Preplašenim srcima recite:"Ne bojte se!
Vaš je Bog snažan svojom moćnom rukom.
Kad zazovete Ga, donijet će svoj spas!
Vaš je Bog snažan svojom moćnom rukom.
Kad zazovete Ga, donijet će svoj spas!
Najmudrija rečenica koju sam ikada čula jest:"Nikad ne znaš što ti se može dogoditi!" I s time se potpuno slažem. Tko ne zna, bila sam na planinarskom križnom putu u okolici Velike Gorice na relaciji Pokupsko-Kravarsko-Donja Lomnica-Gradići. I kako je bilo? Savršeno!! Riječi ne mogu opisati ono što se sve tamo dogodilo i sve ono što sam iskusila, ali u meni je ostao svaki od tih trenutaka i sretna sam! Po prvi put nakon toliko vremena mogu reći da sam sretna!! Potpuno sretna...!! Srela sam ponovno toliko ljudi! Neke sam već od prije znala, al samo iz viđenja...i na ovom križnom putu smo napokon dobili priliku da se bolje upoznamo! I jesmo. Vidjeti kako drugi ljudi isto nose križ kao i ja...svoje probleme...koje tako rado dijele sa mnom... To je ono što mi je trebalo kako bi sebe vidjela u boljem svjetlu. Jesam, slušala sam i prije ovog susreta, ali sada su to ljudi činili tako voljko, tako duboko...da su me potpuno promijenili i nadahnuli. I hvala svima na tome. Nadam se da sam vam i ja pružila nešto lijepo...ako ništa drugo, barem da sam vas nasmijala sa svojim pričicama i izvedbama! =D Napokon sam opet grlila ljude osjetivši toliku ljubav...opet sam ljubila...i toliko me to ispunjalo! Sretna...sretna...sretna!!
Na put sam krenula s jednom nakanom: moliti za Božju Providnost da mi pomogne promijeniti moj zamršeni život i prosvijetli me...da mogu donijeti one ključne odluke u svojem životu i da budem sretna. Svaki korak koji sam napravila, posvetila sam na tu nakanu. A između toga su se provlačile molitve za moju obitelj, za pojedine ljude iz mog života...a vjerujte, bilo je mnogo koraka, molitava i postaja tako da vjerujem da sam vas se svih sjetila! =D
Put je bio onako...težak...ali opet lagan kad sam bila okružena tolikim dobrim ljudima koji su u svakom trenutku bili uz mene...i pomagali me, pričali sa mnom, tješili me, grlili me, blagoslivljali me... Korak postade lakši, misli svjetlije, srce čišće. Ona suza koja se otela iz mog oka bila je samo radosnica...samo to... Suze radosti i ljubavi. Nisam mogla vjerovati koliko me Gospodin može blagoslivljati...a ja sam se bila toliko od Njega udaljila. No, vratila sam se poput male izgubljene ovčice u Njegovo okrilje. I tako me rado primio i blagoslovio. U svakoj zraci sunca vidjela sam Njegov lik, osjetila Njegovu ljubav...i bila sretna. Drugima sam istom mjerom i još više uzvraćala tu ljubav...pa tako i Gospodinu. Pokorno molila, nadala se...i vjerovala! Promišljala o mnogim stvarima...toliko se mučila sa svojim slabostima u nadi da ih nadiđem, da budem bolja osoba...sve dok na kraju u tome nisam i uspjela! Dok na kraju nisam oduševljeno uzviknula:"ŽIV JE!!" I zagrlila ljude oko sebe! Mnogi su to vidjeli...i to ne samo u scenskom prikazu na kraju nedjelje...već i osjetili to...onako istinski. Molitva Oče naš više nije bila samo isprazna recitacija. Sada sam imala položenu svoju ruku u tuđoj, u ruci osobe koja me primila u svoje srce, koja me zavoljela...i osjećala sam se sretnom! Eto po stoti put u ovih par redova, ponavljam to. Al to je sve što možeš osjećati kad ponovno osjetiš Isusa kraj sebe...u sebi, u svom srcu! Samo radost, ljubav i mir!
Blato, bolne noge, žuljevi, bolna ramena, težak ruksak...ništa od toga nije nam moglo pokvariti taj susret sa Gospodinom. A ja sam Ga susretala zaista u svakom trenutku, u svakom koraku, u svakoj osobi koju sam srela i upoznala, u svakoj riječi koju sam s drugim progovorila. Susrela sam Ga unatoč bolnom lijevom ramenu kojeg sam čak iščašila, bolnim nogama od silnog hodanja, bolnim leđima i koljenu (klasika kod mene) te umora. Ništa od toga nije bilo važno od susreta s Gospodinom, s mojim dragim Isusom koji me, kao u onoj pričici, nosio na rukama kad mi je bil onajteže. I uz njegovu snagu i ljubav uspjela sam stići do cilja, do posljednje postaje, ali i do cilja u svom životu. Moja nakana se ispunila... i vjeruj te mi, na planinarskom križnom putu se nakane ostvaruju jer se moli iz srca, iskreno, za sve nakane, za svakoga... Hvala svima na ustrajnosti u molitvi! Sada napokon mogu izmijeniti svoj život... Kaj mislitew jesam li već počela? Jesam. Otkad sam sa svojim curkama iz župe podijelila iskustvo kak nam je bilo i pozvala ljude na idući PKP. I to smo napravile čim smo došle u Zagreb, čim nas je autobus iskrcao. Odmah smo otrčale do župe, pogledale završetak Pasije koji su mladi u župi gledali (stigla sam se rasplakati na raspeće) i podijelile to svjetlo koje smo primile na susretu. Kao što je to Radovan i zamolio, i kako je i on molio za nas i na tu nakanu. Curke moje, mi smo svoje već počele obavljati! =D
I tako. Neću više duljiti jer zaista je teško prenijeti riječima sve što smo radili, sve o čemu smo promišljali, sve što smo iskusili. A vjerujte mi, bilo je toga jako puno. Kad bi vam još tome dodala svakidašnji raspored i moja vlastita promišljanja, post bi bio 15km dugačak...hehe...a možda čak 46 simboličkih kilometara dugačak!! =D Samo bi htjela da zapamtite par misli...
