SHUT UP...JUST SHUT UP...SHUT UP!!!

Stihovi za tugu utopiti...
Ne pitajte...
kod mene se odvijaju ruske čistke...
vidimo se negdje na Migrogoju!!

Sad kad sam jedan od bivših
znam da nije ti stalo.
Glasom od šapata tišim
sam sebi kažem:"Budalo!"
Jer znam da trebao ne bi
al još mislim o tebi.
Nada rodi se i umre svaki dan.
Neću da te krivim,
al ovo moram ti reći:
još uvijek zbog tebe živim,
s tugom nadam se sreći.
I prije nego se snađem
ona se kraj mene nađe
da me na tebe podsjeti.

A ja joj kažem:
Dobro došla u moj dom tugo,
mirišeš na usne njene.
Hajde, reci drugu svom
tko ih ljubi mjesto mene.

Točno u ponoć kad kazaljke se spoje
umjesto "amin" reći ću ime tvoje.
Hiljadu milja da si ti daleko
znat ćeš da voli i da te čeka netko.

Godina nova, svi nešto žele.
Ja molim Boga, da mi tebe
samo za mene čuva.
Godina nova, svima donese sreću.
U novo ljeto ja bez tebe neću!
Točno u ponoć iskreno i od srca
želim da tvoje srce za mene kuca.

Točno u ponoć
kad radost svijetom krene
ti jednu želju poželi za mene.
Kako mi trebaš, jako i neizmjerno,
kol`ko te volim...
neka ti kaže nebo!

Ne znam koliko vremena prođe
od onog proljeća.
I osim njenog imena
ništa me na nju ne podsjeća.
Jer život teče dalje
i moraš htio ili ne,
da pomiriš se jednom s tim
da nećeš imati baš sve.

Al s vremena na vrijeme
u san mi dođu njene usne
što nitko ljubit neće
nježnije od mene.
Prolaze zime, ljeta,
dijeli nas pola svijeta,
a ja još sanjam usne njene
ko da su kraj mene.

Rastanka našeg sjećam se
kad mi je rekla da to nije to,
pitala da li ljutim se,
da joj ne uzmem za zlo.
Rekla je da život teče dalje
da moram htio ili ne
da pomirim se jednom s tim
da neću imati baš sve.

SAMO JEDAN POLJUBAC...JEDAN JEDINI...

Magla na mom prozoru
Miriše na nevolju
noćas sam ti tako sama...
Kiša pere ulice
gdje si moja ludice?
Još bi nešto da ti dam...

Što bi dala za to? Vjerujem da je odgovor: SVE!! Željela bi...da te dotaknem...da ispijem vode s tvojih usana što vino postade od silne slatkoće tvojih usana... Ovo vrijeme postalo bi relativno...stalo bi samo za nas...sekunde postale bi dani...a dvije sekunde bile bi već vječnost za nas... Sve to...samo da te poljubim...samo da se naše usne spoje u onom savršenom trenutku...u onom savršenom skladu... Sunce bi se iskralo iza oblaka i znatiželjno virilo...jer vidjelo bi sjaj te naše ljubavi koja svjetli čak mnogo jače nego li samo sunce...Ptice bi letjele iznad nas...i svojom nas pjesmom smirivale...da nestane i onaj najsitniji drhtaj...ali ne znaju oni da to ljubav teče mojim venama pa drhtim... Nije to strah, ptice moje nebeske! To je Ljubav! Osmijeh se razvlači na usnama i srce se smiruje... Živim za taj tren...za taj mir... Zato dođi i poljubi me...

I neka noćas grmi,
i nek se duša mrvi
samo da ti čujem glas...
Priznajem pred svima
lutam vjekovima,
tražim tebe...
tražim nas...

LOOK INTO MY EYES AND TELL ME...Who am I?

Tamo dolje na Voloskom prozor njen na cestu gleda,
pa se sjurim niz Tošinu ko da silazim s neba.
Bila je to strašna fora da joj poljubac dam i ne siđem s motora,
neuhvatljiv na svojim putima.

