09 May 2008

NEK PONESE ME DALEKO NABUJALA RIJEKA...


...to je bol što odmara...

Ležim na ovoj prokletoj travi...vlažnoj...tu na novozagrebačkom nasipu. I gledam u tu prljavu vodu. Policija na mostu. Netko se bacio. I gledam malo bolje...i učini mi se kako mi netko maše iz dubine te prljave vode. Netko maše i smješka se.

Čudno.
Život tako lomljiv. Kao staklo. I kad se razbije opet očajavamo. Pružamo ruke prema komadićima i plačemo. Suzama lijepimo komade dok nam krv teče iz zapešća. Teče dok potpuno ne oboji naš život u grimiz. Ne stajemo. Ne dok se sve ne završi. Dok sve ne postane prah koji će otpuhati ovaj vjetar. Prokleti propuh. Prozori otvoreni. Vrata se neprestano otvaraju i zatvaraju. Ljudi. Sjene. Tko to ulazi? Tko izlazi? Ne znam. Prokleti upaljeni sinusi. Spuštam pogled. Knjiga. Skripte. Olovka. Tanka. Zelena. Poput travke na ovom nasipu. Jedna tratinčica. Krvava poput one krvi.
Čudno.


Pogled u visinu. Jedan oblak. Veliki i sivi. Težak. Jedna kap. Kiša. Kao one večeri kad si odlazio. Kad si me poljubio. Gdje smo se ono sakrili? Da. Isto drvo. Nevjerojatno. Suho je i ne cvjeta. Ono kraj njega cvjeta. Tako ljubav umire. Ali ne gleda se priroda, već sjaj u tvojim očima. Koje je tvoje ime? Jesi li ti...? Tko si ti? Odakle ti pravo da me tako uništavaš? I opet sjećanje na onu tratinčicu. Plava svjetla rotirki. Plavo nebi i jedan oblak. Siv poput tvojih očiju. Gade.
Čudno.


Spuštam se na travu. Ispružim ruke daleko, raširim noge. Ne izgledam li kao zvijezda? Ne kao anđeo. Jer anđeli nemaju ovako suzne oči. Proklete suze. Uvijek me izdaju. I onda u onom dimu kad sam ti sve priznala, kad sam se svega sjetila a pred tobom plakala. Ma kome sam to rekla? Cijeloj onoj rulji...ili gdje god sam bila. Neka tama. Dim. Samo jedno svjetlo u toj tami. Opet te sive oči.
Čudno.


Nasip. I sunce što me obasjava opet podsjeća na onaj stol, papiri, olovka, križ. Ustajem i čitam. Rimljani? Pih. I čitam. Uskrsnuće? Vjera? Poziv. I nešto se slomi u meni. Ne, ne smijem ništa reći. Majka. Dijete. Borba. Ne smijem. Glas u daljini. I usne što drhte. Hladnoća u srcu. Sjećanje. Molitva. Za koga da molim? Sebe? I vrtim film u glavi. Sva sjećanja. Dim. Tratinčica. Krv. Hladnoća. Sunce. Molitva. Suza. A opet ne znam što misliti. Svako sjećanje boli. Ne sjećam se lijepih stvari. Ne sjećam se. I vrištim u sebi. Najradije bi izašla. Mala vjeronaučna dvorana postaje sve manja. Iz mene provaljuje rijeka misli, riječi...suze na rubu oka. Okrenem se. Nema nikoga. Možda ipak da olakšam dušu. I rekoh to: "Molim te Bože za sve mlade da budu ustrajni u svom pozivu." Ili u nekoj drugoj prilici:"Da, i mene je ostavio...bez riječi. I ja sam izdana. Zašto? Ne znam. Patim, ali mora se dalje!" Ili neka treća:"Ivančice, probudi se! Trebam te! Uvijek si mi bila kao sestra. Molim te! Probudi se!" A onda opet pogledah. I eto, ljudi oko mene. Opet dim i neki grimiz. Svi oni pogledi koji vrište:"Koja jadnica...!" i ja se gušim. Nema zraka. Želim da me proguta zemlja. I vratim se na onaj nasip, u onaj park, u onu sobu.
Čudno.


