Tko bi moje grijehe umjesto mene brojao
kada nitko drugi ne zna gdje sam griješio?
Pozdrav ljudofi moji!
Znam, znam, dugo me nije bilo, ali eto, još jedna novogodišnja želja (ili barem tendencija) ispunjena! :) Vratila sam se ja među retke svog bloga. I prvo sam si uzela jednu večer kad sam pročitala sve postove, od najstarijih prema novima, i prstom ispratila svoj život koji mi je do sad prošao. Bilo je tu zanimljivih stvari: uspona, padova i vječnih propitkivanja i traženja. I zahvalna sam Gospodinu što je sve to dio mog života. I stigla je i 2009. godina! :)
2008. je bila burna. Raskinuti s jednom stvarnošću, staviti se u poziciju prestrojavanja u posebnu traku i onda preusmjerenje. Zaista su divni i čudesni putevi Gospodnji. Teško ih je pratiti, ali On me tako čudesno vodi.
Biti u jednom trenutku na apsolutnom dnu kada mi (barem prividno u mojoj glavi i srcu) ne preostaje ništa, kada shvatite da živite u laži i kada se te laži naglo odreknete. To je dno. Ne znate kuda sami sa sobom, ne znate na koju se stranu okrenuti a da bude dobro. I naravno, uza sve, još se i bojite da opet ne ostanete povrijeđeni. I kuda sad? I onda sam se prestrojila u onu zadnju traku. Bila sam sigurna da je sve ovo što sam prošla znak da na ovom svijetu za mene nema puta kojim bi ja trebala ići, nego da je moj put mnogo uzvišeniji od ovih ljudskih puteva. I željela sam žarko da mi dugi habit, svakodnevna molitva i poslušan rad budu moj svagdanji kruh. I to sam željela. Ali nisam bila sigurna. Još uvijek sam oklijevala. Nakon 2005. ovo je drugi put da sam taj poziv tako jako osjećala. Nisam imala koga da popričam o tome pa sam se sama dala u koštac sa teškim mislima i propitkivanjima. I ponizno sam molila Gospodina za znak. I on mi pokaza sve što imam. Pokaza mi prijatelje. Na onoj sam roštiljadi vidjela koliko me ljudi vole, koliko računaju na mene i koliko su uz mene. Naravno, i koliko ih ne smijem razočarati. I bila sam sretna. Nisam znala kako izraziti tu sreću, ali jednostavno sam se radovala. :) i oni su se radovali sa mnom. Jedna mi je djevojka prišla i rekla:"Vidim da se nešto veliko zbiva u tebi. Drž se malena! Znaš da samo ti imaš pravi odgovor...duboko u sebi!" I nisam se više bojala. I sama sam se propitkivala.
POkaza m ionda Bog kako imam podršku i od bliskih ljudi koji su već svoj život posvetili Bogu. Oni su me podupirali i govorili mi da se sama moram ispitati. Ni na što me nisu silili i ja sam sama oprezno koračala iz dana u dan. No još nisam znala na koju stranu "trznuti" jer uloga majke i takva realizacija Ljubavi nije mi nešto čega bi se tako lako mogla odreći. I to je bilo moje "klackanje": tražiti dečka, nekoga tko će me poštivati i voljeti zbog mene same te jednoga dana držati to malo stvorenje na rukama il ipak posvetiti život u molitvi i služenju onoj vječnoj Ljubavi! Teška pitanj amotala su mi se po glavi te sam i dalje ponizno molila Gospodina da mi pokaže znak.
I nije mi poslao svjetlom obasjanog anđela da mi govori, nego mi je poslao jedan slučajan susret i jednu čvrstu odluku. Kako sam znala što učiniti u danom trenutku? Ne znam, ali zna Gospodin. :) I tako sam upoznala Tomislava i on je postao moj anđeo. Nikad do sad nisam vidjela osobu ( a kamo li dečka) koji se toliko brine za mene, koji me gleda tako duboko u oči kao da me čita ko knjigu izna što me muči, koji plače zajedno sa mnom, koji me toliko voli... Nisam. On je prvi koji se tako odnosio prema meni...koji me toliko voli. I isprva sam se bojala da nije sve to opet neka laž, neka prijevara, ali nije. Taj čovjek je stvaran i pokraj mene je. Sretne li mene... :)
No, istovremeno u meni nije jenjavala želja da krenem za Gospodinom i ima dana i trenutaka kada me to razdire. Nekako taj plamen u meni ne jenjava, ne gasi se. Tako da sam sigurna da ta borba u meni tek počinje. No, ne naglim. Trenutno uživam u ljubavi koju imam sa svojim Tomislavom i koju želim s njime dijeliti. Sretna sam. Možda je to najbitnije. A još kad bi popravila neke sitnice u životu koje sam prije krivo napravila...ah, možda žaljenje i nema preveć smisla.
Živim iz dana u dan, moleći Gospodina za vodstvo, za mudrost, za odlučnost...i hodam dalje...iščekujući s radošću što mi nosi novi dan.
Sve vas od srca ljubim i volim!