Bezuspješno sam se krio iza snage tih kubika,
hvatao se lakog plijena da me riješi njenog lika.
Iste kuće, druge luke, prozori na dohvat ruke,
al nijedan od njih nije njen.

Svojim dahom zamaglila je vizir moje kacige,
i utisnula poljupce.
Zapečatila mi je sudbinu, sve me ceste vode niz Tošinu,
oni poljupci nikako da okopne.

Pogledaj u moje oči... I reci mi: Tko sam? Vidiš li u mojim očima još trunku ljubavi? Vidiš li mir? Pogledaj bolje... ma sigurno je tu sve što tražiš! Čuo si o mojim patnjama? Da...istina... nije mi lako ovih dana, ali zar je to razlog da ne posjedujem Ljubav? Zar je to razlog da budem tužna...nemirna? Iskreno, u meni se kovitlaju osjećaji poput bijesne oluje, ali ona me samo pokriva. Srce ispod tog pokrivača i dalje mirno i zaljubljeno spava. Zaljubljeno u ovaj svijet...u ljude koji me okružuju... u svaki dan što sviće za sve nas. I sanjam o tome... O poljupcima, zagrljajima, smijehu i sretnim trenucima. I rado ću s tobom to podijeliti! Priđi bliže... i ne zamjeri mi ako ti kao znak sreće na usnama ostavim poljubac. Čuo si... VOLIM TE!

Krade mi te cesta, kradu mi te ljudi
svako pomalo od osmijeha tvog posudi.
Iza svakog ugla stalno netko vreba
da mi te ukrade kada malo sreće treba.

Nitko nije kriv za to, što te volim toliko
al` osmijeh tvoj je kriv da znaš što me osvajaš.

Volim osmijeh tvoj baš dobro ti stoji
još ti bolje stoje poljupci moji.
Ma kriv je meni svatko
kom smiješ se ti, moja ljubavi!
Volim osmijeh i nosi ga uvijek
smij se samo, dušu mi grij` zauvijek
i krivi su mi svi, i krivo mi je sve
kad sam bez tebe.

VOLIM TE!!! FALIŠ MI!!!

KROZ OLUJU VLASTITE EGZISTENCIJE....

I`m starting at a broken door
There`s nothing left here anymore
My room is cold, it`s making me insane
I`ve been waitin` here so long
Another moment seems to`ve come
I see the dark clouds comin` up again

Savršeni plan ne postoji! To je ovih dana moje najveće otkriće pod čijim se teretom savijam. I pitam se: Zar je moguće posustati na samom početku? Ili je sve to možda samo loš dan u nekom općenitom smislu? Naravno da odgovor ne znam. Zato sam se jučer i slomila. Nisam željela čuti nikakvu kritiku, nikakvu pogrdu, nikakvu lošu riječ... Duša mi se stisla kao da se sakriva od nečega što naglo dopire do nas i želi nam nešto učiniti, a mi se samo bojimo i sakrivamo u nama samima. Što to dolazi? Ne znamo... Kamo da se sakrijemo? Ne znamo... a što onda znamo? Ništa! Tako i ja jučer... Na fakultetu je vladao kaos. Srela sam frenda iz osnovne škole i osim lagane vrtoglavice nisam osjećala nikakve indikacije da bi ovaj dan mogao biti loš. Mačak mi je ujutro rekao da mi želi dobar dan i da misli na mene. Ok...dobre riječi...tople riječi... Tako da sam smireno (kolko-tolko s obzirom na neki duboki osjećaj tjeskobe i izrazito velike količine hormona koji mi kolaju žilama) otišla na fax. Tamo atmosfera prijateljska i kao što sam već rekla, srela sam frenda iz Osnovnjaka, mog Šlogija!!! Hehehe! Kad ga se sjetim iz onih dana... Mali, zbunjeni dečko koji je živio u svom svijetu stripova i uvijek je želio nekaj brzo reći pa je mucao. U biti smo si bili dobri prijatelji, a sada ga vidjeti nakon toliko vremena... Čudan feeling, al već je pao dogovor da se jedan dan idemo nažderati...onako životinjski kak bi moj Shnajdi rekao...u lokalnu FERovsku menzu!! Bog blagoslovio tu menzu!! =)))))

Running through the monsoon
beyond the world
till` the end of time
where the rain won`t hurt
fighting the storm
into the blue
and when I lose myself I think of you
together we`ll be running somewhere new
through the monsoon
just me and you.