Nasip. Pogled u dubinu. Nema nikog. Sama. Tišina svira iznad mene. Sjene se igraju oko mene. San. Kao san. I gledam u tu vodu. I želim da me odnese ta nabujala rijeka. Ali rijeka misli. Da otplovim u svojim sjećanjima, da im prkosim. Neka bole, neka me ubijaju, ali neka me nose. Postat ću jedno sa njima. Neka me ubijaju. Neka me unište. Ali želim poći s njima u ta bespuća. Možda ni tamo ne nađem mir, ali vrijedi pokušati. Tko zna što me čeka na onoj obali. I krenem. Sanjati. I zove me opet jedan glas. Zove me k sebi. A ja tebe držim za ruku. Ne dam se. Želim te. Ne želim odustati od nečeg što toliko dugo želim. I držim se čvrsto za tebe. Ali ne. Ti me odguruješ od sebe. Tvoje ime doziva neka druga. Dama u crnoj haljini, otrovno crvenih usana, tamnih beživotnih očiju. Zove te i odvodi, a ti se ko malo pokislo štene vučeš za njom. Slabiću! I odguruješ me po posljednji put i odlaziš. Ja poletim u zrak. Onaj glas me uporno vuče k sebi, a ja se ne dam. Pružam ruke da se uhvatim za nešto drugo. A za što više? Grebem po jednom staklenom zvonu. Prislonim nos na staklo što je unutra. I vidim, i zaplačem. Poljubac. Prsten. Zagrljaj. Tama. Ne mogu se ni za to primiti. Gušim se lagano. Glas i dalje zove. Pružam ruke. Ma znam da još postoji nešto za što se mogu primiti. Ne nalazim. Suze. Grimiz. Tuga. Voda. Neka me ponese daleko ta nabujala rijeka. Ma neka zove onaj glas. Neka me vodi! Samo kad me toliko oči ne bi gledalo...kad me toliko usta ne bi okrivljavalo i kritiziralo...kad me toliko ruku ne bi odgurivalo...kad me toliko srca ne bi mrzilo. Šteta što je tako. Samo taj glas mi nakon svega ostaje. Uto nestade dim, i tama, i suze, i očaj, i tuga. Nestane i tamnih očiju, i svih tih hladnih ruku, mrtvih usana. I nekako sam sretna. Samo nekako. Jer u meni još ključa nada da će se oči razbistriti, da će se srca ugrijati, da će me ruke prigrliti. Nada. Spes. Esperanca. Hope. Damn. Opet bljesak one tratinčice.
Čudno.


I na onom nasipu opet promišljam. Što je mučilo onog čovjeka što je nestao u ovoj rijeci preda mnom? Što je njemu kralo lijepe snove? Kako nestaju snovi? Zanimljivo pitanje. U mom slučaju su to drugi ljudi. Ti, kako god da ti je ime čovječe mali, ti mi kradeš snove. Svojom šutnjom, svojim odbijanjem, svojim pogledima koji prema meni vrište:"Odlazi! Zašto već jednom ne odustaneš?!" Ne zamjeram. Opraštam. Možda. Pamtim. Definitivno. Tko zna...sjeti se kako me gledaš...sjeti se što mi govoriš...sjeti se što o meni misliš... I onda se zapitaj što ja od toga sve znam, jesam li shvatila koliko si lažan, prijetvoran. I onda zamisli da znam za sve. Zamisli! I onda se sjeti svih lijepih trenutaka koje si sa mnom proveo. I onda sve to najednom nestane. Tada...tada pogledaj...osluhni...osjeti...kako se osjećaš? Ako u tom trenutku zaplačeš, il te barem malo stegne u srcu...onda znaj da ću te idući put kad te vidim pozdraviti sa smješkom. Vjeruj mi. Sve mi šapće ovaj vjetar što mi mrsi kosu, ova trava koju tako nježno milujem sa prstima, ova grimizna tratinčica. Ipak sam ju ja svojim životom obojila. Moja krv. I sive oči. Dim. Zašto opet ta sjećanja?
Čudno.