Do idućeg posta...mislim na vas i molim za vas...Bvb+
Pusa mom anđelu...i ostalim anđelkama...=D
Put je bio onako...težak...ali opet lagan kad sam bila okružena tolikim dobrim ljudima koji su u svakom trenutku bili uz mene...i pomagali me, pričali sa mnom, tješili me, grlili me, blagoslivljali me... Korak postade lakši, misli svjetlije, srce čišće. Ona suza koja se otela iz mog oka bila je samo radosnica...samo to... Suze radosti i ljubavi. Nisam mogla vjerovati koliko me Gospodin može blagoslivljati...a ja sam se bila toliko od Njega udaljila. No, vratila sam se poput male izgubljene ovčice u Njegovo okrilje. I tako me rado primio i blagoslovio. U svakoj zraci sunca vidjela sam Njegov lik, osjetila Njegovu ljubav...i bila sretna. Drugima sam istom mjerom i još više uzvraćala tu ljubav...pa tako i Gospodinu. Pokorno molila, nadala se...i vjerovala! Promišljala o mnogim stvarima...toliko se mučila sa svojim slabostima u nadi da ih nadiđem, da budem bolja osoba...sve dok na kraju u tome nisam i uspjela! Dok na kraju nisam oduševljeno uzviknula:"ŽIV JE!!" I zagrlila ljude oko sebe! Mnogi su to vidjeli...i to ne samo u scenskom prikazu na kraju nedjelje...već i osjetili to...onako istinski. Molitva Oče naš više nije bila samo isprazna recitacija. Sada sam imala položenu svoju ruku u tuđoj, u ruci osobe koja me primila u svoje srce, koja me zavoljela...i osjećala sam se sretnom! Eto po stoti put u ovih par redova, ponavljam to. Al to je sve što možeš osjećati kad ponovno osjetiš Isusa kraj sebe...u sebi, u svom srcu! Samo radost, ljubav i mir!
Blato, bolne noge, žuljevi, bolna ramena, težak ruksak...ništa od toga nije nam moglo pokvariti taj susret sa Gospodinom. A ja sam Ga susretala zaista u svakom trenutku, u svakom koraku, u svakoj osobi koju sam srela i upoznala, u svakoj riječi koju sam s drugim progovorila. Susrela sam Ga unatoč bolnom lijevom ramenu kojeg sam čak iščašila, bolnim nogama od silnog hodanja, bolnim leđima i koljenu (klasika kod mene) te umora. Ništa od toga nije bilo važno od susreta s Gospodinom, s mojim dragim Isusom koji me, kao u onoj pričici, nosio na rukama kad mi je bil onajteže. I uz njegovu snagu i ljubav uspjela sam stići do cilja, do posljednje postaje, ali i do cilja u svom životu. Moja nakana se ispunila... i vjeruj te mi, na planinarskom križnom putu se nakane ostvaruju jer se moli iz srca, iskreno, za sve nakane, za svakoga... Hvala svima na ustrajnosti u molitvi! Sada napokon mogu izmijeniti svoj život... Kaj mislitew jesam li već počela? Jesam. Otkad sam sa svojim curkama iz župe podijelila iskustvo kak nam je bilo i pozvala ljude na idući PKP. I to smo napravile čim smo došle u Zagreb, čim nas je autobus iskrcao. Odmah smo otrčale do župe, pogledale završetak Pasije koji su mladi u župi gledali (stigla sam se rasplakati na raspeće) i podijelile to svjetlo koje smo primile na susretu. Kao što je to Radovan i zamolio, i kako je i on molio za nas i na tu nakanu. Curke moje, mi smo svoje već počele obavljati! =D
I tako. Neću više duljiti jer zaista je teško prenijeti riječima sve što smo radili, sve o čemu smo promišljali, sve što smo iskusili. A vjerujte mi, bilo je toga jako puno. Kad bi vam još tome dodala svakidašnji raspored i moja vlastita promišljanja, post bi bio 15km dugačak...hehe...a možda čak 46 simboličkih kilometara dugačak!! =D Samo bi htjela da zapamtite par misli...
Do idućeg posta...mislim na vas i molim za vas...Bvb+
Isus je moj put...
Hoda li tko danju, ne spotiče se
jer vidi svjetlost ovoga svijeta.
Hodi li tko noću, spotiče se
jer nema svjetlosti u njemu.
jer vidi svjetlost ovoga svijeta.
Hodi li tko noću, spotiče se
jer nema svjetlosti u njemu.
Ja sam uskrsnuće i život:
tko u mene vjeruje,
ako i umre, živjet će.
I tko god živi i vjeruje u mene,
neće umrijeti nikada.
ako i umre, živjet će.
I tko god živi i vjeruje u mene,
neće umrijeti nikada.
Učitelj je ovdje i zove te...
Gdje su dvojica ili trojica u moje ime,
i ja sam s njima.
Oče, hvala ti što si me uslišao.
Ja sam znao da me svagda uslišavaš...
Ja sam znao da me svagda uslišavaš...
Pusa mom anđelu...i ostalim anđelkama...=D
1 comment:
Baš si lijepa! Imaš lijepe zube! Baš kakvi trebaju i biti :)
Post a Comment