DEKICA...MRAZ NA PROZORU...VOLIM TE!!

U ovo malo života već sam svašta probala,
i nemir i suze,
kakvog je okusa izdaja.
Svako dno bila je nova stepenica.
Nisam pala koliko bila slomljena...

And the new day has come...

Novo jutro. Sunce na obzoru...mraz na prozorskom staklu...a ja zašuškana pod svojom dekicom. Oh, ne bi uopće izlazila odavde...iz svoje male sobe. Sinoć je bila jedna velika kataklizma...ništa drugo. Neopisivo sam se osjećala...toliko zgažena...toliko umorna...da nisam znala što bi sa sobom. Marširala sam sobom ko luđak...ili zarobljeni lav u kavezu. I samo sam željela izaći iz vlastite kože...jer sam se skoro ugušila. I onda sam zaklopila oči. I iduće čega se sjećam je grč u nozi koju sam jučer u takvom stilu skoro slomila. Btw, samo informacija...upropastila sam si skroz cijelu vanjsku tetivu. Dijagnoza: Napukla je! Jeeeeeeeeeeeeeej!!! =) koja radost...koje oduševljenje...da se samo okrenem na drugu stranu u krevetu. I zabuljim se u zid... Ne želim se pomaknuti. Čujem i neke daleke stihove...

Ja živim po svom što mi donese svaki dan.
Sama i svoja, nikom se ne opravdavam.
Život je ljubav-to se ne baca pod stopala.
Ja to dobro znam...jednom sam probala!

Sjećam se onih nježnih dodira sinoć...i želim se vratiti u taj tren...samo možda sa drugačijim završetkom te večeri... Samo to želim. Samo to...bez nekih velikih zahtjeva...samo njegove ruke na mojim ramenima...njegovo lice tik do mojeg... To sam mu i rekla...tako bi mogla i umrijeti. I uistinu sam to željela...
Evo okrećem se opet na drugu stranu...vrtim se u tom svom krevetiću...duboko skrivena pod dekicom. I razmišljam...i sjećam se. Bila je to sinoć užasna borba...krvava...umarajuća...ali je prošla. Pomogao mi je u tome i jedan dragi čovjek...mislim da mu je ima Izaija...i rekao mi je da mu je ovo 43. priča koju je ikada ispričao...Još se sjećam svake riječi...

"Ne boj se, jer ja sam te otkupio;
imenom sam te zazvao: ti si moj!
Kad preko vode prelaziš, s tobom sam;
ili preko rijeke, neće te preplaviti.
Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti,
plamen te opaliti neće.
Jer ja sam Jahve, Bog tvoj,
Svetac Izraelov, tvoj spasitelj."

Iskreno sam se kajala za svaku sinoćnju misao i svaku krivu riječ...osobito za one koje sam uputila protiv svog Gospodina...makar to čula samo ja. I onda sam se po nalogu dragog prijatelja Izaije prepustila u ruke Oca svoga...koji kao da mi je šaptao:"Smiri se, dijete moje najmilije, smiri se. Odmori se. Jer ja sam tu i nitko ti neće više nauditi, a sve će misli nestati poput praha na vjetru!" I tako je i bilo. Otac moj stavio me na počinak...laganim dodirom ruke zaklopio mi oči...i darovao mi mir. Onaj mir za kojim sam toliko tragala... I bila sam mirna... Bog blagoslovio ovaj dan. Stvoren samo za mene...Bog blagoslovio sve vas...

Ne postoji bol tako duboka
da slomi moju dušu napola.
Ja idem dalje tvrdoglavo iz prkosa,
ja idem dalje kao ranjena vučica.