03 April 2007

KAD SUZE POTEKU...


"I will hold you in my arms
through all your suffering,
and I will wipe away
all the tears that you`ve cried.
So good night my angel
good night I say...
Till the sun wakes you up,
till I am gone with this new light."

Anđeli...Ovih dana mogu žalosno reći da gubim vjeru u njih... Oduvijek su mi bili utjeha...tu kraj mene...hrabre me...daruju mi ljubav koje sam toliko puta bila žedna...vjeru koju sam toliko puta gubila... Toliko sam se puta osjećala sigurno...kao zakriljena njihovim krilima...daruju život svoj za mene...za svakog od nas... Treba to čovjeku. Ta neka vizija...pa makar to bila neka iluzija ili autosugestija...meni je to bilo i jest potrebno. A nalazim ih posvuda...najviše u ljudima... =) I slučajni prolaznik mi može reći nešto ili me pogledati tako da mi dođu neki dugo očekivani odgovori ili pak neočekivana utjeha i osjećaj ljubavi. Ljubiti i biti ljubljen...to je moj životni moto...=)
Ali u ljudima se prevariš...ljudi nestaju iz tvog života...odlaze...i osjetiš se samim. Tako i ja...i trenutno se tako osjećam: sama, izgubljena, bez igdje ikoga... No, problem je u meni...i uvijek je problem u nama samima. Mi stvorimo sliku našeg svijeta u kojem živimo samo mi...ostale smo izbacili-najčešće zbog nekih gluposti-al nismo svjesni koliko su nam potrebni. I onda krivim druge da su otišli...da ih nema nikad uz mene... Pih! Često se ponašam ko neki duhovni hipohondar...željna pažnje i sažaljenja...al ne! To je krivo! Recite ne!!
Sama sam projektirala svoj idejni svijet, a onda sam ga srušila i bacila u koš...kao pisac kad svoje neuspjele pokušaje baca u smeće. Al ni jedan pokušaj nije propao ili neuspio...stvar je samo u tome što se često primim svih onih lakših varijanti odbacujući uopće pojam o tome što tražim i trebam u svom životu... Bitno je da nije teško doći do kraja puta...e sad, što se zapravo nalazi na kraju puta koji smo izabrali...po nama, još je prerano za razmišljanje o tome.
Al nikako nije prerano...dapače čak nam je i "žmehke" kasno... Anđeli su za mene bili ti koji navijaju budilicu na mom satu života i podsjećaju me da kraj uopće nije tako daleko kak ja mislim. I da bi me to moglo iznenaditi. Jedan je čovjek rekao: "Onaj čovjek koji svoj život živi potpuno i ispunjeno, on se ne boji umrijeti u bilokojem trenutku svoga života." Ne znam...može se o tome strašno diskutirati, al... ne postoji spremnost za smrt i ne postoji ispunjen život... Oni koji tvrde da ga žive potpuno, žive bez boga, a oni koji misle da su spremni da umru, oni nisu upoznali Isusa. On je bio spreman...on je bio potpuno predan i njegov život potpuno ispunjen. U trenutku njegove najveće slabosti očitovala se njegova najveća snaga... A tko ga je tješio u Getsemanskom vrtu? Anđeo Gospodnji... I tog anđela imam i ja...bar sam u to do nedavno bila uvjerena... da imam onog anđela koji pomaže u najvećim mukama...u najvećim bolima...najvećim očajavanjima. No, život mi ovih dana pokazuje drugu stranu svog lica...i taj je obraz crn...pun patnje...boli...suza... A pomoći od nikuda nema. Osjećam se ostavljena, napuštena...Gdje je moj anđeo čuvar? Gdje je moja utjeha...moja ljubav...moja nada za bolje sutra? Nema je... Nema krila koja bi me štitila...nema ruku što bi mi suze brisale...što bi mi uzdigle glavu da ne gledam u ponor...usta što bi mi šapnule riječi utjehe...nema... I kako da sad vjerujem u njih? Pitam se koja im je uloga dana ako ne ta da me od zla čuvaju...možda bi mi bilo još gore da se ne trude oko mene...pih! Pitanje je strašno... Al znate...ti posljednji traci vjere u anđele samo mi izmame suze na oči...i onda se srce olakša i duša pročisti... Tako je bolje, a možda tako i treba funkcionirati...Nemamo ni približnu ideju kako svijet funkcionira...pa čak ni onaj svijet kojeg smo si sami stvorili u svojoj glavi... Možda je vrijeme da potragu za tim odgovorima i vođenje tog aspekta mog života prepustim onima koji znaju što rade...=) Možda tada nakon toliko vremena bude sve bolje... Vjerujem da bude...

5 comments:

Grgaz said...

Zanimljivo! Zanimljivo! Za sada toliko! Malo šira ekspertiza slijedi!

Grgaz said...

Kad suze poteku...one se osuše i ostve tragove! Lice poželi da ga se opere! Zamisli kad bi dijete reklo: Mama, neću prati ruke ionako ću ih sutra zamazati! Eto, tako mislim da suze trebaju teći, ali i lice oprati! Voda! Odmah je lice čišće i vedrije!

Di said...

Tako prekrasno pišeš!!
Neću duljiti... Samo jedna stvar - postoje anđeli!! I često puta, kako i sama pišeš, pojave se u ljudima koji nisu ni svjesni toga.
A ljudi... Milijun puta ćemo se razočarati u ljudima! Jer čovjek, premda stvoren na sliku Božju, ipak je samo čovjek. Čovjek koji se svakog trenutka odlučuje za ili protiv dobra. Ne osuđujmo ljude! Osudimo grijeh! Ako osudimo ljude, nikada im nećemo pružiti priliku da budu bolji...
I nije lako. I reći će da smo naivni jer uvijek iznova vjerujemo, jer imamo ideale u svijetu koji ideale prezire. Jer vapimo za duhovnim, u svijetu materijalizma. Jer želimo sanjati, u svijetu u kojem snovi ne postoje.
Oprost... i Ljubav... bezuvjetna... onom kojom nas On ljubi... nema u toj ljubavi "ako"... Dajem se bezrezervno i dajem se do kraja.
Nikad neću zaboraviti rečenicu koja mi se duboko urezala u srce - "pamtit ću život po tome što sam jednakom ljubavlju bila darivana i lišenošću i obiljem, i vedrinom i trpljenjem..."

Ivancya said...

vau gogach!!!!!!!!! je**** nisam znala da imaš takvog dara za pisanje....predivno!!!!!::)))) big kiss!!!!!!!!!

wrathly said...

When I close my eyes
I hear your velvet wings and cry
I'm waiting here with open arms
Oh can't you see
Angel shine your light on me!
slušaj kaj judasi vele- pametni su oni, ipak imaju prek 5 banki ;) znaš tko je :-*
svrati do mene:
tamaraimetla.blog.hr