Riječi poput nabujale rijeke. Rijeke koju slijedim. Koju promatram. Ali mislim da još nisam spremna da ju slijedim. Ne još. Žalim onog čovjeka koji nije vidio ovo sunce što nas obasjava. Ove oblake što nas nadvisuju. Ovu travu što dodirujem rukama. Žalim ga jer nije osjetio ovaj vjetar u kosi. Sigurna sam da se u onom zadnjem trenutku dok je stajao na mostu nije sjetio ničeg lijepog. Samo oni problemi, tuge i očaji. A onda kad je otpustio ruke, kad su se noge odvojile od tla, onda mu je kroz glavu odzvonio glas dječjeg smijeha, ona sjećanja na prijatelje, na roditelje...ali bilo je prekasno. Zato je bolje sjediti na ovom zelenom nasipu, prsisloniti glavu na ovu gradsku prašinu i promišljati. Sjećati se. Dima. "Vatre". Suza, ali i smijeha. Prijatelja, obitelji. Očaja, ali i radosti. Zbog drugih, zbog vlastite sreće. Žaljenja, ali i drhtaja. Od sreće dok ljubiš nečije usne. Sjetimo se. I živimo. Mene će odvesti moja nabujala rijeka. Uz zvuke neke daleke pjesme. Uz tihi šapat što me doziva. Čiji je to glas? Još ne znam. Pretpostavke u ovom slučaju nemaju smisla. Možda neki anđeo iz dima, možda neka dama u crnom koja samo zove...da joj priđem...da me ubije. Ma neka ubije, neka se pojede od zavisti jer ja sam one usne ljubila. I opet mi tu misao presječe slika grimizne tratinčice.
Čudno.


Oh ljubavi prokleta...toliko slatka, a opet toliko gorka. Gdje pelin ima okus čistog meda, a tuga daje osjećaj najvećeg užitka. To je moj svijet. Tuda se provlače moje note, moji stihovi što ih plete moje srce. Tužno. Sjetno. Sretno. Osmijeh se razvlači na usnama. Tvoje ime na njima čuvam kao najveće blago. I neka grimizna tratinčica bude uz mene, ali ja znam da sve ovo nije još gotovo. Još tu na rubovima latica ima bijele boje. Još će biti boli, još će biti tuge. A moje srce živi za to. Da pogleda duboko u oči, duboko u dušu onoga tko će me razrezati. Nož. Krv. Grimiz. Bijela tratinčica. Čudno. Nema više dima. Ali isto tako čujem neki smijeh. Opet ona kurva u crnom i njezine otrovne usne. Samo neka se smije. Ona neka vlada ovom tamom, a ja ću iskoračiti na svjetlo. I vidjet ćemo koja će biti ljepša, koja će biti sretnija. Umri kučko, i ostavi me na miru. I sjećanje na dim.
Čudno.


Tako se zbio trenutak kad sam se pobunila protiv tuge što me progoni. I ustala sam s ovog prašnjavog nasipa. Odvratila pogled od sive rijeke. Odmahnula rukom na ovo sunce i oblake. Okrenula glavu od ove trave. I otišla. Niz svoju rijeku. Noseći sa sobom samo jednu grimiznu tratinčicu...

2 comments:

Wrathly said...

e ucika- nisam niš skužila, ili možda jesam... jel taj dim kojim slučajem iz močvare?

Wrathly said...

e da- nije ucika, neg mucika