09 February 2008

HODATI DOLINOM SMRTI...I BOJATI SE

Ne boj se jer Ja sam s tobom,
da te čuvam od svakoga zla...

Mojoj neprežaljenoj...

Stajala sam tamo...sve je odisalo mirisom svijeća. Mrak. U meni je izgarala želja da te vidim, ali nisam mogla. Ta tama, taj mir...toliko sam se bojala. Znala sam da si tu iza ugla, da nisam uopće daleko od tebe, ali nisam se mogla pomaknuti. Sjećam se majčinih riječi kako mi slični tebi ništa ne mogu, da sam uz vas sigurna...ali nisam mogla. Duh u meni je premirao od straha. Tijelo se ukočilo. Suze su klizile niz obraze. Nisam mogla. Oprosti mi...ali nisam mogla. Okrenula sam se. Izvadila tvoju sliku i plakala. Gledala u tvoje oči koje su se na slici činile tako žive, a znam da bi me tamo iza ugla dočekao samo hladan kamen i mrtvilo. Bojala sam se. I molila sam se dragom Bogu da mi oprosti. Zazivala sam i tebe da mi oprostiš. Oprosti mi...
Taj trenutak neću nikada zaboraviti. Svjetlo je dopiralo iz daljine, sve je bilo mirno...nježno svjetlo svijeća, miris uvelog cvijeća. Znala sam da si tu...gledala sam u tom smjeru...gdje sam ćutjela kako me čekaš. Toliko ti dugo nisam dolazila, a sada...kad sam toliko blizu...borim se sama sa sobom. Kroz glavu mi prolazi misao kako te želim vidjeti...srce izgara od te želje, a opet...zastaje to isto srce...trne to tijelo od straha koji me cijelu obuzeo. I osjećala sam taj mir...toliko sam tu željela ostati, ali previše sam se bojala. Pjevušila sam tiho..."pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim..."...ali bojala sam se. Bojala sam se smrti. Moja vjera u život se ugasila poput svijeće na vjetru. Brzo...bez daha.
Stajala sam sama. Negdje iza mene svjetla automobila su lebdjela, ali negdje daleko...daleko. Ja sam ovdje stajala kao na rubu provalije...ili kao na samom ulazu u neki drugi svijet. Osjećaji koji me muče ovih dana sada su provalili iz mene. I znala sam da postoji samo jedna stvar koju želim učiniti: potrčati k tebi...potrčati najbrže što mogu. Doći do tebe...i zagrliti taj kamen koji nas je zauvijek razdvojio. Udarati šakama po njemu u nadi da će se prelomiti...da ćeš mi se ti vratiti. To sam htjela...ali bilo je tako mračno. Pogledala sam na sat...koji kao da je stao...i bilo je tek 6 sati...ali bilo je toliko mračno. Čudan osjećaj zavukao mi se u kosti...i drhtala sam. Oči širom otvorene...uši osluškuju svaki šušanj...svaki šušanj koji nije postojao. Toliki mir, tolika tišina. Usred doline smrti...kostiju...stojim i čekam te. Čujem vjetar u krošnjama i slušam što mi govori. Tako tiho šapuće...neki hladan ton...neke loše vijesti...i drhtaj. Strah me u potpunosti obuzeo. Tihi šapat: "Bože...!"...i bijeg! Okrenula sam se...toliko žaleći zbog svoje slabosti...zbog svog manjka vjere...i napustila sam te. Kao što si i ti mene...
I putem sam se više puta željela vratiti, ali nisam mogla. Nisam mogla. I onda taj pogled što me dugo promatrao sa slike. Tvoj mali osmijeh...toliko vječan. I shvatila sam... Znala sam...da me nisi željela napustiti...nisi me željela ostaviti samu... Toliko si se puta željela vratiti...ali nisi mogla. Jer kad te Gospodin zove k sebi, to se ne odbija. To si me učila...da se ne odupirem Njegovom pozivu, a jesam...toliko puta...dok me na kraju nije prestao zvati. Koga li sad zove? Kome li sada daje moj zadatak? Kome???? Toliko sam Ga zazivala da me zove...da mi dadne drugu šansu, ali ne...samo ovakva tišina...tišina poput vela smrti...poput vela što razdvaja sve...kao što je i nas razdvojio. A rekla si mi da Ga slijedim. Oprosti mi najdraža...oprosti mi neprežaljena moja... Oprosti mi! Ti se nisi mogla vratiti...iako si to sigurno željela...
Ja imam izbor. Vratiti se kući. Ne dopustiti hladnom kamenu da zatvori moj život u hladni grob...u vječnu tamu... Ja imam izbor, i znam da je taj strah bio od tebe poslan...i od Gospodina...da se vratim kući, da budem sigurna...da živim. I hvala ti na tome...
Iako suze još dugo nisu prestale kliziti...iako tijelo još dugo nije prestalo drhtati...iako srce nikad neće prestati boljeti. Ali znat ću...da si oduvijek bila uz mene...i ti...i moj Gospodin. Bili ste tu...i nikad me niste napustili...
Sada vjerujem, ako sam ikada u to imalo sumnjala. I sada...dok me ovaj bus vozi prema mojoj kući...sada samo mogu reći:"Vodi me Gospodine, onako čudesno kao što si to oduvijek činio...a ja ću se truditi da zavrijedim Tvoj dar, da ponovno čujem Tvoj poziv...da Te slijedim...jer to je ono što ja uistinu želim.
Kad se samo ne bi bojala...!!!
Amen

Jer moja Ljubav je istina,
moja Ljubav liječi srca slomljena...

5 comments:

filippoblu said...

Hej legendo, samo da ti kažem da sam te posjetio, nisam se još bacio na čitanje, it's a bit late, ali budem uskoro:-))


Bolje biti dobar original nego loša kopija;-)))) btb

wrathly said...

kad preko vode prelaziš neće te preplaviti
i kad kroz vatru prolaziš nećeš se opeći
i kada vjetrovi navale na te da te obore
nećeš se srušiti jer s tobom sam ja

wrathly said...

e, znaš kaj sam sanjala- da sam naletila na Ninkovića u travnom i da je imao dugu kosu- weird...

wrathly said...

Bistrice? Imaš novosti o Ninkoviću? da nisi propustila zbor večeras!!!!

Anonymous said...

оно што сам тражио, хвала