12 November 2007

AH TI GLUPI ČEMPRESI...(još jedan neophodan izljev gluposti...preskoči, MOLIM TE!!)


Jesen u meni tuguje
zašto sanjam čemprese.
Moje ceste ne vode
nikuda...
bez tebe!!
Jesen u meni caruje,
a u tebi proljeće.
Ni sunce ne može,
ne može kroz oblake...

Ma što da želim...sve je tako daleko...
Kiša. Tmurno vrijeme. Tuga u srcu. Što više reći za današnji dan. Prohladan, ali meni toliko puno hladniji. Nije me mogao prevariti niti rumen obraz niti male šale s prijateljima. Samo sam si rekla: nemoj se zavaravati! Ono što se PONOVNO dogodilo, moralo te kad tad ubiti. Kad bih samo bila hrabrija...
I sad mi žao...sve bi opet ponovo...
Ali stara sjećanja još uvijek jako bole. I nažalost, ne nose sa sobom stare ljubavi ili sretne trenutke, već muke, trpljenja, gadosti... Što reći na sve to...osim da je to hrpetina bljuvotine koja je eto tako sretno izletjela iz naše utrobe. No, sad ne govorim o pijančevanju i njegovim diiiiiivnim posljedicama, već o utrobi našeg života. Kad na gore naveden način iz nas izađu stari strahovi, stare traume i stari ožiljci postanu vidljivi...tada se osjećamo uistinu kao zadnji pijanac. Oh, poznat osjećaj...ali sad nema niti onog tihog odgovora da više neću piti...nakon tolikih gadosti... Ne, sad je tu samo prepuštanje slučaju...i ispraznosti...
Najljepšu pjesmu tebi bi pjevao...
I možda...ali samo možda osjetimo opet lagano podrhtavanje naše nutrine i negdje iz neke stijene nikne cvjetak...mirisni...šareni...cvijet naših snova...i uljepša nam dane. Umiri naše iznemoglo srce, doda boje u ove sive dane... Eh, što bi dali za samo jedan takav cvijetak...za samo mrvu crvene boje...
E, kamo sreće da sam pjevat mogao...
Ali crvena boja ne postoji...čak ni krv ne može obojiti ovaj moj svijet. A bogami krvarim... Ova večer donijela mi je strašnu borbu...krvavu...neizvjesnu... Borbu protiv kušnji...protiv osjećaja da sve valja skončati... No, ni ta krv ne ostavlja trag... Ovo je više uzaludna borba. Ona kojoj se ishod već dobro zna...
Ptice u bijegu...
I željela bi pobjeći! Opet taj motiv bijega... Kako plitko od mene, zar ne? To je najlakše...znala je to i Vesna Pisarović...ali znam i ja! I dalje sanjam o prostranim livadama u kojima se skrivam...u kojima rukama dotičem svaku travku mojih misli...i sretna sam. Samo je pitanje zašto svaki taj san završi jednim velikim požarom. A travke brzo gore...
...tišina gradi zidove...
I nakon svega ostaje tišina. Riječi se izgube poput tihog šapata u moru urlika. Čudno je koliko se trudimo vikati...izreći sve naše želje i molitve...a toliko dobro znamo da je uzalud. I onda čvrsto zatvorenih usta...i čvrsto stisnutih očiju čučimo u kutu vlastite sobe...i šutimo...
Zvoni zbogom...
I sve bih skončala. Sve bih prekinula. Na što bolniji...na što brutalniji način...nije ni bitno. Briga me više da li boli ili ne...samo da sve već jednom prestane. I odustajem. Ništa od Gibonnijevog upornog ponavljanja:"Non rinuncio a Lei!" ili po naški:"Ne odustajem!"...ah, i taj čovjek zna bezveze urlati na tom cd-u...
...riječi kazne Božje...
I koga krivimo za sve? Danas sam prvi put okrivila Boga...Nisam znala da ću ikada, ali čini se da vrijedi ona mudra:"Nikad ne reci nikad!"...Ostala sam šokirana nad svojim riječima i pokušala sam ugasiti uzavreli jezik svojim suzama, ali riječi su izletjele poput iskre..."Ti si kriv! To si ti dopustio...i sad si sretan! Ti si kriv!" Umalo da nisam završtala...od boli jer sam putem, izlazeći iz one hladne sobe...iz onog hladnog haustora...silazeći niz one hladne stepenice...uganula nogu. Bolilo je ko sam vrag...i dalje boli...ali ne marim. Još uvijek je tu šok. Kako sam mogla to izgovoriti??
Te tvoje usne opojne...
A krivila sam te Bože za sve...za svaki nježan dodir...za svaku tihu riječ...za svaki treptaj ljubavi... Zašto? Ne znam...a u biti Ti znaš!! Ti znaš odakle u meni taj osjećaj krivnje... i sad u ovim kasnim satima i osjećaj izgubljenosti, usamljenosti, sumnje... ZNAŠ!!! I zato sam te vjerojatno krivila...jer sam možda poželila da sam sve to izbjegla...i u biti sam željela sama sebe udariti...da uvidim kolika sam glupača...Ali nisam mogla... Znaš Bože da nikad ne bi mogla... Znaš da još uvijek vjerujem...
...još uvijek sanjam kako su me ljubile...
I tako bolne noge...bolnog srca...dođem doma...i pobjegnem. U biti, prvo sam si potpuno rasplamsala sumnnju sa jednim telefonskim pozivom...a onda sam pobjegla. Znanje kao moje najveće sklonište...osobito ovih dana. I bježim od uspomena...od asocijacija...od glazbe...od slika...od svega što me na sve to podsjeća...i samo šutim i pišem. Šutim i učim. Šutim i čitam.
Jesen u meni tuguje zašto sanjam čemprese...
No znam i još jednu stvar... Jednom će nestati te zadaće. Jednom će svi ispiti biti položeni. Jednom će škola zastati. I onda će biti pitanje kako se snaći... Tko zna, možda do tada svi problemi nestanu...tko zna...=P
moje ceste ne vode...nikuda bez tebe!!!
I na kraju će iščeznuti i ova silna sumnja...i sve ove slike u mojoj glavi. Mučna melodija će utihnuti i zasvirat će lagani sentiš...onaj dobar stari evergreen. I vratit ću se na podij...do tebe...u tvoje naručje...i opet ćemo zaplesati...kao da se ništa nije dogodilo...jer nećemo dopustiti da nas išta rastavi. Je li ovo pametno-ostati na podiju? I to je bijeg...ali dragi moj, tako bi s tobom bježala do kraja života.

Oprostite još jednom na ovom postu. Produkt je moje tjeskobe i maaaaaaale frustriranosti. A nađe se tu i ona dobra stara trema zbog kolokvija. Ne brinite, sve je ok. Već idući post bu mnogo veseliji, ali trebalo mi je ovo. Rekla sam vam već, moj ispušni ventil-to je moj blog. =) Usput, kolokvij je prošao dobro. Ako nisam zeznula diktat, bit će sve u redu. Tako da: USMJERENJE MOLITAVA ISKLJUČIVO NA DIKTAT!!! =P=P
Pusa svima...

Nisi se probudila,
zato nisi vidjela:
igrale su sjene...
Nek te dobri duhovi
i kraljevski orlovi
čuvaju od mene...

2 comments:

Anonymous said...

Mada mi baš niš nije jasno, svejedno mi je drago "kaj je sve u redu", pa makar u Goxi smislu te rijeći.

Glava gore! Pusa! :)

Goxi said...

Ma glavno da ja shvaćam...
Vama bi sve to bilo na teret!!

Btb
Pusa
G