05 April 2007

MOJ GETSEMANI...



Sjedim do tvojih nogu glave pognute,
ne mogu pogled dignuti, gledati u tebe.
Šutim, srce te želi, moje usne ne govore,
znaš sve moje misli, sve moje molitve.




Veliki je četvrtak...osjećam kako padam na koljena i molim..zašto? za koga? ne znam... Misli mi jure poput stotine vlakova koji ne mogu...ili ne žele stati... ne mogu se ukrcati...ne mogu otići odavde vođena samo jednom misli...do iduće stanice... Ne mogu! Iscrpljena sam...izmorena...i ja molim da se kalež ovaj otkloni od mene...da zasja sunce na mom obzoru...da tame nestane. Ali neće...jer molim za nemoguće...bolje reći za nepostojeće... Kako mogu moliti da se život moj otkloni od mene? Želim umrijeti? Ne! Što želim? ne znam... Želim sreću...a što ako je sada već posjedujem? Želim odgovore...a što ako su preostala samo pitanja? Želim ljubav...a što ako mi je već darovana? Želim da mi bolje krene u životu...a što ako može samo gore? Toliko pitanja...a odgovora nema...ili ih ne želim čuti. Tko uopće želi čuti ono što je protivno njegovim željama i prohtjevima? Nitko... Al ja trenutno pristajem na sve odgovore... Daj mi Bože štogod imaš u rukavu!!
I klečim... čuje se tek tiho kucanje srca i disanje tako smireno da mi se čini kao da sam u nekom snu...sama...ja u nekom vrtu...naslonjena na kamen... Podižem glavu i vidim neko poznato mjesto... Kraj mene neki čovjek plače... Promatram ga i osjećam njegovu bol...srce mu se razdire, a ja ga samo gledam i osjećam...napokon se ustajem i prilazim mu. Stavljam ruku na njegovo rame i tješim ga...zašto? ne znam... a on podiže glavu...pogleda me u oči...nasmješi se... i nestane. Ostajem sama u nekoj čudnoj tami...i osjećam kako mi misli usporavaju...stojim kao na kolodvoru i svi su vlakovi na svojim peronima i ulazim u prvi vlak... On pojuri svom snagom i vozi me... vidim osmijeh svoga brata...čujem škripu kočnica...osjećam užas...i trgnem se. Stanica je. Izlazim iz vlaka prestrašena i ukrcavam se na drugi... U jurnjavi se počnu redati nove slike... Čovjek kojega volim odlazi...ne čujem ništa...ni riječi pozdrava...okreće mi leđa i odlazi...smije se...ruga se...nije ga briga... Posegnem za njim, a njega nestade. Tihi jecaj. Al ne ostajem ovdje. Moram poći... na nove puteve...u nove vlakove. I eto slika: majčin plač...tata okreće ključ u bravi i izlazi iz stana...posljednji put... Svađa s bakom...njezine bolne oči...posljednji put zasjale... Toliko slika...toliko boli. Posljednji trzaj...i svega nestade.
Otvorim oči i shvatim kako klečim na hladnom podu crkve...tresem se..obrazi mi vlažni od suza...prestravljena sam... Pokušavam vratiti film al glava puca od boli...srce otupjelo...samo neka misteriozna tišina. Al opet..osjećam kako je netko tu...dodiruje mi rame i šapuće slatke riječi utjehe...znam da nisam sama...znam da moram dalje... Al je lakše...bit će lakše...anđeo je moj opet samnom...=)
Tako sam se osjetila danas razmišljajući o svemu što me muči u životu. Ne znam da li je za to bilo izuzetno bitno što sam bila u crkvi...al uspjela sam srediti malo misli...barem koju uhvatiti. I vidjela sam tolike stvari koje me muče...toliko ih ima... Neke sežu u moj život prije gotovo 8 godina... Ne znam... čini se da sam si tada trebala postaviti neka pitanja koja bi mi rasvjetlila moje osjećaje ili bilo što kaj me snažno vezalo za tu neku sliku...Al nisam. Ovako je tu ostala tama koju očajnički želim rasvjetliti...al vrijeme se ne može vratiti...pitanja se ne mogu dvaput postavljati... Prekasno je. I sada putujem rijekom života sa svom tom prtljagom...a nema nikoga ko bi mi pomogao nositi... Ništa. Idem sama. Putem razmišljam o svemu tome. I čovjek dok razmišlja, počne shvaćati smisao nekih stvari i počne se riješavati toga... Tako i ja...vidim već...spuštam lagano na pod sve kaj sam već preradila u svojoj glavi...i srcu naravno... sve torbice s tim problemima... Naravno, gomilaju se novi...i tada padam u beznađe...agonija...želja za normalnim životom. A da me netko pita što ja smatram normalnim životom...ne bih znala odgovoriti. I padam na koljena sva u suzama...molim za nešto..i svaki put čujem te čudesne riječi utjehe...osjećam taj umirujući dodir ruke na ramenu... Anđelek je tu kraj mene. Zakrilio me i brani me od svih zala... Čuva me i pazi... Daruje ljubav i utjehu kad mi je najpotrebnija...=)
I sretna sam... Hrabro uzdižem oči prema nebu...blagoslivljam svaki tren svog života...sve ljude u njemu... i krećem na put. Moram dalje... Pokupim cijelu onu hrpetimu svoje prtljage koju nosim i krećem...iščekujem... Što? Ne znam...možda ponovno onaj susret u vrtu...možda ulazak u neki novi vlak...možda... Al trebam živjeti da bih se mogla sjećati!!! =)=)




Sjedim do tvojih nogu, pružam ruke drhtave,
suze polako klize niz moje obraze.
Pružaš ruke, dižeš mi lice, tvoje oči mi govore:
Ne gledaj svoje grijehe, pogledaj u mene.




1 comment:

Grgaz said...

Golgota
O, Gospode, tvrdo li je
Teško drvo na kom jesi,
O, Gospode, moli za nas
Kada budeš na nebesi!

I gledajuć kaplju rujnu
Što iz tvojeg srca kaplje,
O, Gospode, oprost čujem
Što ga tvoja usna šapće.

I osjećam što ti zbori
Od očiju suza vruća,
Da ne može nikad biti
Bez Golgote uskrsnuća.


Silvije Strahimir Kranjčević