Sve će to, o mila moja, prekriti ruzmarin snjegovi i šaš...

Osvanulo je rano jutro... Sat je lijeno odzvonio 6 sati ujutro... Lijeno sam se ustala iz kreveta... Tjeskoba u meni, ali i opet neka sreća...neka nada... Nehotično stavim ruku na svoj vrat i osjetim otkucaje svoga srca... Brzi...podivljali...ali znam da srce neće stati...Toliko me puta iznevjerilo, ali da me usreći...to nikada! I poželim ga iščupati iz prsiju, ali znam da neće tako ići... Treba naći drugi način...na neki maštovitiji naći mir... I na tren zaklopim oči... Vidim tvoj lik...zoveš me...iskreno...zaljubljeno... Moram krenuti. Ustajem. Oblačim se. Odlazim do kupaone... Pogled u ogledalo i srce nakratko poskoči... Ne prepoznajem svoj odraz u ogledalu... Tko se to skriva u meni? Tko je ta neznanka što me gleda iz zrcala? Ne znam tko je, ali tako se divno smiješi... tako joj divno sjaje oči... toliko je sretna... Ali ja ne osjećam... otupjela sam... i zato ne vjerujem više svojim očima... Toliko su mi laži pokazale da više ne vjerujem... NJihov put slijede i uši...toliko varljive... A srce će kaznu dobiti kasnije...i ono će mi platiti za sve što mi je priredilo. No, to su sada neke sporedne misli... ja moram krenuti... Navlačim svoje stare cipele...majcu kaj barem malo izgleda kao čista...stare traperice i jaknica... Odlazim. Grabim ključeve od stana... Zar mi trebaju? Ma, nek se nađu... Izlazim van. Gurnem ključ u bravu i okrenem... zaključano. Zaključala sam svoj život...sve je to sad u mojoj kuli...a ja to više ne želim... Opet mi kroz glavu prođe vlak misli. Ponovno na tren zatvorim oči i vidim tvoje oči...kako me samo divno gledaš... Tako divno, a opet...tako lažno! Otvaram oči...protjeram svoje misli od sebe... Ne želim ih! Ne želim ništa! Idem sama...ovaj put idem sama... I izlazim van. Hladnoća ovog svježeg jutra me čvrsto obgrli... nemoj me tješiti zoro mlada!! Samo budi tu... budi moj zaklon da me nitko ne vidi... I opet osjećam njezin stisak, ali samo kratak... i povuče se od mene svaka sablast...svaka sjenka... I zakoračim dalje... jedan korak...drugi... Idem. Odlazim. Iskradam se iz vlastitog kvarta poput najvećeg zločinca. Neka. Što ljudi znaju...neka pričaju... Ionako sam im samo to bila- lutka s kojom su se mogli poigravati. I osjetim bijes što ključa u meni. Osjećam neki očaj...i suza se želi izdajnički provući, ali ne dam!!! Ne dam da me vlastito tijelo izda... Ne još!! Još nije došao čas... I opet neka misao... Zatvorim oči i sada vidim tvoj lik kako leži kraj mene i smješi mi se...nešto mi šapuće, ali ja ne čujem... Ne želim čuti!! Znam da će opet bitilažno!! Gubi se od mene!! Ljuta sam...žalosna...po stoti put prevarena...!! Tolika obećanja neodržana...tolike spletke izvedene...dosta je...!! Odlazim. I naglo otvaram oči te nesvjesno potrčim. Noge me počnu same nositi...gledam u svoje tenisice...kako su samo lake... Nose me...daleko...daleko... I stignem na stanicu. Tu čekam svoj voz...čekam da me odvede iz ovog svijeta...iz ove veoma loše bajke... Ili barem spoznaje da život ne piše bajke...a baš kad se jedne zaželila... Ukrcavam se. Još samo dvije duše na stanici odlaze sa mnom. Dvije duše... i zazvoni mi lagana pjesma u ušima... Neee!! I srce se zgrči...i stane na tren... i bol me napokon probije...kao hladan mač. I suze krenu nezaustavljivo... Ne sad!! Ne još!! Molim te Bože...Manitue Veliki ili tko god da si... Ti koji gledaš na mene... Molim te samo jednu molitvu... Nemoj!! Ne sad...ne još... I suze stanu...pjesma se stiša u ušima... Ah, koliko su se laži naslušale ove uši...koliko su divnih riječi čule, a nisu mi rekle da su krive...da su to lažne riječi... Zato više ne želim slušati!! I zagledam se daleko kroz prozor svog voza... Daleki su ovo krajevi... poznati, ali opet daleki...i srce se malo smiri...ne mislim ni na šta... Ali opet jedna misao...opet vidim tvoj lik kako mi govori nešto, ali ne čujem te... Kao da je netko ugasio zvuk...ali i slika dovoljno boli... Čvrsto stisnem oči. Ne želim ništa!! Sve u meni vrišti!! Ali nisam još stigla...još je dug put...još je duga borba... I tako se vozila ja...tako se željela izgubiti...ali znam da ću stići na odredište... Hoću!! Samo što nisam... I stigoh.

I dvije će pokisle ptice sa tvoga oka prhnuti na jug...
Nijedna suza...nimalo volje...nijedna slutnja...ni glas...
a moglo je bolje...

