SLOMLJENO ZRCALO...

Pogledaj u moje oči,
zašto skrivaš pogled taj?

Koliko sam samo puta gledala u to lice što mi se smješilo iz ogledala... Znala sam se pitati:"Tko je to? Što želi od mene?" Ali tajanstveno lice bi mi se samo smješkalo šutke me promatrajući. I ja sam ga gledala natrag. Gledala sam u te oči. Činile su se tako vesele i sjajne. Gledala sam u te pune usne razvučene u osmijeh. Gledala sam u to svijetlo i radosno lice...i željela ga uništiti. Jer priđem bliže i vidim drugačiju sliku... Oči. Te iste sjajne oči bile su pune suza i tako tamne poput najdublje jame. Usne. Ispucale i suhe, žedne poljubaca. Lice. Tamno, izborano, izmučeno. I zapitala sam se opet:"Tko je to? Što želi od mene?" Ruka je već više puta proletjela zrakom i udarala u tu kristalnu opnu u nadi da smrvi, da uništi...a nikada u tome nije uspjela. Ne do sada... Prije sam razmišljala o tome da će mi razbijanje starog ogledala donijeti slobodu iz ovih tužnih uskih okvira što su me svezali, što me sputavaju...što me uništavaju. I željela sam te komadiće. Male, toliko različite, svjetlucave... Svatko bi ih čuvao uza sebe i volio. Kao što ih ja nikada nisam voljela. I ruka ponovno prolijeće iznad moje glave i udara...a ogledalo ne puca. I čini mi se nekako da mi se lice u odrazu još više smiješi. Razabirem i tihi zvuk hihotanja...tihi poput izgubljene jeke. U meni bukti ljutnja, strah, očaj. Gledam sad duboko, s prezirom tu sliku...te oči koje su toliko toga užasnog vidjele, koje su toliko suza proplakale...koje su toliko puta sivilom ostale zavijene. Nikome nisu trebale...a toliko su toga tražile. No, uvijek ostale prazne...sive, mutne, prazne. Sjećam se jasno slika svih ljudi sa izobličenim licima kako mi se smiju, kako kese zube prema meni, kako uživaju u mojoj patnji. Pružaju ruke prema meni, stavljaju ih oko moga vrata i dave me...ja se utapam u moru suza, u moru njihove slasti i sreće. I uzimam nešto i uništavam ih...te lažne prevarne oči.
Gledam sada...unatoč svemu vidim...i te usne. Usta samo zjape otvorena...u čuđenju, u strahu, u nijemosti svojoj. Nema više riječi, nema više ni uzdaha, niti ikojeg imena na njima. Sve je prepušteno zaboravu. Ostale su samo izborane suhe usne koje još negdje duboko žeđaju. I sjećam se usana što su me ljubile, usta što su me psovala, usana što su me opile...usta što su me proklinjale. Sjećam se...vidim...osjećam. I zatvaram usta...zadržavam dah...hladan metal dotiče jednu brazdu...i one pucaju. Krv poteče poput slatkog vina i duša se sama opija.
I malo se udaljim od tog ogledala. Vidim sve one pogreške, sve one slike što su mi te oči dale da vidim, što su mi te usne dale da osjetim...što mi je to cijelo okruglo lice dalo na spoznanje. To vidim. Zamutio se pogled na ono dobro što je možda nekad davno sijalo iz tog lica. Ostarilo je. Promijenilo se, koliko god se ono tome protivilo. I ne vidim u tom odrazu više ono dobro. Ne znam kako, ne znam zašto je to tako, ali je nažalost istina.
I razmišljam o tome što je u biti tu, na tom licu zacrtano...jer oči su slijepe na pravu ljepotu...na pravu dobrotu i one dobre stvari koje su zapisane na licima ljudi. I mogu nas zaslijepiti blještavilo, sjaj i lažna ljepota, ali znamo da to nije ono pravo. Prava istinska ljubav, dobrota i ljepota čitaju se iz svake bore na licu, iz svakog pomaka...od ruba usana i očiju, do malih pomaka našeg nosića...pa sve do onog dubokog pogleda koji je živo ogledalo nas samih. Zato ću idući put kad se pogledam u ogledalo uperiti svoj pogled ravno u svoje oči. Učinite i vi isto. Zagledajte se u te daleke prostore, bili oni smeđi, zeleni, plavi ili neki šareni. Zaronite u te dubine rušeći granicu vlastitog vidika. Proći kroz to staklo kao kroz svilenu koprenu, dotaknuti drugu stranu pogleda, onu unutrašnjost u nama, poput glatke površine stola, ili pak oble površine vaze. Dotičem, da... ali ne osjećam. Gledam, da...ali ne vidim. To je gore od ičega.
Zato sada opet podižem ruku iznad svoje glave i ponovno zamahujem njome prema ogledalu. Ono lice me još uvijek iz njega gleda. Nasmiješi mi se i potom se rasprsne u milijun komadića. Razleti se ogledalo na sve strane ostavljajući iza sebe samo crni prazan okvir. Toliko bezličan i nevažan. Vlasnici bi ga se vjerojatno odmah riješili bacivši ga van na otpad.
No, ja taj okvir čvrsto držim svojim rukama. I sada...kad se njegova srž uništila. Ne odbacujem ga. Već ga uzimam, nosim u svoj maleni kutak i tamo ga ostavljam. Potom se vraćam, pokupim komadiće ogledala sa poda, vratim se u svoju sobu i zatvorim vrata. Tamo iza zatvorenih vrata odjekuje tišina i tiho zveckanje krhotina stakla.
Držim taj okvir i popravljam ga...jer ipak je on moj život.
I znajte...mnogo će nam se puta u životu dogoditi da razmišljamo o razbijanju našeg ogledala, naše slike života, našeg vlastitog života. I možda ćemo čak i više od jedanput uspjeti razbiti to ogledalo, ali kažem vam...vrijedi vratiti se po ostatke i svoj život nanovo izgraditi. Ne, nećete ga izgraditi ispočetka kao da onoga prije nikada nije ni bilo, već ćete ga graditi na ostacima staroga...sastavit ćete ga ponovno od dijelova onog starog. Tako to treba i prihvatiti: da se život može popraviti, ali se ne može nikada nanovo izgraditi od temelja. I ne treba zbog toga očajavati. Samo treba učiti na pogreškama, vrijedno graditi...i sve povezivati najčvršćim vezivom: ljubavlju! No...prije nego sve to učinimo treba dobro pogledati...i vidjeti...sebe...i svijet oko nas...

Pogledaj u moje lice
i pokaži osmijeh svoj...