28 June 2007

NOĆAS SE RASTAJU PRIJATELJI.....



A sad zbogom dragi... zbogom prijatelji...


Predragi moji, draga braćo i sestre!!! Ne znam uistinu kojim je to putem moj život krenuo, ali definitivno nešto nije u redu. Neki mudri crkveni ljudi bi mi rekli da definitivno duh zapomaže, traži pomoć i kao idealno rješenje nudi se uvijek djelotvorna sveta ispovjed. No, nekako sam izgubila osjećaj za ono duhovno, za ono što sam godinama njegovala u sebi, što me razlikovalo od hrpetine čudaka koji se nazivaju mojom obitelji. Čemu taj rječnik? Da vam velim? Pa ovako... Žena, koja se nekom zemaljskom svrhom naziva mojom "majkom" definitivno nema one ostale milijun i dve odrednice koje određuju ženu kao "majku". Uglavnom, da ne upropastim kompletnu sliku te žene, samo ću vam reći da sam prije dan-dva dobila batine!! Da, slomila je kuhaču na mojim leđima i nije me pustila na probu. Zašto? Jer nisam pospremila sobu i ostalo je neoprano suđe. Ne, ja ovo više neću komentirati, ali samo bih molila da nitko ne zove Socijalnu službu jer sam navikla na to... To vam je normalno u mom životu, u mojoj familiji. Uz to mi je svaki dan obogaćen dedinim komentarima kako ću u životu najdalje dospijeti na ulicu i ostale Goga-ti-si-kurva spike. Tako da... i dalje mislim da su komentari suvišni. Naravno, ni ostale stvari nisu nikako bajne. Zdravlje je otišlo na mjesto gdje sunce nikada ne sja... Srce mi trokira (doslovno ljudi moji, da ne bi tko pomislio da se šalim) što mi je priuštio moj deda, a i ostali biseri koje čuvam u svojoj kolekciji. Pojmovi poput ljubavi, razumijevanja, poštivanja i normalnog razgovora više ne postoje u našem rječniku, rječniku našeg zajedničkog života. No, dobro. Onda to poglavlje zaključujem. Finalna dijagnoza: sve je otišlo vragu pod guzicu!!! Tako da ako moje curke sa zbora pitaju gdje sam ja i saznaju da sam bolesna, a onda me idući dan vide u birtiji...to ne znači, predrage moje, da vas lažem. Naravno da ne...do jučer mi temperatura nije silazila ispod 39,5...ali taj boravak u birtiji je zapravo bijeg od kuće. Ne mogu si priuštiti ležanje u krevetu i pristojno lječenje... Hej, kaj ste ponoreli? Ja moram kunice zarađivati da mogu uopće na prijamni izaći, moram raditi po kući, moram učiti...kako uza sve to mirovati? Ma dajte, nema šanse... I neću stati pa makar me to ubilo!!! Tako da curke moje, majka u tom trenu misli da sam ja još na poslu ili da sam otišla na fax... a ja onda groznicu liječim duplom cedevitom od grejpa i ugodnim razgovorom s par normalnih ljudi (iako se i o tome može raspravljati, hehe, šala!!!). Eto, bijeg... Ko je rekao da ta lektira ne valja? Ma ljudi moji, pa ona je i aktualna...barem meni...al zato sam i voljela tu lektiru. Hmm, jaaaako mi se svidjela i knjiga Zločin i kazna...d ami je znati kaj će mi ta poglavlja donijeti? hehe!! I tako... jel sad opet jasno zakaj me nema? Jel ovaj post opet za nijansu razumljiviji? Nadam se... Naravno, uza sve ovo stoji kazna...zabrana izlazaka...tako da prijatelji moji... čitajte naslov, poruku na msnu... Zbogom!!! Do kada, ne znam... Postoji nada da će me pustiti malo s lanca (i iz kaveza) kad upišem fax... tak da mi nitko nema pravo zamjeriti zašto se toliko uzrujavam zbog prijamnog i bojim svega toga... Ne želim niti pomišljati u kakvim bih uvjetima imala zadatak opstati kad kojim slučajem ne bih upala na fax... Stvarno prestrašno... moja najveća noćna mora...uz još stotinjak drugih koje me ovih dana proganjaju... Ne brinite, nisam ja negativna osoba i nisam vam lagala kad sam rekla da sam uvijek nasmješena i da se noim sa svojim problemima s radošću...ali brate mili, hoće li mi tko objasniti kuda idem? Kuda sam to skrenula? Neka me netko spasi!!!! Ok, gotovo je za sad...ovaj post je ionako predug i predepresivan... Žao mi je, samo sam iskrena... Redatelj nasilno prekida predstavu... zastor munjevito pada... Mrak.


Zaklopila sam oči po posljednji put
nije to više san...
više neću vidjeti svjetlo dana
niti beskrajan sjaj ponoćnih zvjezda...
ali čuvam jednu sliku kao sjaj u noći
tvoju sliku ljubavi moja
tvoj odraz
tvoj osmijeh
samo tebe...
iz moje neke stare anđeoske bilježnice




1 comment:

Anonymous said...

goxić moja- nisam znala da si u takvim problemima... žao mi je kaj ti se nisam javljala ovih dana- stvarno mi je žao. daj mi pošalji jedan dan poruku kad buš uspjela zbegat od doma da odemo na velebitsko, može? p.s. podjela svjedodžbi je u ponedjeljak u 11- mogli bi nakon toga, kaj veliš?