05 January 2008

TEARS IN HEAVEN...


Caress the one, the Never-Fading
Rain in your heart-the tears
of snow-white sorrow

Caress the one, the hiding amaranth
In a land of the daybreak

Usnula sam...ponovno taj san...ponovno ta vizija...

(obavezna didaskalija: u pozadini svira Nightwish-Amaranth)

Baptised with a perfect name
The doubting one by heart
alone without himself


Niste li oduvijek željeli biti netko važan? Ali ne neki bogat milijarder ili pak playboyeva zečica (ne, to ste htjeli posjedovati=P)...nego mislim na neko tiho, a opet toliko moćno i tajanstveno biće. Možda Eddy? Možda Zmaj? Ovisno možda koji vam je bend već izlazio na uši... Ali ja već dugo sanjam da sam anđeo...

War between him and the day
need someone to blame
inthe end, little he can do alone

Ležim na mekoj postelji obučena sva u bijelo. Lice blijedo...tek mali rumeni obrazi kao da poskakuju na laganoj svjetlosti. Svijeće. Miran plam obasjava me...i sve oko mene u nekoj maglici...nikakve jasne linije...ništa oštro...samo mir i spokoj. Pastelne boje svile poda mnom. Miris ružinih latica opojno ispunja zrak... Snivam. Pružam ruke iznad glave i vrtim se. Nemirna sam. Ružan san? Možda...ili se samo tijelo bori...protiv čežnje, strahova...i želi pobjeći...želi se probuditi, a duh bi spavao. Duh želi ostati zarobljen u mislima, u tom sigurnom svijetu...ne izlaziti u ovaj grešan i ružan svijet, već ostati netaknut. Ruke lagano prelaze preko jastuka do ruba kreveta...kao kad slijepac istražuje svijet oko sebe. I napokon dotaknem rub krila. Meko perje pod prstima poput pahulja snijega... Prsti lagano preludiraju kao da traže nešto... Čežnja srca najviše se vidi kroz snove.

You believe but what you see?
You receive but what you give?

I uto više ne znam da li se probudim ili to čujem kroz san...ali netko u daljini zaziva moje ime. Netko me traži i zove me... Još se vrtim na postelji...ali na kraju naglo otvorim oči. Slijepe bijele oči...ni za što korisne...I na rubu oka suza...čišća od bisera, sjajnija od dijamanta. Treba me...treba me...lagano šapućem dok ustajem... Osjećam neku bol koja me razdire, a ne znam odakle dolazi... Ne mogu protiv nje...i jedino što mi preostaje je slijediti glas...unatoč svemu... I krenem na put. Priđem balkonskoj ogradi i pogledam dolje...provalija tamna i strašna kao da sama zavija...kao da me želi progutati...ali ja podižem pogled...nebo je krvavo crveno...i sjajna zvijezda kao da šapuće... Dolazim...dolazim...samo lagano šapućem. I popnem se na ogradu...još u strahu...ali tada ponovno začujem taj glas što me doziva... Treba me... I ja skupim svu snagu i raširim krila. Veličanstvena bijela...zamahnem...i otisnem se u visine... Putujem među rumenim nebeskim oblacima i dotičem svakog...pahuljasti...meki... Ali ne zastajkujem. Treba me...treba me... Samo o tome razmišljam. I svakim zamahom osjećam sve snažniju bol, ali i sve veću snagu. Sve sam bliže... još malo i stići ću...

Apart from the wandering pack
In this brief flight of time we reach
For the ones, whoever dare

I osjetim napokon da sam stigla na to mjesto. Bol koju sam osjećala potpuno me razdirala da sam jedva krila držala raširenima...slijepe oči su mi se krvavo zacrvenile...i plakala sam... Još su uvijek tekle one biserne suze. I zakoračila sam na tlo. Bila je to neka pusta livada...hladna...ledila se krv u žilama od same pomisli...sve je mirisalo na smrt. Nekakva tajanstvena magla me okruživala i ništa nisam mogla vidjeti. I kao da me neki drugi...tuđi glas iz daljine upitao: Želiš li vidjeti? Iako sam znala da ne mogu...odavno sam izgubila vid...ipak sam prošaptala da želim vidjeti... I magla se podigla. Sjećam se samo da je još dugo u noć odzvanjao posljednji otkucaj moga srca...

