You can't feel anything that your heart don't want to feel
Vratila se ja svome blogu. Manjak prijatelja za razgovor? Samoća. Treba naći nove načine. Treba napraviti neke nove korake. Predugo je prošlo.
Zašto ljudi odlaze? Zašto razočaram toliko njih? Zašto? Sanjala sam jedan san... Ja sam mala djevojčica. Sama u svojoj sobi. Igram se sa svojim igračkama. Sve neke lutkice. I sve plaču. I zapomažu: "Pusti nas! Pusti nas na miru!" A ja se ne osvrćem. Ja ne marim. I igram se s njima. Njihovim životima. U što sam se to pretvorila? Suza.
Što mi se događalo zadnjih dana? Previše toga. Previše rastanaka, to prvenstveno. Suze su mi bile kruh svagdašnji. I onda je došla Bistrica. I to je bio dan odluke. Promijeni se! Vrijeme je da se oslobodiš tog starog tereta. Ali još nisam znala kako... I onda sam se jednostavno ustala i izašla van iz šatora. Izašla na sunce. Skupila snage. Pustila suze neka izdaju. Neka. Vidio ih je samo Bog. I moj Anđeo. I potekoše. Izbrazdale mi lice. Neka. Neka zaliju ovo izmoreno srce. Neka me potope. Vrijeme je da operem sve tragove onog starog života. Vrijeme je da oprostim. Da otjeram od sebe svu ljutnju. Oh, koliko sam samo bila ljuta...na sve. Osobito na one koji me napustiše, na one koji mi učiniše nešto nažao. Al oprostila sam. Promijenila sam se. I idem dalje. Nekim putem. Tvojim putem. Rekoše mi ljudi da sam prevesela. Da sam non stop neozbiljna i prpošna. Previše. I stalno me proganja pitanje:"Zašto se ne uozbiljiš?" A meni dođe da ih pitam:"Volite li dječji smijeh? Volite li šale vaše unučice?" Ne vjerujem da bi itko imao negativan odgovor. I onda bi pitala:"BIste li ubili svoju unučicu?" Mene bi tada ubili. Blaženi oni koji se tada ne bi sablaznili. Al ja to dijete u sebi ne želim ubiti. Želim biti sretna. Onako, kao malo dijete u zagrljaju majke i oca. Onako kako nikad nisam bila... AH, ta sjećanja. Tako lako nestanu.
Tužna sam. Nedostaješ mi. Nedostaje mi zagrljaj. Mislim da sam dotakla onaj dugo traženi rub. I sad je preda mnom samo ona dobra stara jednosmjerna ulica. Ona koja me samo Tebi vodi. <3
Ljubiti i biti ljubljena. Ja sam samo malo dijete, malo nevoljeno dijete. Koje traži samo malo ljubavi, malo pažnje i koju riječ utjehe. Zahtjevna, jel da? Ah, da nisam takva ne biste me voljeli, zar ne? hehe. Kojeg li apsurda.
I eto, sad koračam. Tražim se. I želim samo jedno: da ustrajem u onome što sam na Bistrici odlučila. Da idem samo tim jednim putem i da se više nikad ne izgubim. Neki bi rekli da ću sama sebi podrezati krila...a nemaju pojma da ću tek sada kad ovo odlučih uistinu raširiti ta krila...poletjeti...i biti slobodna. Biti sretna.
Već sam nabrojala 15ak oksimorona koje sam iskoristila pa ću stati za danas iako bi toliko toga još pisala. Polako. Samo da se javim da sam ponovno tujka. :)
p.s. Zbogom stara ljubavi. Mislim da za nas povratka ipak nema...
Zašto ljudi odlaze? Zašto razočaram toliko njih? Zašto? Sanjala sam jedan san... Ja sam mala djevojčica. Sama u svojoj sobi. Igram se sa svojim igračkama. Sve neke lutkice. I sve plaču. I zapomažu: "Pusti nas! Pusti nas na miru!" A ja se ne osvrćem. Ja ne marim. I igram se s njima. Njihovim životima. U što sam se to pretvorila? Suza.
Što mi se događalo zadnjih dana? Previše toga. Previše rastanaka, to prvenstveno. Suze su mi bile kruh svagdašnji. I onda je došla Bistrica. I to je bio dan odluke. Promijeni se! Vrijeme je da se oslobodiš tog starog tereta. Ali još nisam znala kako... I onda sam se jednostavno ustala i izašla van iz šatora. Izašla na sunce. Skupila snage. Pustila suze neka izdaju. Neka. Vidio ih je samo Bog. I moj Anđeo. I potekoše. Izbrazdale mi lice. Neka. Neka zaliju ovo izmoreno srce. Neka me potope. Vrijeme je da operem sve tragove onog starog života. Vrijeme je da oprostim. Da otjeram od sebe svu ljutnju. Oh, koliko sam samo bila ljuta...na sve. Osobito na one koji me napustiše, na one koji mi učiniše nešto nažao. Al oprostila sam. Promijenila sam se. I idem dalje. Nekim putem. Tvojim putem. Rekoše mi ljudi da sam prevesela. Da sam non stop neozbiljna i prpošna. Previše. I stalno me proganja pitanje:"Zašto se ne uozbiljiš?" A meni dođe da ih pitam:"Volite li dječji smijeh? Volite li šale vaše unučice?" Ne vjerujem da bi itko imao negativan odgovor. I onda bi pitala:"BIste li ubili svoju unučicu?" Mene bi tada ubili. Blaženi oni koji se tada ne bi sablaznili. Al ja to dijete u sebi ne želim ubiti. Želim biti sretna. Onako, kao malo dijete u zagrljaju majke i oca. Onako kako nikad nisam bila... AH, ta sjećanja. Tako lako nestanu.
Tužna sam. Nedostaješ mi. Nedostaje mi zagrljaj. Mislim da sam dotakla onaj dugo traženi rub. I sad je preda mnom samo ona dobra stara jednosmjerna ulica. Ona koja me samo Tebi vodi. <3
Ljubiti i biti ljubljena. Ja sam samo malo dijete, malo nevoljeno dijete. Koje traži samo malo ljubavi, malo pažnje i koju riječ utjehe. Zahtjevna, jel da? Ah, da nisam takva ne biste me voljeli, zar ne? hehe. Kojeg li apsurda.
I eto, sad koračam. Tražim se. I želim samo jedno: da ustrajem u onome što sam na Bistrici odlučila. Da idem samo tim jednim putem i da se više nikad ne izgubim. Neki bi rekli da ću sama sebi podrezati krila...a nemaju pojma da ću tek sada kad ovo odlučih uistinu raširiti ta krila...poletjeti...i biti slobodna. Biti sretna.
Već sam nabrojala 15ak oksimorona koje sam iskoristila pa ću stati za danas iako bi toliko toga još pisala. Polako. Samo da se javim da sam ponovno tujka. :)
p.s. Zbogom stara ljubavi. Mislim da za nas povratka ipak nema...
Ti i ja smo brodovi,
napušteni na dnu svemira,
putujemo snovima...
jedno drugom putevi
izgoreni pustim željama
takva nam je sudbina
napušteni na dnu svemira,
putujemo snovima...
jedno drugom putevi
izgoreni pustim željama
takva nam je sudbina
No comments:
Post a Comment