoznatu daljinu...i vidim samo bjelinu. Da, sve je zameo snijeg. Sve. Osim mog života. Ove vrele rijeke koju prvo treba ohladiti, a onda zarobiti vječnim snijegom i ledom. Al kako ohladiti srce? Kako, Mucek? Ono je bio samo san. Znam da ne mariš... I poleti nova knjiga u zid. Zločin i kazna.

1 comment:

Anonymous said...

:-)