PONEDJELJAK, PROKLETI PONEDJELJAK!!! (kaj bu tak do kraja tjedna????)

Suza krene sama od sebe...
kad te netko spomene...
kao da mi živu ranu diraju!!!

Novi dan...uvijek nešto obećavajuće...uvijek nešto...novo...i uvijek donosi neki pozitivni predznak...predznak koji nikada ne može...niti ne smije garantirati nešto zlo... No, zadnjih tjedan dana učinili su pomak (i to drastični) u životima mnogih meni dragih ljudi... Zahvalna sam bila Bogu...i vragu...što se ne nalazim u nekim spornim situacijama ili u pak nekoj svađi sa dragim, sa prijateljima... No, netko nije želio da mene izbjegne takva radost, takav doživljaj...doživljaj suza...boli...neizvjesnosti... Uh, toliko je zaboljelo...a imala sam feeling...čim sam otvorila oči...a taj me moj feeling nikada nije iznevjerio!! Nikada!! Nažalost... a priča ide ovako:

Jutro donosi kraj...

Otvorila sam svoje snene oči točno u 11 sati...još sam se sama sebi nasmijala kako sam odspavala točno onih optimalnih 8 sati za dobar ten i širok osmijeh (ili kako već stare babe ili one pak mlade iz Cosma vele)... No, razlog za veselje nije postojao... Probudila sam se sa nekom tjeskobom u želucu, no mislila sam da je glad ili umor ili nekaj tak bezveznoga...iako nisam smetala s uma i tu malu sitnicu...i bolje da nisam... Odmah sam pojurila prema mobitelu i poslala Mačku poruku za dobro jutro...odgovora nije bilo...a nije bilo teško za uočiti kako sinoć nisam dobila onu obećanu porukicu za laku noć...prvi put (ili prva dva) sam prešla prek toga...danas mi je korak već lagano zapinjao... Poslala poruku i skužila 3 neodgovorena poziva...zvala me Petra B!! Po količini poziva sam mislila da je nekaj hitno pa sam ju to i porukicom pitala...nema odg... Nakon pola sata eto i poruke i poziva...Petra zove na kavu u Buharu...tko je sve tamo? samo ona i Dada...ok! Prolazna ocjena...ionako samo sjedim...šutim...i klimam glavom... Mogu to i doma...al ajd barem sam na zraku...iako nisam ni slutila koliko bi pametnije bilo ostati kod kuće... I zaletim se ja u Buharu...nih dvije... Uslijedio je dugi Petrin monolog...naša tupa kimanja glavom...pa malo uskočila Dada...a ja...meni misli lutaju negdje daleko...nekim cestama...tražeći pravi auto...da uskočim...da poljubim čovjeka koji mi toliko fali... I uto dojde Marino... Pozdravi i sjedne s nama...još mene cima kaj ne znam pozdraviti (to je zbog scene u Miramarskoj na praoni, ali nismo to puno dirali)... Malo šale...i meni zvoni mobač...Mačak...dignem se od stola i javim se...hej mali...pa kaj se ne javljaš? Čujem mu u glasu da nije dobre volje...da ima tri tone posla...i pita on mene di sam...odgovorim iskreno: u Buhari...iduće pitanje: s kim?...iskren odgovor: s Petrom, Dadom i Marinom...MARINO????...lagani tilt...rekoh: da, evo upravo naletio pa sjeo na brzu kavu...i Mačak me sreže: da da dobro, dobro...ajd uživaj..bok bok... Ja viknula: hej mali pa kaj ti je?...a on odvrati: kaj? tako bahato...tako uvrijeđeno...ja onak: ok...uživaj...čujemo se... I poklopi mi slušalicu!! Ostadoh paf!! Vratih se do stola...nikome ništa...izmišljeni problem s frendicom...bez potankosti...šutke sjedila do kraja...onda zgibala na Vrbik...u biti do faxa...al Petra išla riješiti neki spor sa Sonjom i riješiti nešto oko pitanja posla...pa ja bila moralna podrška.. I dok sam sjedila u kutu "Ex"-a...na terasi...potpisivala sam si smrtnu osudu...dopisivala se sa Mačkom...pitala o čemu se radi..i strepila...nisam naišla na odgovor... Pokislo se odvukla tramvajem do kvarta...mislila da je problem ljubomora (pitao jel me Marinek odvezao)...nije to problem!... Mislila da je pitanje povjerenja (jer mu rekla da mi ne vjeruje)...nije to problem! I više nisam znala kaj mu reći... Otišla doma i zatvorila se u sobu...sama...

Svijet je okrutan...
okrutniji no jučer...
Zato je najbolje
ostati kod kuće!!!

Doma se otvorio pakao...pakao mojih emocija...kojeg sam neustrašivo gasila potocima svojih suza...negdje tamo...uz daleke zvukove...uz daleke riječi pjesama...i Zdravko Čolić mi pretrgne srce...Opća Opasnost mi izdere grudi... Ležala sam kao mrtva na krevetu...željela sam umrijeti... Toliko mi je nedostajao...i pričam s frendicom na msn-u...veli mi ona da ona niš tu ne kuži zakaj je on toliko planuo...ali da bi ga trebala nazvati...nisam!! Poslala sam mu poruku da mi veli kaj ga muči (znam da ima posla po cijele dane jer ga već probala prije nazvati pa znam da me zove svaki put kad nađe pauzu)...nema odgovora...i čekam...nema čokolade...i plačem...nema maramica... Osjećala sam kako se lomim poput suhe grane...pokušavajući se spasiti vlastitim suzama...

Ako te odvedu cigani čergari...
ili te ukradu strašni haremski čuvari...!!
Ako te odvedu...ja ću da poludim!!
Bez tebe ne umijem više jutrom da se budim!!

I poruka stiže...duga...ubojita... Bacam mobitel u jastuk i očajavam... U meni se javi neki jak osjećaj bijesa...pa zatim još snažniji osjećaj tuge... Od glave do pete...sve do mojih najvećih dubina ispuni me tjeskoba... A sinoć je sve izgledalo savršeno!! Kakav je ovo dan!! I sad razmišljam... O svojim postupcima...o svojim greškama...toliko mi je muka mene same...toliko mi se gade moji pokreti...moja razmišljanja... Ako itko pita što osjećam prema sebi: gađenje, prijezir i sram!!! Ne želim više ništa dodati...zavlačim se lagano pod pokrivač kada je ono sigurno stakleno zvono odavno razbijeno... Ali barem imam svoju dekicu...toliko potrebnu... I polažem svoj vlažni obraz na jastuk...a na usnama tiha molitva da sutrašnji dan ne svane ako ne donosi neke dobre vijesti...i njegovo ime kao najsvetiji pečat... Još jedna suza...svjetla se gase...Zbogom!!

Prazno mjesto u mom krevetu sjeća me...
bio si tu...
Tko zna kuda si otiš`o?
Tko zna zbog čega se ne vraćaš?
Tko zna? Sve piše u zvjezdama...