ISPOD STAROG TEPIHA...

Samo da se sakrijem...
Samo da me nitko ne nađe...

Sretan Božić svima!! Iskreno i od srca vam želim sve najbolje za ove božićne blagdane. Onako...da vam se ostvare sve željice, i one najmanje, koje si zaželite. Želim vam obilje zdravlja, sreće, ljubavi, osmijeha, dobrih provoda, novih susreta i Božjeg blagoslova u ovim svetim danima! I neka vas sve to prati i u novoj 2008. godini.

Dobre želje poput vjetra
da se u kose tvoje zapletu...

Eto...već je Nova godina pred vratima. Kako vrijeme leti... Nisam se niti okrenula, a već sam na pragu dvadesetih godina...već sam toliko prošla i već je vrijeme za toliko stvari. A ja samo smeteno ostajem stajati nasred sve te gužve...nasred tog raskrižja koji se zove ŽIVOT i samo stojim. Ne snalazim se. Je li to neki veliki problem? Pa... prema mom dosadašnjem iskustvu...JEST! I te kako velik problem... Znate, mislila sam da je ova moja zbunjenost i nekakva nesnalažljivost rezultat mog puberteta, mog odrastanja...ali ljudi moji, ovo se ne smiruje! Ovo postaje sve gore i gore! I više ne znam što ću... Stvarno se ne snalazim!
I tako sam se ove godine odrekla božićnih želja... Zaželila sam samo jednu...i ta mi se neće ostvariti tako da...kao da nikakvu nisam ni zaželila! No dobro, nemojte sad sve ovo predrastično i dramatično shvaćati... To je samo moj review! Jer...ispričat ću vam par sitnica pa ćete vidjeti... Ovakav mi završetak godine definitivno nije bio u snovima...barem ne u onim dobrim.

Sanjati...ne mogu ti to uskratiti,
igre sve i bez nas će se igrati...

Recite mi...na što prvo pomislite kad otvorite ujutro oči? Kuda vam lete misli? Kako se osjećate? Onaj jutarnji osjećaj gađenja...tjeskobe...odakle to? Je li taj feeling ovdje našom krivnjom? Naravno! Čijom drugom?

Bolno je otvoriti oči
jer znam da me čeka samo tama...

I budim se...otvaram oči... Znam, nisam spavala uopće. Svakih sat vremena sam se budila... Proganjao si me! Taj neki osjećaj da nisam sama...da je netko kraj mene i budi...al ne mene samu, već moje strahove...one misli koje sakrivam i od sebe same. I samo se probude! Gade jedan! Tko je to sve iščupao iz mene? Tko je natjerao moje suze da opet poteku? Tko je uspio u ove divne sretne dane probuditi u meni tugu...neizmjernu tugu? Teško da je to neko Svjetlo...to je sama Tama! I posežem za mobitelom...ništa...i bacam ga iz ruke...daleko u zid...i rasprši se prokleta sprava u milijun komadića! Tako i treba! Kad nema svrhe... I ostanem ležati. Čvrsto stišćem oči ne bi li ponovno zaspala...ali ne! San više ne dolazi na oči...ostaje samo hladan znoj...grčevito stiskanje krunice što mi pada niz vrat...daleki pogled prema križu na grudima...i praznina! Beskrajna...bezlična praznina! No ustajem...moram! Obaveze zovu...toliko stvari za učiniti. I nekako krenem...obavim sve što imam...ali na kraju se ničega ne sjećam! Život mi prolazi toliko prazan! Bez sjećanja...bez iskustava...bez uspomena... I kako se onda ne bih bojala nove godine...i svakog idućeg dana...? MIsli su mi samo jedan veliki košmar... Htjela bih pisati o svemu tome, al nemam riječi. Samo ponovno zaklopim oči...i mučim se. I tako iz dana u dan...

I bojim se...i ne vidim...
i ne znam jesi li tu...jesam li živa...

