27 June 2009


Ovo je pismo trebalo stići na jedno drugo odredište, ali shvatih da je Raj bb jedina prava adresa...

Anđele moj!
Kolika me tuga mori ovih dana. Ne znam odakle se stvorila, ali poklopila me poput plimnog vala koji ima samo jednu svrhu: utopiti me. Već sam dosadna i Bogu i vragu s tim kmečanjem, ali moram se požaliti još samo jedan put...još samo jednom... Požaliti se na ovaj teret što nosim u sebi. I ne znam kako da se izrazim, kako da sve ovo bude hrpa iskrenih riječi, a ne ohole natuknice osobnog sažalijevanja. Al budem probala...nekako.
U ovom trenutku činim znak križa i zaklapam oči. Crnilo pred očima. Ništa ne vidim. Ne čujem ništa. I pitam sama sebe:"Što želiš?" I opirem se. Promeškoljim se u stolcu i naboram čelo. Ne znam. "Goga, što želiš?" Želudac se stišće. Letimice pogledam oko sebe sa poluzatvorenim očima. Nesvjesno odmahnem rukom. Ne znam! "Reci mi što želiš!" I zaplačem. Želim Ocu svome. Želim Ocu svome. I spustim glavu. Do zemlje. Od srama. Kako sam samo smogla snage sama sebi priznati? Kako mogu? I udaram se u prsa. Kako mogu biti tako ohola...tako sebična?!?! Zar mi ništa drugo nije bitno? Samo želim pobjeći. Jel to sve što u ovom trenutku, na ovom raskršću, želim od ovog svijeta, od ovog života? Da me pusti? Bez borbe? Samo tako? I postane tako jasno. Želim biti slobodna! Želim biti hladna kučka bez imalo suosjećanja, bez imalo milosti, bez imalo razumijevanja. Želim biti slobodna od osjećaja. Slobodna od savjesti, od žaljenja, od neispunjenih težnji. Želim slobodno letjeti ovim prostranstvima. Želim Ocu svome.
I čini se tako jednostavno. Nestaju sve one sjene iz moje sobe. Svi kosturi iz mog ormara raspadaju se u prah. Sve bolne uspomene rasplinu se u zraku ko oblak dima. I vidim sunce. Napokon vidim sunce. Napokon znam što je s one druge strane. Moj Otac. Moja Ljubav. I sretna sam. Slobodno širim krila i ruke i idem u zagrljaj samoj Ljubavi koja me dočekuje jednakom radošću, jednakom oduševljenošću i tako me nježno prima u svoje okrilje. Moj Otac. Moja Ljubav. Kako je divno biti dio Tebe. Kako je divno...
No, anđele moj, ova moja odlučnost i oduševljenost traju koliko i treptaj oka ili miran san. Prebrzo nestanu. I onda otvorim oči i vidim svoje izmoždeno lice puno tragova krivih odluka. Vidim sve kosture u mom ormaru kako poprimaju obličja, kako mi se smiju, kako mi se rugaju, kako me ljube... Vidim svoju obitelj. Vidim maminu viziju moje budućnosti. Vidim svoju slabost da joj se oduprem, da nešto sama odlučim. Vidim jedan daleki tajni osmijeh koji nije upućen meni. VIdim te usne koje nikad neću ljubiti. Vidim te ruke što me se boje i zagrliti. Vidim kako sve to ne mogu zaboraviti. Vidim onaj trenutak kad smo se držali za ruke koji tren predugo, kako me to proganja. Vidim potoke alkohola kako mi mute vid, kako se vrtim u krug, kako umirem. Vidim onu posljednju tamu, onaj stari strah od mraka. Vidim mnoga mrtva lica. Vidim nestale. Suzama zalijevam sve propuste, sve neoproštene stvari, sva žaljenja. A toliko je toga.
Želim se toga riješiti.
Želim se osloboditi.
Želim voljeti.
Tebe.
Želim biti u Tvom zagrljaju.
Olakšaj moju izmorenu dušu jer 3 godine tereta već su postale preteške.
Odlazim...
...i nema me.

No comments: