25 July 2007

U VRTLOGU MISLI...



Pogledom me miluješ
ko da me dodiruješ...
i svaki put kao da je prvi...
Ja stalno mislim prestat će...

iz čista mira nestat će...
al požuda ne prestaje...
Ti si mi u krvi...!!!



KOLIKO SAMO MISLIM NA TEBE...
Sjedim na peronu svog života...Sjedim i čekam vlak...da me odvede daleko...daleko od svih ljudi...od sve boli...od mene same. Želim pobjeći...sakriti se u najtajnovitiji kutak ovog svijeta...ovog postojanja...i samo želim...postojati!! Želim se odvojiti od svih slika iz svog starog života...želim se osloboditi svake misli koju sam čuvala u svojoj glavi...svakog osjećaja kojeg sam gajila u svome srcu... Početi novi život na rubu ovoga i imati samo jedan bitak...samo jednu misao...ili pak ideju...koja će me voditi...koja će me činiti...ispunjavati u potpunosti... Želim imati samo TEBE!!! Ti bi bio moje svjetlo na obzoru...moja kiša u danima suše...moja ljubav u danima samoće...moja radost u danima žalosti... S tobom pred očima bi se budila...ti bi bio posljednja slika koju bi moje oči vidjele prije nego li bi se zaklopile na počinak... I u trenutku smrti samo bi mi ti bio pred očima...!!! I tako bi sjedila na tom hladnom peronu...tako sama...tako tužna...ali opet bi u meni nekako gorjela neka velika čežnja...ili pak nada...ili pak iščekivanje... Iščekivanje nečeg novog što me čeka iza ugla...što me čeka na idućoj stanici kad se moj vlak ponovno zaustavi... Možda me upravo čekaš ti...!!!


Kažu mi da pitaš i sad za mene
Šaljem ti san...
noć kao dan...
nemiran...
Ponekada u mislima donosi mi
vjetrova šum...

miris tvoj blag prolazi.
I znam da vrijeme razdvaja svijetove...
i minute teške su ko godine...
Kao ludi čovjek bez košulje
hodam gol i bos kroz zidove!!!




DA SI SAMO TU KRAJ MENE NA MOM PUTU...
Ulazim u vlak...kovčezi su mi preteški pa ih jednostavno ostavljam na peronu... Ionako sve što posjedujem ne trebam... Trebaš mi samo ti!! Treba mi samo moja inspiracija...moja misao vodilja... Treba mi onaj osjećaj da je netko kraj mene...da me prati u stopu...da pazi na mene... Da si barem tu!!! Ne trebam te rukama doticati...pogledom te ne trebam gledati...samo mi treba misao u kojoj ćeš ti živjeti...u kojoj ću te čuvati kao najdragocjenije blago u škrinjici...!!! Čuvala bi te poput kapi na dlanu...jedine kapi vode što život znači u mojoj životnoj pustinji... Budi tu...!!! Suze su već presušile... Ruke se već sasušile pružajući se prema užeglom suncu... Željela sam da to sunce siđe meni do nogu... jer mislila sam da si to sunce ti!!! Željela sam da siđeš...da me dotakneš svojim vrelim rukama...samo na tren...pa makar me to uništilo...!!


Dugo te nisam vidjela,
i sada k tebi putujem...
na hladnom staklu prozora
ja sam napisala

tvoje ime i još...
Rijeka-Genova!!





U SLUČAJNOM PROLAZNIKU TVOJ LIK NALAZIM...
Sjedim do prozora...i gledam u daljinu. Misli lete daleko preko promrzlih polja ranoga jutra...preko dalekih hladnih mora...preko visokih snježnih planina...samo do tebe!!! U taj tren do mene sjeda čovjek... dug kaput zakriva mu lik...široki šešir sakriva te oči...znam, tajanstvene su, tako meni nedostižne...duga kosa vijori mu se na vjetru...otvoren prozor škripi... Tada se nagne preko mene da zatvori prozor... u taj tren široki obod šešira mu zapne za malene zavjese i uto mu se otkrije sjajno lice... Oči tako tamne...sjajne...otrovne... Usne žarke...vatrene... lice baršunasto...bijelo...a dah topli...tako očaravajući... Utapala sam se u njegovom pogledu... Protr
nula sam... U tom sam pogledu sam vidjela tvoj lik...!!! Tvoje sjajne iskre u očima...negdje tamo daleko na obzoru tvoga svijeta...tamo negdje gdje ja želim živjeti...gdje želim samo postojati...!!! A ovaj nepoznati čovjek odveo me upravo na te daleke obale...gdje sve postoji u tvome imenu...sve miriše na tebe...sve je samo u tebi...!!! Htjedoh izgovoriti riječ zahvale...neizmjerne zahvale na tome što me barem na tren odveo na obale raja...ali uto njega nestade. Stranac u noći...tako tajanstven i neznan, a opet tako poznat...o ljubavi, gdje se sve to skrivaš? Zašto bježiš od mene? Gdje te sve moram tražiti kako bi te napokon pridobila...da ostaneš uza me...zauvijek...? Nema veze...naći ću te...pa makar hodala na kraj svijeta...!!! Prevrnut ću svaki kamen...preplivat ću sve rijeke...preskočit ću sve planine visoke...samo da dođem do tebe...!!! Čekaj me...!!!


Bježi od mene...
to je sve što znaš...
to je najlakše...!!
Jer ako pogledaš:
bježim od sebe...

i od ljubavi...
s kojom nikada
nisam znao živjeti...!!!