Dan se nastavio u malim ubrzanim koracima... Saznala usput da je Toše poginuo...to je bio mali šok za mene jer je dečko tako mlad bio...a i volim njegove pjesme. To me malo streslo, ali na redu je bilo predavanje kod moje najdraže Sofie!! Ta portugalka mi je nešto presavršeno na ovom faxu!!! Toliko vesela i otvorena osoba, a na ovom sam satu saznala još jednu odličnu stvar... Imali smo za zadaću ispuniti neki kartonchich sa nekim svojim podacima i slikicom zakeljenom gore...i na početku predavanja je ona kupila te papire. Dobro, uzela od mene i nastavila dalje... No, nakon par minuta je uzviknula "Gordana!". Ja se stresla... Pa kaj sam krivo nekaj napravila? Vrtim film...a ona mene pita...naravno na portugalskom =)))))..."Kaj si ti rođena 4.12.?"...Ja odg: "Sim!"(na portugalskom =PPPP)...a ona se nasmješi i veli..."Super!! Onda taj dan imamo feštu ovdje jer je i meni taj dan rođendan!" Ja ostala paf!!! I bila tak vesela jer ono...wow...ona mi je najbolja profa...i onda još isti dan imamo roćkas!! Baš me razveselilo da sam 15min bila crvena u licu...=)))) Predavanje je do kraja prošlo u opuštenoj atmosferi uz smijeh i lagani razgovor... Njezino crtanje smajlicha kad nam objašnjava kak se veli neko raspoloženje, ili pak naš smijeh kad vidimo što može izmisliti za nekog čovjeka (frajer u našem zadatku ima 26 godina i zove se Chin Huao) ili što možemo izmisliti za njega (moja Kristina je mislila da je ovo Chin neki "chiu" kao naslov, titula)...i slične zanimljive stvari. Eto, opet nema nikakve očite indikacije da bi ovo I U KOJEM slučaju bio loš dan. Možda je svojevrsno upozorenje bila moja ogromna želja za slatkim i moje trpanje čokse u usta ko svinjče...da, to je moglo biti upozorenje. =))))) Jer od tada više ništa nije išlo kako treba...

A halfmoon fading from my sight
I see your vision in its light
But now it`s gone and left me so alone
I know I have to find you now
Can hear your name and don`t know how
Why can`t we make this darkness feel like home?