Reaching, searcing for something untouched
hearing voices of the Never-Fading calling

Vidjela sam tebe! Ležao si tamo...gotovo mrtav...izmučen...prekriven nekom crnom koprenom. Bojala sam se da ti priđem jer nisam željela vidjeti tvoje mrtvo lice...osjetiti tvoje hladne ruke... Ali morala sam prići jer osjećala sam kako me još uvijek zoveš... Prišla sam. Da...to si bio ti... Bila sam prazna. Nisam znala trebam li zaplakati od tuge...trebam li biti bijesna na tebe...na sebe...na nekog drugog...nisam znala...i tako sam samo stajala nad tobom. Bojala sam se...bila sam užasnuta...a i ova bol u meni nije prestajala. Uto si okrenuo glavu prema meni...i otvorio oči... Ispod one tamne koprene zasjala su tvoja dva oka...meni toliko draga...toliko poznata... I ispuni mi se srce onom davnom ljubavlju i bacim se do tebe na koljena... Suze su potekle jedna za drugom niz moje promrzlo lice...toliko vrele...toliko snažne... Pružila sam ruke da maknem koprenu, ali je nisam mogla maknuti... Tada sam je željela rastrgati...ali koliko god se trudila ti si samo sve više ostajao zamotan u nju. No znala sam da ti moram pomoći...očajavala sam...i tada sam začula tvoj glas. Nagnula sam se nad tvoje lice...prislonila uho i slušala...nisam mogla zaustaviti suze...srce je već odavno umrlo...a ti si mi samo šaputao. Tada sam shvatila čemu ta koprena...zašto samo Nebo ne želi da te oslobodim...ali nitko nije znao...ni ti ljubavi moja nisi znao da sam sve...sve to što si mi sada u ovim zadnjim trenucima priznao... sve sam ZNALA! Uto su se tvoje oči u čudu širom otvorile...nisi znao...i nisi vjerovao da sam te unatoč svemu...unatoč svemu tome...i dalje voljela...Nisi mogao vjerovati. I tada sam se približila ponovno tvome licu i prošaptala:"Nije bitno. Oprostila sam ti već davno... Volim te." I prislonila sam svoje rumene usne na tvoje. Koprena je u tom trenutku nestala. I naše usne ostale su savršeno spojene...

You believe but what you see?
You receive but what you give?

No znali smo da je ovo kraj. Koliko god naša ljubav bila jaka, sami smo je uništili...i došlo je vrijeme rastanka. Iako sam željela slomiti svoja anđeoska krila i umrijeti tu sa tobom, znala sam da to nije moguće...i ispratila sam te na one vječne staze. Ležao si tu kraj mene...s glavom u mojem krilu i znao si...srce ti je napokon otkrilo koliko te volim...i kako sam oduvijek...i zauvijek...uz tebe. I tu si se posljednji put nasmiješio. Ja sam ti utisnula posljednji poljubac u usne i zauvijek si otišao... Drugi su te od mene uzeli i ostala sam sama na onoj pustoj poljani. Suze su prestale teći...bol je uminula...oči su progledale. Oh, koji je to bio osjećaj...napokon nakon toliko vremena vidjeti ovaj svijet... Ako ćeš išta pamtiti onda su to moje duboke tamne oči...to znam. I nije mi preostalo ništa drugo nego da se vratim kući. I odletila sam. Ponovno pozdravila svoje prijatelje oblake. Vratila se na onaj isti balkon...na onu istu postelju...i ponovno usnula. Ponovno sanjala kako mi dolaziš...ovaj put ćeš ti doći k meni...

Caress the one, the Never-Fading
Rain in your heart-the tears
of snow-white sorrow

Caress the one, the hiding amaranth
In a land of the daybreak

3 comments:

Anonymous said...

ah nightwish- jesam ti rekla da smo na probi u petak svirali upravo tu pjesmu i da nam je Maja pjevala- bilo je preeeeehehehebeno... puslek :-*

Anonymous said...

Gosto muito... Svejedno koji post da komentiram - pročitala sam ih sve. Anyway, rekla bi još koju pametnu, al ću ju ostavit za drugi put. p.s.looking forward to lunch wit u. :-)

Anonymous said...

čao goga,evo lijep ti je blog.A i ti si simpa cura,lijepa ko slika:))hvala šta svratiš.Uživaj,pozdrav ti šaljem