12 September 2007

PRIČAJ MI ŽIVOTU...i gledaj me u oči, smrti najslađa!!



A ja želim samo jedno...da živim još jedan dan!!


I svane još jedan dan...
Kako je dosadna ova životna kolotečina kad se malo bolje o njoj razmišlja... Što reći o životu svom? Jedan dragi čovjek mi je jednom prilikom rekao kako znati što reći o sebi...a da to bude u svjetlu očiju drugih koji nas okružuju. Način je drastičan, ali bila je to jedna od rijetkih prilika kad sam plakala u javnosti...i to u prisutnosti mnogih ljudi koji nisu dostojni mojih suza... Nije ih nitko, ali ti ljudi još manje. Bila je to slijedeća slika... Malo mi je aktualna u ovaj dan kad je moju najbolju prijateljicu konačno pokrila ova hladna zemlja... Vratila se kući moja malena...i sad me gleda, čeka... Koliko još moram patiti malena? No dobro, koliko god je potrebno... Uglavnom, slika je sljedeća:




Zamislim si sliku kao da je stvarna... Ležim. Nisam svjesna gdje... Znam da ne mogu otvoriti oči... trudim se, ali ne mogu... Teški kapci m ine daju da vidim svjetlo... Čujem samo neke šumove...tihe šaputaje... Osjećam da je mnogo ljudi oko mene, ali zašto ih ne vidim? Zašto ne mogu ustati? Pokušavam ne misliti na to, već misliti na ono što me okružuje...da shvatim što se događa. U daljini se čuju tihi jecaji, a lagano do mojih ušiju dopire i sablasan zvuk orgulja... Zar sam u crkvi? Pa što je tako loše da ne mogu vidjeti? Zar se nešto loše dogodilo? Toliko mi pitanja navire, ali pokušavam ostati mirna...i shvatiti! Osluškujem, ali ne mogu razaznati...ne mogu shvatiti što se događa... Uto se smiri svaki žamor. Još se ponegdje izmakne koji jecaj, ali u biti zavlada grobna tišina. Ne znam zašto mi je srce poskočilo na spomen groba... Nesvjesno.



I uto se prolome riječi od kojih mi srce jednostavno stane... Odjeknule su poput groma kad se prolomi nad livadom. Riječi teške poput olova koje me vuče na dno...pod površinu neke čudne vode... Topim se u vlastitim mislima i pokušavam pobjeći. A riječi zveče poput najvećih crkvenih zvona...
"Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam..."
Netko je umro... Bože, pa moram to vidjeti... Moram vidjeti tko me to napustio...tko to odlazi... Ali oči se ne žele otvoriti. Panika.
"...na poljanama zelenim On mi daje odmora..."
Zašto mi je uskraćen odgovor? I u zraku se osjeti sve veća tjeskoba...
"...na vrutke me tihane vodi, i krijepi dušu moju..."
Osjetim sad neki strah...imam osjećaj da mi tijelo odumire...da sam samo krpena lutka... Pa zar mi se dogodila neka nesreća pa se ne mogu pomaknuti? Oh, to slabo tijelo...nije se moglo čuvati...pa da sad mogu vidjeti tu nesretnu dušu što odlazi...u biti sretnu što odlazi na neko daleko mjesto...definitivno bolje mjesto od ovog svijeta...
"...stazama pravim On me upravlja radi imena svojega..."
KOmešanje se pojača. Nešto se događa, ali ja ne vidim. Proklinjem vlastite oči što su zavijene ovom tamom. Proklinjem um svoj što je toliko daleko od spoznaje...i ne shvaćam!! I uto se prolomi vrisak: " Goooooooooooogaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!"



"Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim. Uljem mi glavu mažeš. Čaša se moja prelijeva!"

Spoznaja je teška stvar. Ne zna čovjek da li se može nositi sa svime. Znatiželja ga gura naprijed...da istražuje...da dira...da gleda... I uvjeren je da je spreman, ali čovjek NIKAD nije spreman. Televizija nam je velik iizvor sablasnih situacija u kojima se možemo naći. I gledamo. I educiramo se. I znao kako treba postupiti. Ali kad dođemo u tu situaciju samo odumremo i ne znamo što više činiti. Um se umrtvi. Srce stane. Što činiti? PROBUDITI SE I IZREAGIRATI!

Taj mi je vrisak otvorio oči. Kapci se sami otvoriše. I vidjeh neku čudnu svjetlost u koju nisam mogla gledati. I kad nestane te svjetlosti, ugledam freskama ukrašen strop lokalne crkve. Ne prepoznajem župu (koja sam ja dobra animatorica...ironija), ali nije ni bitno. I osjećam snažnu potrebu da ustanem. "Ustani!" Čujem negdje u daljini kako mi netko šapće i potiče me. I ja se pridignem i ugledam...i shvatim...
Tu su stale sve upute. To je bio ključan trenutak. I postavi nam niz pitanja: Shvatili ste da ste na vašem sprovodu? Koliko je ljudi došlo? Koga prepoznajete? Jesu li tu svi koje očekujete? Ima li nekih koje niste očekivali? Ispitajte vlastitu savjest i vlastite okvire spoznaje...

Iskreno, nikoga nisam vidjela...samo sam osjećala... Panika me trajno zaslijepila il isam možda nesvjesno u strahu zatvorila oči... Nisam željela znati odgovore na ta pitanja, ali željela sam barem osjetiti jesam li sama. Nisam. I to mi je bilo dovoljno. Onaj vrisak... Biste li mi vjerovali da vam kažem da sam prepoznala glas? Ne biste vjerojatno... I osjećala sam koliko je tu ljudi i znam tko je došao. Nitko me ne može iznenaditi jer ja ljude i vidim svojim srcem... Oči mi za vas, dragi moji, ne treba! Vama darujem i vas spoznajem samo srcem. Čista zraka srca kojom vas vežem za sebe. Željeli biste se osloboditi? Onda imam jednu lošu vijest: to nije moguće! Možeš uzeti i najsnažnije škare (kao najsnažniju bol koju mi možeš nanijeti), ali ni to te neće od mene osloboditi. Nazovite me parazitom, ali od onog trena kad vas ugledam ( i to mislim srcem, a ne očima) vi ste moje najveće blago. I možda će vas ovaj post nagnati da razmislite o ljudima koji bi došli na vaš sprovod, ali to je samo način da se osvrnete otraga, na ono što je iza vas. A moj je savjet da vratite pogled naprijed i da nastavite živjeti! Ja to bar činim... Na tome zahvaljujem Gospodinu Svevišnjem...Velikom Duhu Svetom (ništa od Manitua =P)... i svima vama. Naučila sam tolik otoga od vas. Oprostite na ovom kriznom stanju, ali još sam mala...još učim kako se nositi s problemima...kako živjeti... Ne zamjerite, molim vas! Sve vas neizmjerno volim...iako više od pola vas toga nije svjesno... Nije ni vama za zamjeriti...ne znam ja to baš dobro i pokazati! Shame on me... but that`s the way I am!! =)




Ovaj post posvećujem dragom Ivanu Ninkoviću... Ti si me vodio... Šteta što ja to ne mogu... al molitve te moje proganjaju, gdje god da jesi...

Pusa svima!!

2 comments:

Grgaz said...

A gdje i kojim sam ja tebi riječima zamjerio!?
Ja nisam naveo ni jednu riječ pa onda i ne zamjeram! Molim da me se ne gleda tamnim očalima!
Hvala!

Anonymous said...

Pusa Goxi! :)

Svaki komentar bi bio Gogohuljenje!

I meni on fest nedostaje...

Cmok! :)