WILL YOU SAY "OK"?
Dugo je prošlo otkad sam zadnji put zarila svoje nokte i zube u ovaj prostor koji me svaki put ispuni nekim strašnim osjećajem olakšanja i straha. Jer mnoge sam stvari ovdje rekla...mnoge suze isplakala...sa toliko se straha suočila...i opet se među sve to vratila.
Nisam uspjela. Ni ove godine, ni ove korizme...a bila sam tako blizu. Da, kad se vežem za čovjeka a ne za Boga. Neka. Samo Ti bježi od mog pozdrava, od mog zagrljaja. Ali imat ćeš me na duši još dugo...još dugo Stranče u noći. Jer drugoga osim tebe ne poznajem a da bi mi mogao pomoći. Ostali su me svi ostavili. Bez riječi. I ubili me. Kako ljudi ne shvaćaju?? Kako ljudi ne vide da je to najgore oružje kojima me mogu ubiti?? Neka. Neka ubiju. Smijat će se. Kad me se napokon riješe...
I onda mi život priredi ulogu smrti. Trebam umrijeti. A ne znam kako to izvesti. Koje li ironije... I uvijek se nekako poklopilo da baš tu scenu nemrem izvesti ni na kojoj probi. Bit će izvedena tek na premijeri predstave. Zato, ne propustite tih 5 minuta zaodvoljstva...jer nemam namjeru pružiti vam i sekundu više.
Samoća. Zar opet, Bože? Zar opet moram sve sama? ZAŠTO???? Ne mogu... jednostavno ne mogu. Bronhitis je samo kap...da samo vide ljudi boleštinu koju nosim u srcu. A nitko neće da me spasi... NITKO!
Pa dobro...ne morate!
Al zašto ste još u mojem životu???? Zašto moram gledati u vaše lice svaki dan ili barem na starim požutjelim slikama? ZAšto se moram sjećati onih divnih poruka i razmišljanja koja smo dijelili?
Nek ponese me daleko nabujala rijeka...zaborava...
No comments:
Post a Comment