11 February 2010

Broken pieces of imagination...


I tako počinje saga.

Počelo je sve kao hrpetina loših i nepotpunih bilježaka i kao sumaglica od siline kojom su tablete udarale na moj želudac. Žeđ za alkoholom i neodlučnost između slatkog i slanog. Trebao mi je odmor. Trebala mi je prazna glava. Željela sam da mi prestane ovo iritantno peckanje u želucu. I naglo sam otvorila pipu svojih misli. Jedan sat ujutro. Iritantan program na televiziji, još iritantniji ljudi na msn-u. Opet mi svi dižu tlak. Boli me glava. svrbi me lijevo stopalo. Iritacija je na maksimumu, ali isto tako i krepanost i lijenost. Da se nagnem naprijed i prekinem širenje svraba? Već mi gori cijela lijeva noga. Briga me. Ne želim se vratiti u misli, ne želim se baciti u krevet. Košmar mi je u glavi.

Ali razmišljam o svom talentu da se književno izražavam. I držim prijateljev prvijenac u rukama i nekako želim i ja poći tim putem. I odlučila sam dati extra široka krila svom malom pernatom prijatelju. Volim Pedra.
...
...
...
Mrzim snijeg. Sad bih si najradije zapalila koju cigaretu. Već pikiram nekoliko kutija starog 160 koje je Deedeelocks tako brižljivo poklonio za rođendan mojoj majci. Htjela sam mu ih nabiti u guzicu, al ajd, nemaju starci pojma. Nemrem gledati. Nesanica me pere već danima. Trebala bih učiti. A kako učiti, kako imati ikoju suvislu misao kad te muči tona problema? Kad ti srce rastežu na milijun strana... Neka mi netko kaže kuda poći, koji je put dobar. Gospodin šuti. Joj, i ta vjera bu me čula. I ubit ću je. Dohvaćam još jednu malu čašicu i točim si novu dozu Jegera. Sladak okus mirnoće i nekatara za pripitost. Zavalila sam se u svoju šarenu fotelju. Promatram nabore na svojim ružnim žućkastim zavjesama. Život je jadan. Ali opet tako divan. Mrzim oksimorone u svom životu. Osjećam kako raste razina misli u mom misaonom koritu. Glavobolja se pritajeno javlja. Sad bih zaista trebala koju cigaretu. Točim još jedan Jeger i eksam ga. Panično umirujem živce nježno ih gladeći rukom alkohola i opojnog mirisa biljnog likera. Panika. Voda navire do gornjeg ruba. Presavijam svu silinu papirića od čokoladica koje sam jučer istovarila na stolu. I voda se prelijeva. Rijeka gubi svoj oblik, svoje granice i misli se počinju gubiti. Treću čašicu sam si jedva natočila. Dlanovi mi se znoje, ruke mi se tresu. Gušim se. Udahnem duboko i zadržim dah. Čekam dok mi lice ne poplavi, a onda lagano ispustim sivi oblak iz svojih oboljelih pluća. Boca napola prazna. Zaljubila sam se u Miceka, onog velikog...
...
...
...

Priča se nastavlja...naravno.

2 comments:

Anonymous said...

:-)

marjan said...

Prekrasan blog. Stvarno prekrasan i zanimljiv. Želim ti puno uspjeha, novih ideja, druženja, novih iskustava... Veliki pozdrav iz Zadra. Samo naprijed!