TRENUTAK INSPIRACIJE...

Iz prašnjave škrinje jednog anđela...


Čekala sam to ljeto kao nikada do sad. Dragi me odlučio povesti na more u obiteljsku kuću kako bi proveli još jedno vruće ljeto zajedno. Bili smo nerazdvojni. Dvije godine veze učinilo nas je jednim bićem...već sam osjećala kako ne postojim samo ja, već sam cijelim bićem i cijelom dušom predana tom čovjeku. Stare sumnje i duhovi nisu više izlazili na vidjelo...barem sam se tome nadala.
Stigli smo u malu kućicu na obali mora. Dočekala me terasa prekrivena ružama i svijećama na trijemu. Držao me za ruku i uveo u kuću. Cvjetni sag vodio je daleko niz hodnik. Znala sam. Ova noć je samo naša. Prvi ću se put podati čovjeku kao zadnja svijeća na oltaru, kao zadnji list na vjetru kada dotakne tlo. I vodio me. Držao me tako nježno za ruku, a onda me podigao u naručje. Tiho je prošaputao: "Volim te draga!" ...i polegnuo me na krevet. Miris ruža je potpuno ispunio sobu, a uvlačio se u svaku moju poru...među vlasi kose...u odjeću... Soba je bila tako ugodna, topla...svijeće su gorjele nekim posebnim sjajem. Kroz prozor je virio mjesec. Bio je pun, tako tajanstven da me prožeo neki čudan osjećaj. Taj me osjećaj nikad nije varao, ali nisam mogla ni slutiti što bi moglo poći po zlu pa sam ga jednostavno zanemarila. Strast se razbuktala i misli su nestale iz moje glave. Osjećala sam. Samo to. Njegove ruke na mojim bedrima, njegove poljupce na vratu, njegov dah na grudima... Trnci su me prolazili. Još par trenutaka i bila sam njegova. Soba se ispunila dubokim uzdisajima, svijeće su dogorjevale do kraja, latice ruže su već odavno pale sa postelje. Požar strasti gorio je punom snagom. Bila sam njegova. Zarila sam nokte u postelju i gorjela. Mjesec mi se učinio nekako crven-krvav od ljubavi. Pogled mi je vrludao po sobi. Nisam znala gdje sam. Imala sam osjećaj da sam zapela u vremenu, u jednom trenutku koji traje vječno i sve što mi donosi je čista ljubav i strast.
Uto mi je pogled ponovno odletio na prozorsko staklo i krv mi se najednom sledila. Vidjela sam nečiji obris na prozoru. Neki čovjek stajao je tamo vani i gledao prema meni. Počeo me obuzimati strah, jeza... Gledala sam u taj lik. Mjesec mu je otkrivao desnu stranu lica i tijela. Bio je obučen u kožno crno odijelo, dugački kožni kaput s podignutim ovratnikom. Lice mu je bilo glatko, kosa malo duža tako da su mu se uvojci vijorili na vjetru. No, toliko su me zapanjile njegove oči. Tako duboke, tamne, boje zemlje...tako...poznate! Imala sam osjećaj da sam već gledala u te dubine, u te tajne skrivene iza tamne koprene, ali nisam znala odakle. I uto je sve stalo... Svijeće su se ugasile. Ruže su prestale mirisati. Čovjek kojeg sam do maloprije ljubila nestao je poput prašine na vjetru i vidjela sam samo to novo lice. Prozor se polako otvorio i duga zavjesa počela se mahnitavo vijoriti. Ušao je polako u sobu ne skidajući pogleda s mene. Hladan vjetar prohujao je u sobu, ali nisam osjećala nikakvu hladnoću. Moje golo tijelo ležalo je na krevetu potpuno nepomično...tako toplo i meko...tako netaknuto. Kao da do maloprije u ovoj istoj sobi nije gorjela jedna velika strast. Ne, ni traga. I on dalje nastavlja lagano koračati prema mom krevetu.
Kad je stigao do samog ruba, sagnuo se prema meni kleknuvši jednom nogom na rub postelje. Nisam se niti pomaknula, ali sam osjećala trnce kako prolaze mojim tijelom. Osjećala sam neku božansku povezanost s tim čovjekom, toliko jaču od one prije. Kao da se znamo već stotinama godina, kao da smo srodne duše. Spustio je ruke kraj mojih ramena i prignuo glavu tik do moga lica. Čula sam mu disanje, a dah me njegov grijao. Napokon je prozborio. Rekao je: "Ljubavi moja, tražio sam te stoljećima. Valovi vremena zametnuli su tvoj trag, ali tražio sam ga. Kao najvrijedniju školjku na beskrajnoj pješćanoj plaži, kao najdragocjeniji biser u morskom prostranstvu. Ti si moja jedina, moja odabranica. Ovo što si doživjela samo je dah prošlosti. Toliko bezvrijedan da nestaje poput prašine na starom ormaru. No, ja sam tvoja sudbina, ja sam taj kojeg si nalazila u drugima, kojeg si toliko tražila, kojeg tako dobro poznaješ. Molim te, budi moja, samo moja...neka sjećanja večeras postanu naša stvarnost."
Protrnula sam. Obuzeo me osjećaj čiste radosti. Osjećala sam kako se oslobađam starih okova prošlosti i kako moj život napokon ima neki bolji tijek, neki smisao. Tiho sam prošaptala: "Dragi, ljubljeni moj. Toliko sam čekala ovaj trenutak." To je bio znak naše ljubavi koja je u tom trenutku zasjala svojim najljepšim sjajem. Prignuo je glavu tik do mojih usana i poljubio me. To je bio poljubac kojeg sam stoljećima čekala. Onaj pravi, dugo očekivani...toliko željkovani. Obavila sam ruke oko njegovog vrata i privila ga uza sebe kako ga nikad više ne bih izgubila. Postali smo jedno. Strast je sada imala neki novi sjaj. Bila je to božanska ljubav. Nebo i zemlja zagrlili su se na toj baršunastoj postelji, u toj agoniji poljubaca. Ljubav toliko savršena, toliko vječna. Naša ljubav. Zora je svanula i dvoje zaljubljenih već su odletjeli na njezinim krilima. U neke nove krajeve, na zelene livade gdje ih obasjava neko novo sunce budućnosti.

Poljubi me...pa mi prste u kosu uvuci...i zagrli me...