No opet...dođe ovaj božićni dan...vani pada snijeg...sve je bijelo. Tko ne bih barem malo zastao pred tom ljepotom? Ja sam zastala onog trena kad sam pala... Nisam primjetila kako se sve zamrzlo i pala sam niz stepenice pred zgradom. Natukla sam leđa...nisam se mogla pomaknuti...možda nešto gotovo i slomila, ali u tom trenutku mi to nije bilo važno. Taj tren je najednom zastao... i ja sam se ogledala oko sebe. Vidjela sam svu tu nebesku bjelinu...osjetila sam sav taj mir...barem na trenutak. Koliko su mi samo značile te pahulje što su mi padale na obraze...što su zastajale na mojim dugim trepavicama. Toliko su mi značile... Osjetila sam se sretnom poput djeteta. I nasmijala sam se... Iako me sve boljela...noge su mi trnule zbog udarca u leđa...ozebla sam od sjedenja na podu, ali ništa mi od toga u tom trenu nije bilo bitno... Pala sma u nekakvo ludilo u kojem sam bila sretna. Ustala sam. I znala sam da žurim u dućan i da nemam vremena, ali ipak sam ustala...otišla do malenog vrtuljka u parku i zavrtila se. Cijeli svoj svijet sam zavrtila na tom malom vrtuljku...da ga okrenem na pravu stranu...da ga protresem...da ga sredim. No, ništa se nije dogodilo... Ni bunilo...ni vrtoglavica...ništa! Samo sam ostala bez teksta i opet stajala sama u tom snijegu. Sama. I bacila sam pogled prema onom dragom prozoru na susjednom neboderu...na jedan prozor...na drugi...ali svi u bili prazni. Više nitko na mene ne čeka...više nitko s tih prozora ne pazi na mene. Bacila sam pogled i prema svom prozoru...prema određenim prozorima na svom neboderu...i sve što sam mogla osjetiti je tuga. Zbog tolikih izdaja...zbog tolikih razočaranja...zbog tolikih loših iskustava...tolikih loših riječi. A tek kad sam vidjela da me nitko ne gleda s mog prozora...tada se rana otvorila! Tada sam se opet sjetila...tebe najdraža moja! Kako me samo Ona gledala s tog prozora. Koliko god vani bilo hladno ili vruće...Ona je uvijek budno pazila na mene. Stajala je na tom prozoru...glava joj je skoro neznatno virila...ali njezin sam pogled duboko osjećala. Ona je bila moj anđeo čuvar. Ona je bila samo moja...moja zvijezda vodilja...moj štit...moje sve...ali otišla je. I sada tamo...na tom mjestu stoji samo prazan prozor... Nema više tih svjetlih očiju što su na mene pazile. Nema ih. Oh, koliko mi samo nedostaje...=(

I otvaram oči...i ipak vidim svjetlo,
ipak vidim tvoj lik...ipak si tu!

I eto taj Božić. Samo budi stare bolne uspomene. I vidjela sam ovih dana toliko ljudi...sjetila se svega...onih tihih poljubaca u parku pod onom starom bukvom...onih veselih igara na snjegu...onih toplih dodira dok smo ležali na istom ovakvom snjegu...onih tihih šaputaja dok smo stajali jedno uz drugo... Sve sam ponovno vidjela ispred sebe. Opet sam sve proživjela. Oh, lažljive li bjeline! Opet mi vraća te slike...te sve iluzije što su na kraju ispale laž! Zašto? Zašto je moralo tako završiti? I onda se sjetim onih bolnih riječi...onih uvreda...onih svađa...onih tučnjava...Oh, nemilosrdna bjelino! Prestani! No, noge mi ukopane u meki snijeg... I samo kristalna suza na obrazu...

I rana se otvara...
srce puca poput stakla...

