Stuck in a moment that i can`t...
and don`t wanna
get out of!!!

Želim pobjeći...
Želim se sakriti u svoje snove koje sam nekad davno sanjala... Kad sam se smijala bez nekog grča...kad nisam ni o čemu razmišljala... Oh, kakva su to bila vremena...trčati bezbrižno preko livade dok te prate tvoji prijatelji... Pravi prijatelji... Oni koji ne poznaju pokvarenost i prevaru... Sjetim se onda i one divne palube na brodu kad sam se prvi put poljubila... Kad me zaglušio zvuk valova i zabljesnulo sunce na obzoru...kad me potpuno ispunio okus nečijih usana... Dečko, za kojim sam toliko čeznula...a u biti nisam niti znala o čemu se radi... samo sam nevino voljela... A on me obožavao...nije pitao tko sam...nije sumnjao...nije varao...samo me volio!! Da mi je ponovno sanjati... Tko mi je to uskratio? Zašto to više ne mogu? Zašto moje oči sad vide toliko ružnih stvari? Zašto moje uši čuju tolike ružne stvari i riječi? Da bar mogu otići...
Otploviti daleko od ovog svijeta... da te povedem Mačak? Ne... ni tebe ne bi htjela kraj sebe... Ni tebe m. ... nikoga!! Samo ja... Negdje daleko na proplancima velikog Edena ili tko zna gdje... Možda nošena u naručju velikog duha Manitua... ili tko zna koga... Vjera je tu sad manje bitna... iako me i to pitanje već jaaaako muči... Osjećam da se bliži taj neki važan trenutak, ali nemam pojma o čemu se radi... Opet onaj moj osjećaj... Zaboga!!! Opet neki loš predosjećaj...NEEEEEEEE!!! To me nikad nije prevarilo... Oh, Bože moj!!! Samo da nije...samo da nije... Vidjet ćemo!! Jooooj... Gdje su svi ti snovi nestali? Gdje su nestali svi oni dobri ljudi? Gdje su nestali svi oni sretni trenuci? Ah, skrivaju se od mene...ali obećala sam svojoj najdražoj...Naći ću ih!! Borit ću se!!
Ajme, nema je tek jedan dan, a toliko mi nedostaje... Danas sam htjela otići u Trnsko...i trčati za leptirima kao što smo to nekad davno i nas dvije činile... A opet me nekaj vuklo na groblje... Da obglim hladni kamen koji me odvaja od mojih najmilijih...da proklinjem ili pak blagoslivljam? Ne znam... ne znam ni sama... Jesam, mirna sam što se tiče svega toga...ali opet...neki tihi nemir...samo osjećam da se nešto bliži... Nemojte misliti da sam paranoična... Možda sam samo krivo okrenuta... Samo sam mala djevojčica koja gleda u gužvi kamo bi se sakrila...i gleda negdje daleko natrag prema ulazu...umjesto da pogleda naprijed...na drugu stranu...i shvati da stoji ravno pred izlazom...pred odgovorom!! Budem jednom možda i okrenula glavu... jednom...ako mi to netko pomogne... Ali mislim da je to nešto što ipak moram sama... Nije da sam sebična, ali moram... to je stvar moje unutrašnje egzistencije... Od svojih sadašnjih prijatelja samo tražim da budu uz mene... I da nemaju rješenje, samo da budu tu... Neka gledaju kako propadam, ali samo da budu tu... Znam, zvučim užasno apsurdno i zastrašujuće, ali to je moja želja...tiha želja moga srca... Budite tu...i ja blagoslivljam svaki vaš korak...svaku vašu riječ...svaki vaš pokret... Vi ste moje oči i moje uši...vi ste moji anđeli!! I zahvaljujem Bogu što vas sve imam... Nemojte me izdati, nemojte me napustiti...ali ako to i učinite ja vas previše volim...i sve bi vam oprostila...
Ovo je postich posvećen mojim prijateljima...onim sadašnjim...onim najboljim...i onim bivšim... Sve vas volim i blagoslivljam! Zbunjen je post, ali iz košmara u glavi nemrem izvući ništa smisleno... BMTI pubertet i odrastanje!!
Execuse my language...
Pusa svima!! Volim te Mačak!!