06 April 2007

SUZE SREĆE...OSMIJEH BOLI...


Zašto plačem danas? Tako je prekrasan dan...sunce je provirilo kroz oblake...grije nas svojim poljupcima...a ja u svojoj sobi...prislonila obraz na prozor i gledam van... Djeca se igraju...jedan mali psić laje...dvoje zaljubljenih šeću rukom pod ruku i smješkaju se...a ja? izgubljena u svojim mislima... zar opet? ma ne... ovo su suze radosnice... =)
Kažu oni moji najdraži filozofi: Post nubila faebus!! =) Neću lagati...nije mi ništa sjelo na svoje mjesto...onu cijelu hrpetinu stvari i dalje vučem za sobom al...ne znam...danas je drugačiji dan... Imam osjećaj da to sunce sije samo za mene...nazvao me i dragi prijatelj kojeg jaako dugo nisam čula... Razveselila sam majku svojom poslušnošću...a i tata dolazi u subotu i idem vidjeti svoju poluseku...=) hehe! Napokon... malena Vita ima već skoro pola godine a ja ju još nisam vidjela... jedva čekam! Danas je poseban dan... Gledam kroz prozor... Osjećam miris cvijeća i dođe mi da se spustim pred zgradu, legnem na travu i uživam dok mi lice zrači od topline sunca...a kosa mi miriše na svježu travu... Gledam oko sebe i vidim... svaka tratinčica miriše i bijeli se samo za mene...napokon nakon duugo vremena uviđam ljepotu svijeta oko sebe... Gledam... dišem... živim!!! Rijetki su takvi trenuci al zahvaljujem na svakom takvom i sličnom trenutku... Zato ću se danas široko osmjehnuti...tražit ću nadu...inspiraciju i sreću u svakom detalju oko mene... U svakom listu na grani...u svakom čovjeku...u svakoj sekundi koja ispisuje moj život... Pitam se što mi nose dani što mi predstoje... Kakve me zgode sve čekaju? Sretni trenuci? Opet nešto ružno? A tko će ga znati... nije ni bitno... živim za danas...za svaki trenutak...i živim ga punim plućima... =)=)




Ipak, postoji nešto što mi neizmjerno fali ovih dana... LJubav!! Jesam li se zaljubila? Jesam...i to prek glave...kilometre prek glave... Nekad se pitam što je meni to trebalo....zar nisam mogla i bez tih stvari? samo dodatni teret... pih! Al ne...pustila sam se niz struju... Srce je prejako vuklo i eto... Gdje sam sad? Negdje između neba i zemlje... nemrem se sabrati...živim pod njegovim prozorom... Živim za svaki trenutak proveden kraj njega...za svaki njegov pogled...za svaki njegov dodir... A kad bi samo on znao koliko mi je stalo do njega...koliko ga trebam...koliko bi bila uz njega... ... ... On to ne zna... ne shvaća... ili jednostavno ne osjeća isto... Nije mi to čak ni bitno...razlozi su suvišni kad je stvarnost takva... =( i što sada učiniti? Ja sam se odlučila za samo jednu varijantu: šutjeti... trpjeti... ne dati ikome do znanja što osjećam... Istovremeno osjećati radost i bol... Uff, neće biti lako...to nikako, al neka to bude moj smisao ljubavi... Pustiti neka on bude sretan pa čak i po cijenu vlastite sreće... Zar to nije ljubav??
I tako mi na licu osvane osmijeh... Ne!! On nije prijetvoran...lažan...to nikako!! Sretna sam ja... i samim tim što on postoji tu negdje u mojoj blizini...i kadkad mi uputi svoj pogled i osmijeh...to je sve što mi je potrebno da se moje sunce probije kroz oblake!! Osmijeh na mom licu je iskren...al znam da čovjek teži za nečim boljim...za vlastitom srećom koja ga ispunja... I ne mogu protiv toga...zato je to osmijeh boli...one slatke ljubavne boli...tako slatke da joj čovjek ne može odoljeti... I zato sam se tome i prepustila... zato ljubim...=)
I što na kraju STVARNO napraviti? Ja na to pitanje nemam odgovora... Pitaju me prijatelji: Zašto se mučiš? al ja to ne doživljavam kao mučenje sebe same već kao sreću...življenje svog života, a ovo je sastavni dio toga... Zašto mu ne kažeš što osjećaš? to je moj najveći strah... osobito u ovo vrijeme kad me toliko toga muči...znam, ne suočavam se sa svojim problemima i da...postati će sve gore al on je sve što mi daje snagu u životu...samo to...i Gospodin naravno...al mislim da bi Bog već učinio nešto da se odvratim od toga al nije... ovo moram proživjeti i zato ljudi...pustite me!! Da se smijem...da plačem...da sanjam...da ga mrzim i istovremeno volim...pustite me!! Zajedno gledajmo sunce na obzoru koje svakome donosi nešto drugačije... Meni nosi njega... =)



2 comments:

Grgaz said...

Ma che lijepo! Svaka čast! Ništa ljepše nego se za uskrs za ljubiti! Sve uskrsne. Oživi! Uh, kako je to lijepo! A lijepo kaže S.S. Kranjčević:
I osjećam što ti zbori
Od očiju suza vruća,
Da ne može nikad biti
Bez Golgote uskrsnuća.

Grgaz said...

"Daj da i ja s Tobom, Kriste prijeđem prijeko, na drugu OBALU"!