02 December 2007

GOSPODIN MOJ I JA...



Poklanjam ti sebe,
poklanjam ti sve
pa i svoje grijehe!
Hvala ti Kriste što ljubiš me
kao svoje dijete!



Željela bi te pitati nešto moj Gospodine!
Evo klečim tu pred tvojim presvetim likom...u presvetom oltarskom sakramentu. Gledam te...suze klize niz moje promrzle obraze. Ni ne trepćem. Strah me da te u idućem trenutku više neću vidjeti. Da ćeš u idućem trenutku nestati...ili da ću ja oslijepiti! Da će srce zaspati...da će tijelo umrijeti. I upirem pogled u tebe...ravno u tvoje srce...i osjećam kako se u meni sve lomi...ruše se zidovi moje prijetvornosti...i ostajem sama...sama pred tvojim likom, Gospodine moj. Sama...ogoljena do same svoje biti...kako bi me mogao vidjeti. Kako bi vidio ono što ja uistinu jesam... I onda mi prilaziš. Pružaš mi ruku...podižaš me na moje noge i zaogneš me svojom milosti. I tako ovijena u mir i ljubav nastavljam hodati za tobom. Idemo rukom pod ruku...samo ja i ti...u neke daleke zemlje. Nije bitno. I razgovaramo. Isprva ništa ne govoriš. Čekaš da se ja sama saberem i da sama zatražim pomoć...pitam za savjet...za odgovor. Čekaš...a u meni buja neki strah...strah da ćeš opet nestati... A imam toliko pitanja, Gospodine moj. I sada brzo biram...između svega što me zanima...što me muči... I nalazim na kraju samo jedno pitanje dostojno tvoga odgovora. Samo jedno pitanje...jedna stvar koja me zanima...koja mi je bitna u životu. Ti osjetiš moj strah. I polažeš ruku na moje rame...gledaš me ravno u oči...i daješ mi snage. I pokrene se moj jezik...pomaknu se moje usne...i ja ti tiho kažem. Pitam tihim drhtavim glasom: "Gospodine moj, voliš li me?" Ti se samo nasmiješ. Nisi me krivio što te to pitam unatoč činjenici da je taj odgovor ispisan na svakoj stranici Novog zavjeta. I ne uskraćuješ mi odgovor... Polažeš ruke na moju glavu...saginješ se tik do mojih usana...gledaš me ravno u oči i kažeš: "Ljubim te, malena moja! Znam što uistinu želiš znati. Znam da želiš biti darovana ljubavlju...ne onom ispraznom koju ti je život u zadnje vrijeme donio na dar, već onu pravu. Znam da žeđaš za jednim pravim poljupcem...jednim kojim ćeš osjetiti barem na tren onu pravu iskrenu ljubav. Vjeruj mi, malena moja, postoji na ovom svijetu osoba koja te voli. Koja te može tako iskreno poljubiti. Ne odustaj! Možda ti se čini daleko, ali ona je bliže nego što ti se čini. I iako ti se put doima bolan, ne brini...na kraju te čeka sreća kakvu zaslužuješ! A sada kreni, malena moja, kreni na put! I traži...Traži i naći ćeš!" I tako završi moj Gospodin. Nasmješi mi se i pokaže mi kojim putem trebam krenuti. Pratio me još neko vrijeme, a onda mi je nestao s vidika. Više ga nisam vidjela, ali sam i dalje osjećala njegov dodir. Ne na svome ramenu, već ravno na svom srcu.

Bog vas blagoslovio!
Pusa


2 comments:

anamarija said...

ovajpost otvorio mi je oči...hvala ti....v.t

anamarija said...

sretan rodendan :)