Kristina, moja Buba i ja smo se smjestile gore na odsjeku i pokušale dovršiti dijalog za Sofiu koji smo radili na predavanju, a moramo ga pripremiti za idući sat. Uto sam ja shvatila da nisam riješila jedan papir...i onako dosjetljivo sam htjela prepisati od BUbe, no ni Buba to nije napravila i onda je nastala strka. Tonu zadaće, niš ne kužimo, a vremena...malo... Jurnjava. Vrtiš talijanski u glavi i ništa ne shvaćaš. Buka oko tebe...buka u glavi...čuješ samo kako se na velikom satu tvog života čuje samo tik-tak...tik-tak...koje teži u beskonačnost! I vremena sve manje...nemam zraka...otvaram širom usta da uhvatim barem malo zraka, ali ne mogu disati...u glavi mi bubnja...i želim stati i odustati...ali ne mogu...profa je stroga...neću se znati snaći...piši sad Goga! Piši sad! Nemam rječnik...pitaj druge...nema odgovora... Gore od kolodvora! NIšta. Zmuljala nešto i ugegala se u dvoranu. U učionici još više vruće...još manje zraka...osjećam hladan znoj kako mi klizi niz leđa...mislila sam da sam gotova...još hvatam zadnje bilješke, ali i vid mi se muti...i onda me profa prozove. I brljavim ja nekaj iako mi je sve točno. Još glupača naglašavam da se nekaj piše sa S, a ne sa Z...ko da ne znam da se ionako drugačije čita...totalna blokada... Nema zraka. Čitam. Profa postavlja pitanje. Ja ne mogu pratiti. Brljavim. Nemrem sklepati normalnu rečenicu. Mislim na nekaj drugo. Prije sata sam pričala sa Mačkom koji mi je uputio toliko lijepih riječi...Misli na to Goga...pa bu talijanski sam došao. No, sve mi presječe misao kako bi se raska sramila da ne znam nakon toliko godina sklepati običnu rečenicu. Gušim se. Nemam sata. Mobitel je negdje predaleko. Koliko još? Ne mogu izdržati. Nedostaje mi ono zvono koje nas prekida i veseli svakih 45 minuta. Ovdje toga nema. Sat i pol u komadu...bez daha...Panika hvata dok profa napokon nije rekla da smo gotovi i raspustila nas. Izašla sam van sva iscrpljena, posramljena...moja Mirna me tješila...da je sve to blokada. Samo sam njoj tada rekla da sam u gabuli...da nemrem jednu glupu rečenicu složiti. Ona me tako razumjela...tako mi bila tu...i pomagala mi...da se probam barem malo sabrati. No, bila sam svjesna da je to stvarno ispod minimuma koji ja mogu pokazati. Ne znam... Možda stvarno ne znam...a možda je samo blokada...odgovor mi u tom trenutku nije niti trebao.

Running through the monsoon
beyond the world
til` the end of time
Where the rain won`t hurt
fighting the storm
into the blue
and when I lose my self I think of you
Together we`ll be running somewhere new
and nothing can hold me back from you
through the monsoon!

