18 November 2007

CHAPTER I. Da se barem tuga topi kao snijeg


Ne dajte mi noćas prijatelji moji,
ne dajte da odem s njim...
Slomit će mi srce...
Nemojte mi dati da vas opet ostavim...
...prijatelji stari...

Dala sam ti sve... Moje si jedino blago. Drugi mi mogu nuditi cijela kraljevstva i bogatstva, ali ja želim samo tebe. Želim biti s tobom. U meni se trga toliko toga. Svaki dan proživljavam borbu sa samom sobom...borim se protiv svojih strahova, sumnji...samo da ne posrnem...da se ne udaljim od tebe...što inače radim kad se bojim ili kad previše sumnjam. Pobjegnem. Al od tebe ne želim nikada otići... Zašto onda ti mene guraš od sebe? Što je udaljenost od 70ak kilometara za postojanu ljubav? Što je razdvojenost od podneva do navečer kad smo preživjeli i dulju razdvojenost? Ne znam...odakle sad taj problem? I to je bila velika bitka u meni, ali nisam mogla druge iznevjeriti i otišla sam...možda zato jer sam mislila da ćeš me poduprijeti...da si ti uz mene, ali čini se da sam se prevarila. Otišla sam...upoznala toliko novih ljudi...tako se lijepo veselila...i onda se tebi javila...i onda se rasplakala. Ispadam licemjer, a ja to nikako nisam. Ti me činiš takvom, a to ne želim. Ja tebe uništavam? Razmisli malo dragi moj... Koliko sam puta i bježala s faxa...i otkazivala susrete s dragim prijateljima koje nisam godinama vidjela...sve zbog tebe...i samo bila doma i čekala tvoj poziv. Pa nitko normalan to ne bi radio!! I toliko sam se puta željela promijeniti, ali nisam mogla. U daljini odzvanjaju stihovi "Lagao bi sebe da je ne volim, ali srce ne da da se prevari. Lagao bi ljudima da mi nije stalo, kad bi srce dalo...!" I poželim si iščupati srce...neka me vrag odnese ako lažem...i željela sam da više ništa ne osjećam, ali ljubav prema tebi mi nije dopustila. Protiv ljubavi se ne možemo boriti. I koliko to očajno željeli...pobjediti ljubav u nama i iskorijeniti je...to nije moguće...i uvijek ćemo iz te borbe izaći kao gubitnici. I tada ću pasti na koljena i shvatiti da se bez ljubavi ne može. I zaboljet će me nanovo tvoje otrovne riječi...tvoje sumnje...tvoje nepovjerenje...i boljet će. I patit ću. Ali onda se ona Ljubav čudesno očituje...i s usana mi se otme samo kratak uzdah: "Vrijedan si toga...!" Što onda više učiniti? Osim moliti te da mi vjeruješ...da se odupreš tim sumnjama...da vjeruješ u to kad iz mojih očiju čitaš koliko mi je do tebe stalo...koliko sam sretna uz tebe... Molim te, vrati mi taj osmijeh i javi se...vjerujući mi...i otopi tu tugu kao snijeg što je zatrpao srce moje...

Ako ako ima boga...ti me pogledati nećeš...
Ako ako ima boga...vratiti se nećeš...


No comments: