KAKO BIH ŽELJELA...NESTATI

Tebi je lako jer ti imaš mene,
a šta sam za to dobio?
Na kraju ćeš me ostaviti...
Eh, to bi i blesav vidio!!

Od zadnje subote sam jako razmišljala o svojem osmijehu. Nije ga dugo bilo. I u biti nisam niti razmišljala da li bi se trebala smijati ili ne... Nije mi bilo bitno...živjela sam u svojoj kolotečini u kojoj se definitivno nisam snalazila. I dalje se ne snalazim. No, dogodilo se par stvari koje su promijenile moj pogled. Barem malo razbistrile tu mrenu.

Poneka ljubav možda vrijedi bola...
moja i tvoja više ne...

Subota navečer. Najbolja prijateljica ima rođendan. Ne smijem izostati. Druga prijateljica isto zove na cugu. Ide odabrana ekipa. Ne smijem izostati. Mačak zove. Javlja se mogućnost da se vidimo. Ne smijem izostati. I tako se slože tri stvari. Svaka zahtjeva svoj prioritet. Ne znam što učiniti. No, puštam srcu na volju da presudi. Rezultati su me malo preplašili, ali učinila sam sve onako kako sam osjećala.
LAGALA SAM.
Glavni prioritet postao je roćkas moje Najdraže. Redoslijed je dalje bio ovakav: otišla prvo frendici onoj na cugu. Završili u Baschieri2 na klopi. Papala sam rižoto s plodovima mora. Hobotnice izlaze na uši. Gorak okus u ustima. Užurbani pogledi na sat. Mobitel ugašen. PRVA LAŽ! Dižem se od stola. Sastavljam priču da jurim na vlak...da putujem u Ogulin. Jurim na tramvaj. Sljedeća stanica: Glavni kolodvor! Susret sa ekipom iz razreda iz srednje: Kod Konzuma! Kupuje se cuga. Ide se piti. Mobitel ugašen. U glavi košmar. Sjedimo na klupicama iza Tomislava. Alkohol opija žedne usne. Dalmatino...najbolji prijatelj! Malo vina...malo previše mineralne...! Misli pokušavam utopiti u toj čašici, ali mi ne ide. Lagani domaći hitovi vrte svoje verse i note dok mi se srce trga. Al opet...ne skidam osmijeh s lica. Iskren je. Nisam se čak niti napila kak bog zapoveda. Ali sam bila sretna. I tu sam srela Njega. Toliko opušten...nasmijan...bio je moje sunce u tamnoj noći. Njegov osmijeh probudio je moj...šale...zezancija... Koliko sam samo uživala! U jednom trenutku...čist slučajno...dok sam mu točila piće u čašu...dotakla sam mu ruku. Protrnula sam. Nisam shvaćala o čemu se radi. U glavi mi se vrtila slika Mačka kako se ljuti na mene...kako bjesni...kako sumnja...a sada ispred sebe gledam ovog nasmješenog dečka koji mi prilazi toliko jednostavno...toliko razigrano! I tako je bilo super... Maknula sam se na trenutak. DRUGA LAŽ! Pretvarala sam se da razgovaram na mobitel. Izmislila neku priču o prijateljima koji pijani idu Goricu pa sam zabrinuta i tražim malo mira da se čujem s njima. Tako je nekako išla priča...ni ne sjećam se točno. Maknula sam se dalje i razmišljala. Pokušala naći snagu da se saberem, ali to ove večeri nije postojalo. Nerazumnost... NE! Spontanost!!! Policija dolazi. Tjera nas. Igrom slučaja završavamo na Kvatriću. Ruku pod ruku hodam s Njim. TREĆA LAŽ! Izmislila da mi je hladno. Željela sam da zimska jakna na meni postane nevidljiva. Hvala bogu na lošoj cirkulaciji i hladnim rukama. Zavukla sam ruku u njegov džep. Osjetila tu toplinu i kao omamljena se smješkala. Neopisivo sam se dobro osjećala. Kolektivno gledanje frendice koja riga. Smijeh...riječi utjehe i podrške...slušanje Agramera s njegovog mobitela. "Ako ako ima Boga, ti me pogledati nećeš...ako ako ima Boga vratiti se nećeš!" Nisam bila svjesna da je to postala naša pjesma i da Boga ipak ima. Iduće odredište bio je birc na Kvatriću. Gužva. Prima me za ruku i vodi me. Ja ga slijedim. Dance ritmovi uzdrmali ekipu i podigli atmosferu. Izvijam bok dok hvatam njegov pogled. U jednom trenutku nađem se u njegovom naručju. Njihali smo se u istom pulsirajućem ritmu. Bili smo kao jedno usklađeni. Njegove ruke me čvrsto drže lagano se spuštajući sve niže. Njegov uzavreli dah na mom vratu i strast u krvi što je palila moju kožu pod njegovim dodirima. Čarolija. Dok je glazba svirala mi smo živjeli u svome svijetu. Da zametnemo trag? Malo plešem s drugim frendom...malo s trećim...al ni jedan nema onaj njegov dodir. Onda me uhvati prijateljica. Gleda me u oči i čita me. Ne shvaća što izvodim, a ne znam ni ja. U glavi mi bubnja ime mog Mačka. Čvrsto zaklapam oči da ne vidim sada Njega...sada ga više nisam željela vidjeti. Mačak... Bio je maleni šapat. Glazba je u meni oslobodila ono divlje...one pokrete kojima se izražava strast...kojima se izražava žudnja... Znala sam da mi Mačak previše fali i da ta neutaživa žeđ izlazi na površinu. Mačka nema da tu provalu dočeka...da dočeka sve te moje emocije kad izbiju na vidjelo...i eto...javlja se očaranost Njime. A toliko znam koliko je to krivo...koliko loše... Nastavlja se ples. Bježim od Njega. Ne mogu više...ne smijem...jer nemam snage da obuzdam svoju strast koja izvire na šavove mog tijela...moje duše...cijelog mog bića. Ne želim Mu prići...ali opet se nađem u njegovom naručju. I opet te njegove ruke...njegov dah...i ritam u nogama. Željela sam da sve prestane? Da pobjegnem? Da! Ne! Ne znam... Odlazak kući. Četiri su sata...jurim doma. Trpam se u auto s jednom ekipom i bježim van. Prije toga čekanje u redu za garderobu. Zelena vesta. Zimska jakna. Pamtim svaki detalj. Išli smo prema van. Opet me primio za ruku. I uto u glavi nastala blokada. Točno sam znala što moram učiniti. Nekako su me Agrameri natjerali da se moram oprostiti s Njime. Bio je moja inspiracija...moja sreća...moja strast, ali znam da ja imam svog Mačka. Imam ga...a Njega čini se nikada neću imati...tako barem naša pjesma kaže. I u tom trenutku sam znala da mu moram zahvaliti na svemu. Ostaviti svoj pečat... I tako sam ga povukla unazad za ruku. I poljubila. Kratak poljubac. Savršen dodir usana. Kratak pogled u zbunjene oči i bijeg. Vani opet riječi rastanka. Zagrljaj. Mislila sam prvo da se više do njega ne vratim. Učinila sam svoje i sada mi valja samo pobjeći. No, vratila sam se. Zagrlila ga. I onda mi je uzvratio poljubac. Lagano su njegove usne opet dotakle moj obraz i samo je osmijeh ostao na mome licu. Utrpala sam se u auto. Zadnji pogled. I zbogom...