G
Znam, znam, dugo me nije bilo, ali eto, još jedna novogodišnja želja (ili barem tendencija) ispunjena! :) Vratila sam se ja među retke svog bloga. I prvo sam si uzela jednu večer kad sam pročitala sve postove, od najstarijih prema novima, i prstom ispratila svoj život koji mi je do sad prošao. Bilo je tu zanimljivih stvari: uspona, padova i vječnih propitkivanja i traženja. I zahvalna sam Gospodinu što je sve to dio mog života. I stigla je i 2009. godina! :)
2008. je bila burna. Raskinuti s jednom stvarnošću, staviti se u poziciju prestrojavanja u posebnu traku i onda preusmjerenje. Zaista su divni i čudesni putevi Gospodnji. Teško ih je pratiti, ali On me tako čudesno vodi.
Biti u jednom trenutku na apsolutnom dnu kada mi (barem prividno u mojoj glavi i srcu) ne preostaje ništa, kada shvatite da živite u laži i kada se te laži naglo odreknete. To je dno. Ne znate kuda sami sa sobom, ne znate na koju se stranu okrenuti a da bude dobro. I naravno, uza sve, još se i bojite da opet ne ostanete povrijeđeni. I kuda sad? I onda sam se prestrojila u onu zadnju traku. Bila sam sigurna da je sve ovo što sam prošla znak da na ovom svijetu za mene nema puta kojim bi ja trebala ići, nego da je moj put mnogo uzvišeniji od ovih ljudskih puteva. I željela sam žarko da mi dugi habit, svakodnevna molitva i poslušan rad budu moj svagdanji kruh. I to sam željela. Ali nisam bila sigurna. Još uvijek sam oklijevala. Nakon 2005. ovo je drugi put da sam taj poziv tako jako osjećala. Nisam imala koga da popričam o tome pa sam se sama dala u koštac sa teškim mislima i propitkivanjima. I ponizno sam molila Gospodina za znak. I on mi pokaza sve što imam. Pokaza mi prijatelje. Na onoj sam roštiljadi vidjela koliko me ljudi vole, koliko računaju na mene i koliko su uz mene. Naravno, i koliko ih ne smijem razočarati. I bila sam sretna. Nisam znala kako izraziti tu sreću, ali jednostavno sam se radovala. :) i oni su se radovali sa mnom. Jedna mi je djevojka prišla i rekla:"Vidim da se nešto veliko zbiva u tebi. Drž se malena! Znaš da samo ti imaš pravi odgovor...duboko u sebi!" I nisam se više bojala. I sama sam se propitkivala.
POkaza m ionda Bog kako imam podršku i od bliskih ljudi koji su već svoj život posvetili Bogu. Oni su me podupirali i govorili mi da se sama moram ispitati. Ni na što me nisu silili i ja sam sama oprezno koračala iz dana u dan. No još nisam znala na koju stranu "trznuti" jer uloga majke i takva realizacija Ljubavi nije mi nešto čega bi se tako lako mogla odreći. I to je bilo moje "klackanje": tražiti dečka, nekoga tko će me poštivati i voljeti zbog mene same te jednoga dana držati to malo stvorenje na rukama il ipak posvetiti život u molitvi i služenju onoj vječnoj Ljubavi! Teška pitanj amotala su mi se po glavi te sam i dalje ponizno molila Gospodina da mi pokaže znak.
I nije mi poslao svjetlom obasjanog anđela da mi govori, nego mi je poslao jedan slučajan susret i jednu čvrstu odluku. Kako sam znala što učiniti u danom trenutku? Ne znam, ali zna Gospodin. :) I tako sam upoznala Tomislava i on je postao moj anđeo. Nikad do sad nisam vidjela osobu ( a kamo li dečka) koji se toliko brine za mene, koji me gleda tako duboko u oči kao da me čita ko knjigu izna što me muči, koji plače zajedno sa mnom, koji me toliko voli... Nisam. On je prvi koji se tako odnosio prema meni...koji me toliko voli. I isprva sam se bojala da nije sve to opet neka laž, neka prijevara, ali nije. Taj čovjek je stvaran i pokraj mene je. Sretne li mene... :)
No, istovremeno u meni nije jenjavala želja da krenem za Gospodinom i ima dana i trenutaka kada me to razdire. Nekako taj plamen u meni ne jenjava, ne gasi se. Tako da sam sigurna da ta borba u meni tek počinje. No, ne naglim. Trenutno uživam u ljubavi koju imam sa svojim Tomislavom i koju želim s njime dijeliti. Sretna sam. Možda je to najbitnije. A još kad bi popravila neke sitnice u životu koje sam prije krivo napravila...ah, možda žaljenje i nema preveć smisla.
Živim iz dana u dan, moleći Gospodina za vodstvo, za mudrost, za odlučnost...i hodam dalje...iščekujući s radošću što mi nosi novi dan.
Sve vas od srca ljubim i volim!
G
3 comments:
Konačno se vratila! :-)
Ah, bilo je i vrijeme da napokon nešto napišem... Iskreno, falio mi je ovaj moj mali prostor! :)
Eto, da znate da se držim svojih zadanih odluka u novoj 2009. godini! :D
Pusa svima
BVB+
:*
vauuč...
uz to da sam jaaako sretna sto malo mogu opet citati tvoj blogić....sretna sam radi tebe....
volim te gogača..i ostani mi vesela
Post a Comment