Predavanje se naravno oduljilo i bili smo više od dozvoljenog vremena. I da nije uletila neka užasno ružna profesorica i potjerala nas van (mislim da je iz rumunjskog), mi bi još ostali tamo. Uslijedilo je bezdušno trčanje na kat niže na drugo predavanje. Ajde, profa iz portugalske fonetike i fonologije je maaaaalo zbunjena (ali inače super) pa je uzela krivi ključ od dvorane pa nismo počeli na vrijeme. No, koliko god ona bila super osoba, ima jednu maaaaaaaaaaalu manu, a to je brbljavost. Priča ko da ima generator u guzici ili nove Duracellke. Ruka mi je pet puta otpala. Popizdili smo. Već sam čula kak ekipa baca olovke i odustaje od pisanja jer žena: a) užasno brzo priča; b) kaže 100 sinonima pa ti sve zapiši; c) 100 puta ponovi ono kaj je rekla još prošlo predavanje!!!! I lagano ti sve dopizdi i samo bi izletio. Nisam stigla niti udahnuti, a kamo li pogledati na mobitelu koliko je sati...ili uočiti da sam dobila poruku od Mačka...i nakon 20 minuta još jednu. Ne, ja sam morala pisati ekspresnom brzinom i pokušati sve shvatiti. Misli su mi naravno bježale k njemu...još da sam znala da mi piše poruke... Htjela sam se koknuti kad sam ih vidla na mobitelu. Odgovorila sam mu skoro sat vremena kasnije jer je profa predavanje (koje inače traje sat i pol) produžila za 45 minuta! PETNAEST DO 9 A JA JOŠ NA PREDAVANJU!!!!! NIsam bila svjesna vremena dok opet neka profa nije uletila i rekla da ona sad tu ima sat pa nas potjerala van. Da nije došla... Bili bi do ponoći na faxu!! =(((( Odmah sam snimila poruke, nazvala Mačka, popizdila s njim, otišla s faxa...vani se sjetila da moram juriti na probu zbora, no možete si zamisliti moju facu kad sam skužila da je 5 do 9. To me totalno uništilo. Bila sam do kraja isfrustrirana. Razgovor s Mačkom je završio:"Javi mi se onda kad dođeš doma!"...do kuće sam se vozila tri sata iako mi se činilo kao da sam zapela u jednom trenutku. Hladan zrak mi je parao pluća...oh, moje bronhe će opet nastradati. Trčala sam na stanicu da stignem na tramvaj...pobjegao mi je pred nosom...pa pola sata čekala novi...pa trčala da stignem na bus, ali mi je i on pobjegao...i opet pola sata čekaj. Pritom sam milijun puta pročitala Mačkove poruke...i bila svjesna toliko stvari da sam zaplakala...vreli dah požude ostajao je na hladnom prozorskom staklu...misli su bile daleko... Ne znam kako sam stigla doma, ali nikako se nisam osjećala dobro. Mama je odmah skužila da nije niš dobro, ali me ipak ispitivala i kad sam joj rekla da je bio koma dan na faxu ona me još popljuvala da se žalim, a to je sve tek počelo. Pa ti njoj reci u čemu je problem...nema šanse...kad nema ni malo razumijevanja za mene...ko da je bitno koliki je problem... No, dobro. Javila sam se Mačku...još smo se jedanput čuli...i uvukla sam se u krevet. Tiho...bez riječi...bez molitve...nisam se niti prekrižila...učinilo mi se da sam to i zaboravila...bila sam totalno odsutna...ko da mi je duša zalutala negdje daleko...vrtila sam neka jednostavna pitanja u glavi, ali ni na njih nisam imala odgovor. Tko sam ja? Koje je moje ime? Tko je moja obitelj? Tko je moj prijatelj? Ima li ih uopće? Koga volim? Voli li itko mene? O čemu razmišljam? Što me muči? Pa nisu to baš neka teška pitanja...zar ne? I tako sam pokušala nestati. Vlastita me egzistencija maltretirala. Uvukla sam u sebe pjesme od Papa Roacha...da se smirim...ali to me samo potaklo na još jedno pitanje: Kako si to mogu dozvoliti? I onda je u meni proključao bijes. Bila sam ljuta. Željela sam razbiti nešto. Otrčati van i zadaviti nekoga...ubiti boga u nekome...ispucati se...umiriti se iako sam znala da nije moguće...barem ne još... Čvrsto sam zatvorila oči i željela vrištati...na glas...ali sve je ostalo na panici i buci u mojoj glavi...Pobjeći iz vlastite kože...otrčati van i vrištati...razbiti nešto...udariti nekoga... To se nezaustavljivo izmjenjivalo u mojoj glavi...samo te naredbe... Gubim razum? Gubim jasan pogled? Nešto radi preveliki pritisak na mene!!!! Ne znam... Grčila sam se...vrištala u sebi...dok me glavobolja i umor nisu onesvjestili... Možete si samo misliti kolika me glavobolja prala...=((((

I'm fighting all this power coming in my way
Let it take me straight to you
I`ve been running night and day!
I`ll be with you soon
Just me and you
We`ll be there soon...
...so soon...

Snove nije vrijedno ni spominjati jer sam sav taj košmar nanovo prošla...samo još gore...slikovitije...što je u biti to gore! Mnoga pitanja, malo odgovora...ili pak ne postoje... Samo se još jednom pitam: Je li moguće da posustajem? I što je to što me toliko muči? MOžda deda koji me svaki dan stvarno maltretira oko fakulteta ili pak zubara... Mislim, izdere se na mene jer ne želim ići zubaru. Ko da se sama ne znam brinuti za svoje zube i općenito za sebe? Naravno, on me nije jedanput upozorio da bi trebala otići, nego me već stvarno maltretira. Svakih 5 minuta i što god kažem, on na to ima odgovor: Zubar! Evo i dok pišem ovo on ulijeće u moju sobu (bez kucanja naravno) i bezobrazno se dere na mene koliko sam nesposobna, neodgovorna...i ostale stvari koje bolje da ne ponovim jer ne bi pas maslom pojeo! MOžda je to... Možda mi samo previše fali Mačak... Možda samo želim biti bolja...pokazati da ja u biti znam taj talijanski...ili je sve ovo samo panika... Budemo vidjeli sljedećih dana... Samo mi je žao za zbor...za odlazak u Sisak...za sve moje frendove s kojima se uopće ne stignem vidjeti...i kojima ne mogu reći nikakvu normalnu riječ jer sam živčana do boli... Obećajem da ću se smiriti...ako ne upali samosmirivanje, znam jedan način koji djeluje 100%!!! =))))))))))
Sad pusa svima jer ovo je stvarno bio jedan olujni post...nadam se bonaci!!
HVALI MORE; DRŽ`SE KRAJA!!!
Volim te Mačak!
Pusa svima vama...osobito ovom prilikom pozdravljam svog Grgacha!! Btb+

