Između snova i jave u mom životu sve je veći jaz!

U mnoštvu ljudi tako sam sama...
Pa je li to moguće?
Imam toliko toga što me može učiniti sretnom,
što me može uveseljavati,
što me može i rastužiti...
ali ja se i dalje osjećam jednostavno sama.
Prijatelji prolaze oko mene poput sablasti.
Ne, to nisu prijatelji.
To su samo poznanici.
Rastužilo me što su među njima i moje navodne najbolje prijateljice.
Zašto?
Ma, tko će još i na to pitanje odgovarati. :|
A tek postaviti pitanje gdje su nestali oni stari, tako potrebni prijatelji...
...to je sasvim besmisleno.
Nije me ni briga gdje su.
Samo znam da nisu pored mene
i to mi je dosta da zaplačem.
Koliko suza prolijevam...
ali ne bezveze.
Jer svaka suza koju prolijem je moja molitva,
iskrena molitva iz dna moje duše.
Zato, radujte se ljudi
jer postoji netko tko žarko moli za vas! :)

I tako sam vam ja iz dana u dan.
Nekako sjetna, nekako potištena.
Zatrpana u ispitima koje, nadam se,
uspješno polažem.
Danas su rezultati...vidjet ćemo.
Nervoza.
I onda sinoć popričam s jednim prijateljem
s kojim me povezuju samo svakodnevna
dežurstva u 6 ujutro u vrijeme blokade.
I popričam s njime, do 3 ujutro
i neke se kockice slože.
I preludiram po klaviru
i pustim notama da me utješe.
Moj me Otac daruje,
rasipa svijet za mene,
On ljubi me!
I tko ne bi bio sretan?

I dobijem strašnu želju napisati pismo...
i pišem.
I blagoslivljam.
I molim.
I plačem.
I radujem se.

I dalje sam ona komplicirana kakvu me znate... :)