MOJOJ MRTVOJ LJUBAVI...

Utihnula zvona crkve.
U tišini izlazim
još mi ostale ruke sklopljene...
Navika?
Moguće...
Misli jure poput vlakova,
a noge same odvode moje tijelo...
izmoreno tijelo...
daleko odavde.
Kao da ne pripadam ovdje...
Kao da negdje daleko postoji nešto...
nešto što mi pripada.
I potrčim brže.
Ljudi me dozivaju
ali ja se ne osvrćem.
Trčim koliko me noge nose
ne zastajkujem.
I stižem na ono naše staro mjesto...
tamo gdje smo provodili sate...
cijela popodneva skupa.
Tamo gdje su se naše usne radosno susretale...
gdje su ruke grlile ono meni najmilije.
I vidim...
stara klupica još pod onom lampom...
još urezana naša imena.
I sjednem.
Uzdahnem.
I gorko zaplačem.
U daljini negdje škripa kočnica...
jauci boli...
miris tople krvi na vrelom asfaltu...
Boli...
Boli sjećanje...
neizmjerno boli...
ali znaj maleni...
da još živiš u meni.

Zbogom...