Running through the monsoon
beyond the world
till` the end of time
where the rain won`t hurt
fighting the storm
into the blue
and when I lose myself I think of you
together we`ll be running somewhere new
through the monsoon
just me and you.

SRCE ŽEĐA...

mojoj ljubavi...

Vez`o bi tvoje usne za svoje.
S tobom život ima smisla
i vrijedi najviše.

Strepim za tobom najdraže moje...
ti si zrak koji udišem...
ti si sunce koje me nježno svojim zrakama miluje.
Dođi...trebam te...
jer sada već panično hvatam zrak
jer te nema...
jer te toliko dugo nema.
Žeđam za vinom sa tvojih usana,
za mekim dodirom,
uzavrelim zagrljajem
koji će ugrijati moje srce...
Želim goriti od ljubavi...
želim se topiti pod tvojim prstima
želim doticati nebo ispružena na krevetu
dok mi ti lagano prelaziš prstima preko trbuha...
Želim osjetiti tvoj topli dah na svome vratu...
čuti tvoje lagane uzdisaje
i otkucaje tvoga srca koji odzvanjaju u noć.
Želim biti tvoja...
...samo tvoja...
Zaspati na tvojim rukama
i umrijeti u tvome naručju.
Šššš...ne govori ništa!
Jer riječi su tako isprazne...
Samo priđi bliže
...i poljubi me...

VOLIM TE MAČAK!!

SHVATIH DA MI NEDOSTAJEŠ...Gospodin moj, i Bog moj!

Žamor iz visina
me taknuo po prstima
Ljubav Tvoga sina
osjećam u grudima.
Hvala Ti, hvala Ti za sve!


Gospodine,
istjerala sam te iz svog života
kao veliku smetnju
i sad si beskućnik...
bez krova nad glavom,
bez odjeće da se odjeneš,
bez kruha da se najedeš,
bez vode da se napojiš.
Istjerala sam te...
tako nepromišljena
tako slaba
tako jadna
izgubljena...
No, trebam te Oče...
ti si utjeha koju ne nalazim
ti si ljubav koju tražim
ti si mir za kojeg molim
ti si zaštita moja...
I zato me pronesi ovim visinama
i ovim suznim dolinama
da ugledam pravo svjetlo dana
da spoznam koliko sam sretna
koliko toga imam,
a nisam niti svjesna.
I oprosti mi...
za sve moje propuste,
za sve moje grijehe,
za sva moja sljepila,
za svu moju sakatost za druge.
Oprosti mi...
Vodi me!
I pomozi mi...
da nađem ono što mi treba...
i onog koji mene treba.


Slušam Tvoje riječi,
svaka od njih dušu izlječi.
Sve Ti mogu reći
i u Tebi nadu pronaći!

KAD SUZE PRESUŠE...

Za sve koji mare...
koji se još sjećaju male nasmijane Goge...
Tu sam...

The smell of your skin lingers on me now
You're probably on your flight back to your home town
I need some shelter of my own protection baby
To be with myself and center, clarity
Peace, Serenity

I hope you know, I hope you know
That this has nothing to do with you
It's personal, myself and I
We've got some straightenin' out to do
And I'm gonna miss you like a child misses their blanket
But I've got to get a move on with my life
It's time to be a big girl now
And big girls don't cry
Don't cry
Don't cry
Don't cry

The path that I'm walking
I must go alone
I must take the baby steps 'til I'm full grown, full grown
Fairytales don't always have a happy ending, do they?
And I foresee the dark ahead if I stay

Like the little school mate in the school yard
We'll play jacks and uno cards
I'll be your best friend and you'll be mine Valentine
Yes you can hold my hand if you want to
'Cause I want to hold yours too
We'll be playmates and lovers and share our secret worlds
But it's time for me to go home
It's getting late, dark outside
I need to be with myself and center, clarity
Peace, Serenity

I hope you know, I hope you know
That this has nothing to do with you
It's personal, myself and I
We've got some straightenin' out to do
And I'm gonna miss you like a child misses their blanket
But I've got to get a move on with my life
It's time to be a big girl now
And big girls don't cry
Don't cry
Don't cry
Don't cry

Volim te Mačak...