Izlazim van... Nigdje žive duše... Izgledam izgubljeno i netko bi me mogao policiji prijaviti, ali ne...stigoh na mjesto gdje anđeli skupljaju naše suze za naše najmilije...i daruju im ih kao najveći dar... To je bio moj cilj u ovo hladno jutro. I hodam...besciljno, a opet znam kuda moram ići... I šećem. Srce mahnito lupa... A oči vide. Uši čuju. Otvorile su se...i oči moje i uši moje... I vidim...i čujem... Gle, koliko anđela!! Ne mare za mene, ali tu su. Vidim ih. Većinu mogu i dotaknuti, ali svi su oni krivi... ne mare za mene...nisu to ti koje tražim...nisu oni glasnici koje slijedim. Ja imam svoj put. I hodam dalje... Koraka bezbroj, a cilj je sve bliže. I uto ugledam pravo raskrižje. tu zastanem. Pomislim: kuda sad? ali priđe mi neka svjetlost i primi me za ruku...vodi me...ravno... Ne skretati s puta! Samo nastavi... I dođem na samo mjesto... Stigla sam! Oči ugledaju poznatu sliku što sam ju već toliko puta gledala u svojim snovima... Uši čuju onu poznatu i toliko željkovanu tišinu... I duša se slomi!! Srce se prelomi i umre na trenutak. Suze nezaustavljivo počnu teći niz moje obraze.... Padam nice na ovom mjestu i iskreno plačem... Toliko misli se uskovitlalo, ali ne mogu više ni jednu uloviti... Ni ne trudim se. Već sam na svojim koljenima i pružam ruke... I zagrlim... Taj hladni kamen... Toliko je hladan... Nitko ne bi rekao da skriva toliko ljubavi. Veliki kamen...od finog mramora... Razdvojio nas je anđele moj!! I željela sam ga suzama otopiti...rukama ga razvaliti... Trebam te najdraža!! Trebam te bakice moja jedina!! Ti si me jedina razumjela... Molim te!! I sa usana mi se otme lagani šapat... Volim te bako!! Trebam te!!! Vrati se barem na tren najdraža...!! Molim te!! I srce počne očajavati... Bori se za zadnji udisaj i moli!! Bili su to kratki trenuci očajavanja...gotovo životne agonije... A onda me najednom ispunio toliki osjećaj mira. Najednom sam osjetila djelić one prave ljubavi za kojom tragam u ovom ispraznom svijetu... Osjetila sam se sigurnom... I željela sam da taj tren i taj osjećaj vječno potraju! Ostala sam klečati na toj hladnoj zemlji što te pokriva, najdraža! Bojala sam se ustati jer znam da si tu kraj mene...i nisam te željela otjerati... Samo da budeš kraj mene... I sjetih se svega... Uspomene lagano blijede, ali još se toliko jasno sjećam tvog lika, tvog osmijeha... Ti si bila jedina prava osoba u mom životu. Ti si bila istinska ljubav i istinska radost! Ti si bila moj anđeo... Ali istodobno me probio snažan osjećaj žaljenja. I sjetimse kako se ni od tebe nisam pozdravila... Nisu mi dali da te vidim...da ti dam posljednji poljubac...da ti šapnem koliko te volim... Samo sam to željela, ali i to su mi uskratili... Mislili su da ću se baciti za tobom... Ali vjerujem da ne bi... Ti bi me ispunila ovim istim mirom koji sada osjećam i samo bi tiho plakala...i bila mirna... Pa makar ti to i nisam obećala. I opet mi se javi ona misao...opet vidim onaj drugi lik koji mi je nešto šaputao...nekako mi se smješkao i gledao me... i napokon sam čula njegove riječi... "Volim te!" To je rekao... I ja zaplačem ponovno... Da mu vjerujem bakice moja? Da vjerujem ljudima na ovom svijetu? Ali i ja i ti znamo da je to lažno!! Znamo da to nije to za čim tragam! Ali već vidim tvoj osmijeh najdraža... Lagano mi kimaš glavom i šapućeš mi da je sve to dio života i neka zahvaljujem na svemu...da živim... I nesvjesno položim ruku na svoje srce... Zapeklo me, ali osjećam!! Osjećam i živim!! Shvaćam sad one riječi Anselma G.... I izvadim jedan biser iz srca... I poklonim ga baki svojoj... I vidim njezin osmijeh...i osjećam njezinu ljubav i njezinu radost... I maše mi...i odlazi...ali šapuće da će uvijek biti uz mene... I nestade je.

I reći ćeš: "Malo je tužno.", a on je bio kopile i jad!
I stat ćemo goli i sami pred ovo ledeno nebo i mrak.
Miriše pelin...pusto polje...ocvale ruže i med...
a moglo je bolje!

Ostadoh sama. Klečim na hladnoj zemlji. Promrzli obrazi od suza, ali osjećam mir. Osjećam neku snagu. I lagano se pridižem. Uspravljam se na svoje noge i lagani se smješak pojavi na mom licu. Napravim znak križa na sebi i okrenem leđa... Odlazim. Natrag se vraćam... I dođem pred svoja vrata...gurnem ključ u bravu i ulazim... I zapljusnu me svi oni osjećaji što sam ih ovdje u svojoj kuli ostavila... Ali sad sam barem malo čvršće stajala na svojim nogama... I samo sam se nasmješila. Znala sam sve...nikada ti to neću reći najdraži...ali znam sve!! Ali opet...vrijedan si svega... Volim te! Volim sve vas prijatelji moji... sve vas izdajice i lažljivci...lopovi i muljatori... Volim vas sve! A vi udarajte koliko želite. Što mi možete kad je Gospodin uz mene? Kad je anđeo Njegov uz mene...!!
Bog vas blagoslovio...

Gdje? Pokaži mi...
Gdje? Kad tužne sudba ne voli...
I čime od svijeta da se braniš?
Kao ruža...sa dva smiješna trna...ili snom?
Uzalud...uzalud...
sve je protiv nas!!