Ti si samo trag u pijesku...
gorka brazda koja nestaje...

Stigla sam doma. Vrtila film još dugo...dugo u noć. Upalila mobitel. Mačak me zvao 5 puta tamo oko deset navečer. Odmah sam vidjela njegovo bijesno lice. I zaplakala sam. Ne zbog grižnje savjesti...nego zbog tuge što mi nedostaje... Mačak je moja ljubav i On mi je samo to pokazao. Onaj poljubac samo je nebeski znak zahvalnosti jer pjesma je tako odredila. Ja se vraćam u svoju kolotečinu. ČETVRTA LAŽ! Mačku nisam rekla da sam uopće izašla van. Sve je u redu. Sve mi je još poput sna. Možda sam sve to sanjala? Moram provjeriti kod svoje Najdraže! =P Nije san...stvarno je bilo...ali ja ne osjećam ništa. Samo tjeskobu jer je pjesma opet odredila dio mog života. On mi se više ne javlja...ne želi...kao što pjesma govori. Savjest je mirna. Odlazim. Zbogom Njemu...dobro jutro Mačku! Sve neka bude mala tajna...sve neka bude bolna uspomena...


Danas otvaram oči
nakon svih ovih godina.
Niti ja voljeh tebe,
nit si ti mene voljela.
Samo stara navika je ostala!!