KAD SRCE PONOVNO VOLI...

Pobjeći sad od svega želim...
da ovaj tren sa tobom dijelim...
Svi su zaspali...
Hajde OSTANI!!!

Sjećam se one tame... Sjedim kraj prozora i ljubim hladna stakla misleći na njega... MIsli lutaju kroz noć, a ja još živim među našim zajedničkim uspomenama... Kakav je to život bio? Tako mračan...tako tužan... U meni je sve bilo ugaslo...tako mrtvo... Ali među ruševinama srca gorila je još jedna velika želja... Za obnovom starih zidina? Za vodom da odnese ove temelje da više ništa ne osjećam? Nisam do nedavno znala... Bol je bila prevelika... Razum je već vrištao da više ne želi ni čuti o ljubavi, a srce je polako u grudima umiralo... To je bila moja stvarnost. Iskreno, bila sam uvjerena da se iz ovog mračnog svijeta kojeg sam si stvorila nikad neću izvući...ali ta me goruća želja nekako tjerala da ustanem, da ne odustanem, da ponovno gradim svoje zidove...zidove svog srca!! Bila je to želja za ljubavlju...želja da volim...i da budem voljena... Do sada sam naletila samo na varalice...i na one koji te gledaju ko paket čipsa na polici u dućanu...ko potrošnu robu... I sve je to bilo tako isprazno!!! Ispraznost nad ispraznošću, sve je isprazno!!! Koje riječi!!!! Moje najdraže riječi iz Svetog Pisma... Tako žive...tako MOJE!!!
I tako...sjedila sam u tom svom kutu...plakala...nisam željela ništa... Nije mi bilo do gradnje...do obnove...tražila sam pomoć, ali ni u jednom čovjeku nisam našla odgovor...našla onu osobu koja bi mi uistinu mogla pomoći... Toliko ponuda, a ja ih sve licemjerno odbijala!!! Da!!! LIcemjerje, pohlepa...nazovite to kako god hoćete, ali to je samo glas mog srca koje očajno traži nešto... Nagledava se nad obzorom ne bi li vidjelo novo sunce, ali ova noć nikako da nestane...
Do nedavno...
Bila je tu već granica... Već sam sjedila na rubu ovog života, na rubu raja i na rubu pakla!!! Molila sam Boga i vraga da mi nešto kažu!!! Ali šutili su... Odgovori nisu dolazili...snovi isprazni, java još gora!!! I u tom trenutku kad sam spustila glavu do poda u agoniji...tada... Tada me obasjalo to novo sunce!! Tada sam osjetila ruku na svojim leđima...ruku na svom obrazu...
Klečao je kraj mene...brisao mi suze svojim usnama...sjajio je poput anđela i raspršio svu moju bol...svu moju tamu!!! Bio je tu...i to mi je jedino bilo bitno!!!
Srce je ustalo...živnulo...zidovi su se podigli iz praha... Život se vratio u mene!!! U moje srce... Kao cvijet nakon suše kada ga dotakne kap vode... Podiže glavu i prkosi žarkom suncu!!!
TAko i ja... Sad kraj sebe imam svoju kap vode...imam svoju utjehu...svoj zaklon...svoju ljubav...i to mi je dosta!!! To je sve što želim u svom životu!!! Sada ću prkositi svim ljudima...svim nedaćama...svim napastima...svim vlastitim slabostima!!! Sada sam spremna uistinu...ponovno nakon toliko vremena...ponovno ŽIVJETI!!! Jer shvatila sam jednu stvar: Bez ljubavi zaista nema života!!!
I onda nađem ovako divnu osobu kojoj je stalo do mene...iskreno...i samo poželim zaspati u njegovom zagrljaju i nikada se ne probuditi... Samo da me njegovi poljupci bude da pogledam u njegove duboke oči... Samo da živim kraj njega!!
Ovaj post je opet nekako sentimentalan i ljigav (po nekim mišljenjima), ali morala sam...morala sam vam reći koliko sam SRETNA!!! Upravo to...sretna...!!!
Nemam više riječi...stvarno vam samo moj pogled može reći koliko sam sretna...al njega ne mogu staviti na blog...pa mi vjerujte na riječ!!! I molite za mene...molite da budem dostojna te ljubavi...tolikog dara Božjeg!!!

VOLIM TE MAČAK!!!

Fališ mi jaaaaaaaaaako!!!

Sve je tu kao nekada...
Noćas vrijeme je stalo za nas...
Pričaj mi...
makar laži sve...
znaš da vjerujem
kada tako gledaš me...