NEKE DALEKE OBALE USPOMENA...
I dalje u tom vlaku... Imam osjećaj da se ne mičem s mjesta, a opet da jurim miljama daleko...besciljno... Ali ipak, znam da nije tako...!! Ti si moj cilj... ti si moj smisao... Zar išta drugo trebam tražiti? Što da me čini potpunom...? Materijalne stvari raspadljive su i nestaju poput fine prašine... Uspomene su tu... One koje smo zajedno gradili...samo ja i ti...!!! I u taj tren odletim daleko...nestane me iz tog monotonog i izgubljenog vlaka... Ionako me nikuda ne vodi...!!! Otplovim na barci negdje na neka daleka mora... dotičem rukom površinu vode dok me mala barka sama vozi...!! Vozi me na daleke neke obale...sve miriše na tebe...sve me tako na tebe podsjeća...!!! Izlazim svaki put na neko drugo mjesto...i sjećam se...!!! Moja me mala barka čeka...!! Dotičem pijesak na obali
naših poljubaca... Milujem kamenje na obali naših zajedničkih razgovora... Pronalazim školjke na obali naših zajedničkih šetnji...i napokon zaspim na obali naše strasti!!! Tu sam zastala s nekom tugom u srcu...! Tako je bilo lijepo... Ja i ti...Kao jedno... Osjećam svaki tvoj pokret dok ti drhtim u naručju... Toliko sam se bojala... toliko sam drhtala zbog same pomisli na to da je sve to san ili da će svemu ovom jednom doći kraj...!! Neizmjerni je to strah!!! I sada sam spavala na obali naših zagrljaja i dodira... i osjećala se tako sigurno... tako sretno!!! Sve one tužne misli nestale su u trenu... ti si moje suze poljupcima odagnao... ti si moje sunce!!! A onda me lagani val prene iz sna i ja gorko zaplačem...moram poći...moram te naći...!! Negdje se skrivaš...znam...ali ne odustajem!!! Toliko te volim da se duša sama želi s tvojom spojiti...!! Naći ću te jedini moj...!! Naći ću te...!!!


On je volio brodove
jer brodovi ga odvode
do nekih dalekih, toplih i opojnih
mora i obala...
Samo nekad bi ga brodovi
odveli do obala
gdje su daleka, topla i opojna mora
mirisala na nju...!!!




TRAŽIM TE...TRAŽIM...I OČAJAVAM!!!
I prene me opet neki čudan osjećaj...opet ja i moj vlak!!! I zaplačem...tako tiho...tako iskreno... Mislim samo na tebe...a znam da nisi tu... Ipak, dozivam te...srce moje viče tvoje ime i pruža ruke k tebi... Samo tebe želim najdraži!!! Samo tebe...!!! Vjeruj mi...!! Ne lažem...ti si moja jedina sreća... Shvaćam ako ne osjećaš isto prema meni... Reci jednu riječ i otići ću zauvijek...toliko daleko u vremenu i prostoru koliko će biti moja ljubav prema tebi...toliko velika...vječna!!! Zaklopila sam oči od boli... Velike se kapi suza kotrljaju niz moje promrzlo lice... Obrazi se osuli laganim rumenilom, a dah postade tako hladan da se rosa na prozoru zamrzavala... Ruke drhtave...usne modre..
.zubima ih grizem kako bi nekako tu bol u srcu zaboravila... Tolika bol...!!! Gdje si ljubavi moja...???!!!


Iz daljine se valjala noć...
dugo smo se ljuljali u snu...

a sljedećeg dana u svitanje zore

kraj mene ljuljalo se samo

tamno plavo more...!!!





LJUBAVI MOJA...OVDJE SI!!!
Negdje se začuje urlik vuka...noć je već pala...!! A gdje je dan već nestao? Pa zar nije ni svanulo? Ajme kolika tama...zar moje oči više nikad neće ugledati tračak svjetla? Tračak onog sunca koje nas sve tako lijepo i nježno grije i motri na nas? Nemoj srce moje...!! Ne plači!!! Ne umiri od tolike tuge..!!! Još postoji nada...!!! I tada se ta nada i rodi na obzoru...!!! I dotakne me tračak sunca... Tako topao... Tako sjajan...!! I sve moje tmine nestadu u trenu...sve moje suze nestadu sa lica...!!! Bio si tu... Došao si...!! Pružio si ruke k meni...dotaknuo mi lice...!!! Vidim tvoj osmijeh...tako lijep...tako iskren!! Došao si da izlječiš moje rane...da me preneš iz mojih noćnih mora...da me usrećiš!!! Ti si moja utjeha...!! Moj zaklon...moja ljubav...moja radost...!!! Moje sve!!! Prošaptala sam lagano...željela ti to
liko reći koliko sam te tražila...koliko sam čekala na tebe...!!! Ali ti si mi usne lagano prstom zatvorio...nisi mi dao da govorim!! Znao si da su riječi isprazne...i zato si me poljubio...!! One daleke obale opet je zapljusnuo veliki val ljubavi!!! Opet su se nove uspomene nasukale na te zlatne obale...tamo gdje sve miriše na tebe...!! Tamo gdje želim živjeti...gdje upravo živim...!!! Volim te...!!!


Kad bi život bio san...sanjala bi na mom ramenu...
Da si kamen jedan dan...ja bi bio mač u kamenu...
Kad bi život bio brod...ti bi bila vjetar povoljan...
Da sam s tobom jedan tren...i taj tren bi bio dovoljan...
Pričam anđelima...
kako nisam sreo miliju od tebe...
i da ne postoji na svijetu
moćna kao što je naša ljubav bila...i jest...!!!








1 comment:

Tavita said...

Well written article.