TAKO SIVO...TAKO VEDRO .................................................. (podnaslov: LIJEPO JE ZNATI DA SI MRTAV)

Mojim predragima...
Za svu onu svjetlost u životu mome
što su stope vaše zatrle


ETO DELBOY DA NE BI BILO DA NIJEDAN POST
NISAM TEBI POSVETILA...
IAKO BI TI OVIH DANA RADIJE GOLIM
RUKAMA POKAZALA KOLIKO TE...
MRZIM?
VOLIM?
DOKUČI SAM!!!


Samo za tebe D...i nikome drugome posvećeno...

...da ne bi bilo...

...jer mnogo je duša u sukobu sa mnom...

...za njih jedan drugi post...

...OVO JE SAMO ZA TEBE D...!!!

Ležim na svom krevetu
i razmišljam...
koliko je sve isprazno...
koliko je ovaj svijet gluh,
slijep za neke...
nijem za mnoge.
Tražiti odgovore?
Gledati smrti u oči?
Postavljati pitanja?
Nema smisla...
Riječi su ionako u svakom trenutku krive...
ili pak duboko sakrivene u nama.
Kako kukavički!!!
Kako glupo!
I srce vrišti od ljutnje...
razum cvili pod utjecajem srca.
To je tiranija!!
Rodi se ponekad želja
da se puste misli i prepirke
prebrode nekim konkretnim stvarima...
ljubavlju možda...i razumijevanjem....
ali ne...
U ovome svijetu...
uz ljude koji mene okružuju
mogu naići samo na kletve, psovke...
Želite da nestanem?
Želite za zauvijek šutim?
Želite da vas ostavim na miru?
Pa zar to nisam učinila????
I pitam se ležeći tako
u agoniji vlastitog srca...
Pitam Boga...vraga...
svece...i one proklete...
ali nitko mi ništa ne govori!
Svi šute!
Kako kukavički!!!
I bojim se više išta reći...
radije obolim od ovog vremena,
od ovih ljudi...
i sama doma bdijem nad svojim životom
što mi je položen pred oči
poput lijesa na odru.
Zgodno ga je vidjeti takvog...
samo da ga nisu toliko našminkali...
Jer grijeh i unakaženo lice
ne mogu se sakriti.
Srca nema...
Čudno.
Žalila sam se upravi Pogrebnog,
ali rekli su mi da taj Život nije imao srca.
To mi je izmamilo osmijeh na lice.
Divnog li saznanja!
Krepati, a ne ostaviti ništa...
ni malenu sitnicu iza sebe...
Tužno, zar ne?
Da...shvaćam...
I žalit ću taj život ispred sebe
ali i živjet ću ga dalje!!!
Zatvorit ću poklopac lijesa
i svi će misliti kako sam ga pokopala
ali nitko neće vidjeti...
baš nitko...
da sam povukla Život za ruku
i pobjegla s njim.
Spasila ga od tolike tame
i odvela ga van.
Sjeli smo u park
ja i dragi moj Život.
Pričali smo dugo...dugo...
o svemu...o svima...
Na rastanku smo se zagrlili
moj Život i ja...
i postadosmo opet jedno.
Jer nitko mi ga neće više oteti...
nitko neće njime upravljati...
Sad ja pazim na njega...
...samo ja.
I briga me za sve...
...za sve stvari...
...za sve ljude...
...mičem se mnogima s puta...
i odlazim!!
Rukom pod ruku...
...ja i moj Život!


...Zbogom...