03 October 2007

TAKO SIVO...TAKO VEDRO .................................................. (podnaslov: LIJEPO JE ZNATI DA SI MRTAV)



Mojim predragima...
Za svu onu svjetlost u životu mome
što su stope vaše zatrle


ETO DELBOY DA NE BI BILO DA NIJEDAN POST
NISAM TEBI POSVETILA...
IAKO BI TI OVIH DANA RADIJE GOLIM
RUKAMA POKAZALA KOLIKO TE...
MRZIM?
VOLIM?
DOKUČI SAM!!!


Samo za tebe D...i nikome drugome posvećeno...

...da ne bi bilo...

...jer mnogo je duša u sukobu sa mnom...

...za njih jedan drugi post...

...OVO JE SAMO ZA TEBE D...!!!


Ležim na svom krevetu
i razmišljam...
koliko je sve isprazno...
koliko je ovaj svijet gluh,
slijep za neke...
nijem za mnoge.
Tražiti odgovore?
Gledati smrti u oči?
Postavljati pitanja?
Nema smisla...
Riječi su ionako u svakom trenutku krive...
ili pak duboko sakrivene u nama.
Kako kukavički!!!
Kako glupo!
I srce vrišti od ljutnje...
razum cvili pod utjecajem srca.
To je tiranija!!
Rodi se ponekad želja
da se puste misli i prepirke
prebrode nekim konkretnim stvarima...
ljubavlju možda...i razumijevanjem....
ali ne...
U ovome svijetu...
uz ljude koji mene okružuju
mogu naići samo na kletve, psovke...
Želite da nestanem?
Želite za zauvijek šutim?
Želite da vas ostavim na miru?
Pa zar to nisam učinila????
I pitam se ležeći tako
u agoniji vlastitog srca...
Pitam Boga...vraga...
svece...i one proklete...
ali nitko mi ništa ne govori!
Svi šute!
Kako kukavički!!!
I bojim se više išta reći...
radije obolim od ovog vremena,
od ovih ljudi...
i sama doma bdijem nad svojim životom
što mi je položen pred oči
poput lijesa na odru.
Zgodno ga je vidjeti takvog...
samo da ga nisu toliko našminkali...
Jer grijeh i unakaženo lice
ne mogu se sakriti.
Srca nema...
Čudno.
Žalila sam se upravi Pogrebnog,
ali rekli su mi da taj Život nije imao srca.
To mi je izmamilo osmijeh na lice.
Divnog li saznanja!
Krepati, a ne ostaviti ništa...
ni malenu sitnicu iza sebe...
Tužno, zar ne?
Da...shvaćam...
I žalit ću taj život ispred sebe
ali i živjet ću ga dalje!!!
Zatvorit ću poklopac lijesa
i svi će misliti kako sam ga pokopala
ali nitko neće vidjeti...
baš nitko...
da sam povukla Život za ruku
i pobjegla s njim.
Spasila ga od tolike tame
i odvela ga van.
Sjeli smo u park
ja i dragi moj Život.
Pričali smo dugo...dugo...
o svemu...o svima...
Na rastanku smo se zagrlili
moj Život i ja...
i postadosmo opet jedno.
Jer nitko mi ga neće više oteti...
nitko neće njime upravljati...
Sad ja pazim na njega...
...samo ja.
I briga me za sve...
...za sve stvari...
...za sve ljude...
...mičem se mnogima s puta...
i odlazim!!
Rukom pod ruku...
...ja i moj Život!


...Zbogom...

3 comments:

Anonymous said...

I see you are leaving once again...

...what if, just for the fun of it, or better yet, just in spite of all people and all various circumstances, you "came to", instead of "leaving from" all the time?

Hot kisses and a big hello from...

Goxi said...

A gle...
Kao prvo, ne znaš priču...ne bi mi vjerovao, ali imam stvarno dobar razlog za pisanje ovog posta i posvećivanja ga upravo toj osobi.
Kao drugo, ja nikuda ne bježim. Još uvijek sam u Lojenovom prilazu, na prekrasnom 15.katu... Ne bježim ni od ljudi jer ipak sam ČOVJEK koji je definiran kao društveno biće pa živim među ljudima i ZA ljude. To je moja filozofija od malih nogu i tako će ostati.
Ovi su stihovi kreirani na svoj specifični način. I takvi će i ostati. Stojim iza svakog od njih i mislim ono o čemu govorim. Znaju blogeri da ako nekaj ne mislim baš tako kak sam napisala, onda to naznačim da nije za ljude s problemima sa srcem. Valjda ste skužili da ne mislim stvarno na kardiovaskularne probleme već na to da ne mislim baš sve kako piše u postu.
Samo da velim, već su mi se javili neki koji su se prepoznali u liku Delboya pa me nanovo napali (čovječe, nisam niti znala da vas toliko čita moj blog). To je sve na vašu savjest...
A ti anonymuse...samo pazi na koga ćeš idući put povisiti glas i nazvati pogrdnim imenima (da budem pristojna)

Pusa svima
G

Anonymous said...

I didn't mean to insult you, and I never raised my voice...

Did I call you a demeaning name? Not by your standards. Even if I did raise my voice, so what? What is the big deal? Why would this hurt you so much? Would you rather prefer a fake smile? A lie? Or is it better to hide, to avoid the obvious? To pretend and instead let problems accumulate? When you get disappointed, do you fake it?

You know me better than that…

m.