18 March 2008

Tragovi kočenja na cestama što vode do neba...


Možda se i sretnemo
tko zna kad
i tko zna gdje!


TKO ZNA LJUBAVI MOJA, KUDA ĆE NAS ODVESTI OVE NAŠE CESTE. TKO ZNA... DODIRIVATI RUBOVE PROVALIJA I PLESATI NA VJETRU PRKOSEĆI ŽIVOTU. TAKO ŽIVIM OTKAD TE NEMA, OTKAD SAM SHVATILA DA TE NIKADA NEĆU MOĆI IMATI. DAMN... NO, NADAM SE. NADAM SE OPET NEKOM ZAVOJU KADA ĆU TI SE OPET PRIBLIŽITI...TIK DO TEBE...DA BUDEM POD TVOJIM TIJELOM, DA ME SVOJIM RUKAMA ČUVAŠ...JER TKO ZNA, MOŽDA JEDNOG DANA TI MENE IZGUBIŠ...

Teško je pričati o stvarima koje nas plaše, koje nas ljute ili pak rastužuju. Čitamo zadnjih mjeseci o smrti. Same neke prilike kad će se o tome pisati. A ja o tome ne želim razmišljati...i molim Boga da me od toga zaštiti. I On to čini. Na najdivniji i najčudesniji način. Kako? Stavlja me pod stakleno zvono, okružuje me voljenim ljudima i prijateljima i stavlja mi osmijeh na lice. Ne da mi da se okrećem oko sebe, ne da mi da gledam u daljinu preko granica, ne da mi da mislim na svoje uobičajene brige. I osjećam se sretnom i sigurnom. I večer prolazi. Skupljam samo lijepe uspomene. Samo tihe dodire, meke poljupce, slatke gutljaje, glasno hihotanje... I tako živim, daleko od svega...pa i od same sebe. Svoju staru JA sam ostavila daleko...tamo negdje u Zapruđu, tamo negdje u Balokovićevoj...koji god broj...a svoju novu JA sam odvela na daleku livadu gdje sam okusila strast i slatki opojni okus ljubavi. Raskalašenost, uzbuđenost, intrigatnost. Sve što mi je trebalo. I do jutra je tu bila samo nova JA. Samo dobra, obzirna, bezbrižna JA. Samo to. Sve do jutra. A onda se ujutro slika raspala...

TEŠKO JE VJEROVATI DA KRAJ TEBE MOŽE BITI NETKO UBIJEN A TI TO NE SHVATIŠ. MAJKO MOJA, SKORO PA DOSLOVNO KRAJ MENE JE UBIJEN DEČKO MOJIH GODINA. I NISAM ČULA NJEGOV PLAČ, NITI NJEGOVO ZAPOMAGANJE. NISAM VIDJELA NJEGOVE SUZE, NI RAZBJEŠNJELU RULJU KOJA SE TAMO NAGURAVALA. NISAM NIŠTA VIDJELA NITI ČULA, A ČINI SE DA NI DRUGI NISU MENE DOŽIVJELI. ZAJEDNO SA SVOJIM PRIJATELJIMA BILA SAM SAMO SJENKA U TOM HLADNOM, KRVAVOM PARKU. KAO DA ME TAMO NIKADA NIJE NI BILO... I RAZMIŠLJAM O TOME. TO SAM MOGLA BITI JA. SAMO JEDAN KRIVI KORAK I ZAZIVALA BI GOSPODINA NA PODU DOK BI TIJELO UMIRALO. JESU LI DRUGI MARILI ZA NJEGA? BI LI MARILI ZA MENE? MOŽDA BI I MENE OSTAVILI NA HLADNOJ TRAVI DA UMREM SAMA, USRED METEŽA KOJI ME ZADNJI POKRIO, KOJI JE ZAGLUŠIO MOJ POSLJEDNJI DAH, MOJ ZADNJI UZDAH. KOJE SU BILE MOJE POSLJEDNJE RIJEČI? ZNA LI ITKO? I DOK SE OČI SKLAPAJU, JA SAMO GLEDAM TUPO U DALJINU. JOŠ OSJEĆAM UDARCE U SVOJE MRTVO TIJELO KOJE OSTAJE NEPOMIČNO. VIŠE NEMAM SNAGE NI DA ZAPLAČEM, A KAMOLI DA SE POMAKNEM. A SVE ŠTO ŽELIM JEST DA SE PONOVNO NASMJEŠIM. SAMO JOŠ JEDNOM. SVOJOJ MAJCI, SVOME BRATU, SVOJIM PRIJATELJIMA. I ŽIVOT MI PROJURI PRED OČIMA. GLEDAM SLIKE SEBE I SVOJIH TRENUTAKA POPUT STAROG FILMA. TOLIKO POZNAT, A OPET TOLIKO DIRLJIV. I ZNAM DA SAM GRIJEŠILA. I HTJELA BI SE POKAJATI. ALI NE MOGU! U OČAJU LEŽIM NA PODU I NE MOGU SE POMAKNUTI. A TAKO BI POTRČALA...KUĆI... NO, MOJ DOM POSTAJE OVA HLADNA ZEMLJA ŠTO ĆE ME ZA PAR DANA ZAUVIJEK POKRITI. I SAMO ĆU DALEKO U SNOVIMA MOLITI MAJKU ZA OPROST, MOLITI SVE ZA OPROST... OH, KOLIKO SAM VAS SAMO RASTUŽILA...

Ali to nisam bila ja. To je bio netko koga nisam ni poznavala. No, bio je prijatelj mojih prijatelja. I vidjeti njih uplakane bilo je nešto jako teško. Naravno, kako to uvijek biva, ne postoje riječi utjehe kojima se tolika tuga može odagnati. Bolje je ništa ne spominjati, ništa ne pitati. Kao što ni nas nisu priveli, nisu pitali...ma nisu čak ni dirali. Zaista, kao da smo bili pod staklenim zvonom...sakriveni u sjeni drveća, naši glasovi prikriveni žuborenjem vode u fontani. Tužno...sretno...ne znam! I zahvaljujem Gospodinu što sam još tu...i molim sve da se pomole za one koji više nisu s nama, a sigurno bi to željeli. Zbogom prijatelji moji...neću vas nikada zaboraviti.

1 comment:

wrathly said...

svaka medalja ima dvije strane- pa tako i ovaj mali koji je umro... ali ti nisi mogla biti na njegovom mjestu- prvo, jer ti nisi bila nasilnik koji je bezveze u većem broju napao manju skupinu ljudi, drugo, ti nisi bila puna mržnje prema nekome tko to ne zaslužuje, ti nisi tukla djevojke. i zadnje- tebe prijatelji nebi ostavili, jer ti za razliku od njega, znaš izabrati poštene i dobre ljude oko sebe a ne nasilnike i kukavice koje napadaju slabije od sebe... ti si već samim biranjem pravih ljudi oko sebe i biranjem puta Krista iskrojila drugačiji put za sebe od tog dečka. ne treba ti biti žao što nisi shvatila što se događa- zaslužila si svojom pameti i dobrotom ne biti umiješana u to... žao mi je što to moram reći- ali mali si je sam kriv što je tako završio... a odgovor zašto je to zaslužio? upravo iz razloga zašto ti nisi bila na njegovom mjestu- on je jednostavno izabrao krivi put!