No opet se odnekud stvori snaga. I pokrenu se noge...pokrenu se ruke i cijelo tijelo odjednom krene. I napravim nekako i onaj idući korak...i krenem dalje... Oh, prokleta ta bjelina lažljiva! Samo me smetne...a imam još toliko toga za napraviti, za obaviti, za kupiti...osobito čokoladice! =D

Gorki okus na usnama
poput šećera nasprem života mog.

I sve se na kraju sve de na razmišljanje o smislu svakog pokreta...svake vlastite kretnje...što je veoma apsurdno, ali eto! Rezultat psihodeličnog ponašanja jer psihodelično razmišljanje! =D No, nisam ja toliko psihotična. U biti sam shvatila da mi fali samo jedna stvar...a to je LJUBAV! To mi nedostaje...to je on ošto toliko priželjkujem. I ovih se dana u biti osjećam samo strašno USAMLJENO! Samo što su posljedice takvog osjećaja maaaaalo nenormalne! Naime, kad se neki drugi normalni ljudi tako osjećaju onda zovu sve žive prijatelje i bližnje na kave, druženja...i pokušavaju se socijalizirati što je više moguće. Kod mene je drugačije. Ja postanem totalno asocijalna...i nasilna u zadnje vrijeme! =P Počnem na sve gledati veoma površno...veoma plitko...veoma sebično. I što se izrodi iz takvog nečeg? Pa...uglavnom SMS poruke u stilu:"Nije da želim biti nepristojna, ali fakat si kučka Goga moja...fakat jesi! I steraj se u krasni k*** jer nas sve toliko ponizuješ!" Nije sad bitno kaj jedna takva poruka nema smisla i kaj ne znam kaj nakon nje toj istoj osobi reći...već je stvar u tome što se onda netko treći iščuđava kak ja mogu imati loše mišljenje o sebi. MIslite da mu onda trebam pokazati ovu poruku? Mislim...zbog kave me tako nazvati...? I naravno da onda ne želim nikud izlaziti...radije se zatrpam u neki posao...ili pobjegnem pod taj neki stari tepih i skrivam se. Mobitel završi opet u zidu pa na podu...i uspijem se nekako smiriti...barem na neko vrijeme. I sretna sam tada...

I onda se nasmijem
i negdje u daljini
možda za me i sunce sija...

Ne znam. Evo čitam iznova ovaj svoj post. Toliko je loš...toliko je glup...toliko je nepovezan...toliko je grozan i depresivan. Al drugo mi trenutno iz glave ne izlazi. I možete me nazivati hipohondarom, osobom koja je očajnički željna pažnje, neuravnoteženom, depresivkom...BRIGA ME!! Ja sama znam da takva nisam...tako da za takva mišljenja marim, ali se ne dam isprovocirati. S obzirom da mogu u roku dva mjeseca umrijeti...naravno da ću si poštediti tih par živaca i izbjeći daljnje živciranje. A kako to postići? Izbjegavajući ljude! =D Naravno da ne...to primjenjujem samo na neke dotične ljude. Ostali neka ovih dana (dok još nema faxa) očekuju poziv na kavu! Znam...imam dosta toga za odraditi, ali znajte jednu stvar. Iako sam se odrekla božićnih želja...ipak sam si dala zadatak da više mislim na svoje prijatelje...da im se više posvetim. I to i mislim učiniti...počevši sad...od samog praga u novu godinu. Eto, u novu godinu sa novim (i kvalitetnim) planovima!!

I vrijeme je da se krene
da pokrenem kosti svoje
da kao dijete prohodam...

Nemojte mi ništa zamjeriti! Znate da mi je blog kao ispušni ventil... Tko se nađe prozvan neka mi se obavezno javi...sa strane u boxu je email adresa... Možda si priuštite neki prioritet pa ranije dojdete na red za kavu! =D

Volim vas sve...koliko god to loše pokazivala! =D
Pusa

Jer ljubav je moja za vas
kao vječno blago...
kao puna posuda bisera...