14 September 2007

BE A NINJA!!! FIGHT FOR YOUR LIFE!!!



Look into my eyes- you will see
what you mean to me...
Search your heart- search your soul
and when you find me there you`ll search no more!!


Kako pomoći drugima...?
Prvo srediti sebe!! Dotaknuti u sebi sve one rane koje još peku ko sam vrag i koje toliko želimo zatvoriti i zaboraviti sve što nas na to podsjeća. Ali sjećanja je nemoguće od sebe otjerati... Tu su da nas potiču, da nas poduče, da nas podsjete... Na one sretne, ali i na one tužne stvari. Teško je nositi toliko breme, ali to je život. To moramo činiti... That`s the way it all goes!! =)
Ipak, često je stvarnost takva da se ne želimo niti osvrnuti na sve te uspomene...ne želimo vidjeti čak ni one sretne koje bi nam izmamile suzu u oku...ali onu suzu radosnicu!! Ne želimo zaviriti u tu vreću koju nosimo...ne želimo zavući ruke i prekopati...poput djeteta kada traži svoju igračku...kao sanjar kada traži svoju izgubljenu želju. I znamo da sve to posjedujemo- i tajne želje, i neispunjene snove... I svjesni smo da ih je potrebno samo iznijeti na svjetlo dana i da ćemo tako sami sebi pružiti priliku da si ispunimo nešto od svega toga... Ali ne... ne činimo ništa!! Radije sve samo potrpamo što dublje u tu vreću i vučemo za sobom. Ako toga do sad nisamo bili svjesni, vjerojatno nije toga ni vrijedno!! To je naša zabluda i to je ono što nas koči. Ne dopuštamo onom malom radoznalom djetetu da izađe van, da proviri i da se razveseli.... Toliko smo navikli na tugu, bol i teške trenutke da nam je najdraže kad ostanemo sami u svojoj sobi. Kada nas nitko ne gleda i nitko ne dira... Kada se samo skvrčimo na podu i patimo!! Pustimo da suze natapaju suhu zemlju oko nas. Osjećamo se kao usred velike pustinje u kojoj treba preživjeti. To je moja vizija života... Pustinja! A znam da se najveća iskušenja događaju upravo u srcu te iste pustinje... Treba preživjeti? Kako?? Kako svako zrnce tog pijeska pretvoriti u trenutak sreće? Kako utažiti žeđ...jer istina je, žeđamo!!! Žeđamo za čistom i pravom ljubavi, za toplim i iskrenim zagrljajem, za iskrenim pogledom i za nježnom riječi utjehe!! Što učiniti da taj san postane java? Treba pustiti vodu da natopi tu suhu zemlju... Ali gdje naći vodu u ovoj pustinji?! Svaki pokušaj...svaki tračak nade nestane... Ne znam. Um dotiče svoje granice i do odgovora se ne može. Onda se osjetimo izgubljenima!! Kada vidimo da se ne može više prema naprijed...što činimo? Vraćamo se natrag!! Povlačimo se ponovno u samo srce te pustinje i umiremo!! Srce otupjelo u potpunosti, a um se bori protiv sebe. Imamo osjećaj da smo poludjeli, da više ne vladamo sami sobom. Sve oko nas je samo ogromni košmar i beizlazna situacija... Circulos vitiosus!! Kako bi rekli stari Grci...
I dotičemo taj pijesak, zabijamo prste u zemlju dok nas ona gladno i proždrljivo guta... Sakriva nas od sunca koje nas nježno miluje po leđima. A mi se stidimo. Sramimo se svoje egzistencije, sramimo se svoje ograničenosti. I radije bi se sami zakopali u taj pijesak nego potražili odgovor i izlaz koji nam se u tom trenutku čine kao dvije najudaljenije zvijezde... A mi smo tako maleni!! Odustajemo... Skvrčimo se na podu...plačemo...očajavamo... Ostavite me na miru da trunem!! To su jedine riječi što nam se još ponekad otmu sa drhtavih usana...
No, iskustvo takve izgubljenosti i pustinje je neprocjenjivo!! To vam mogu iz iskustva reći... Čovjek to jednostavno mora proći. I tada se otvaraju obzori...tada se šire zidovi te naše kule koja predstavlja zatvorenost našeg uma. U tom trenutku...u tom trenutku kad smo napokon spremni spoznati neke osnovne stvari o nama samima...tada shvatimo jednu bitnu stvar: riješenje je već ovdje. Nama pred nosom, ali mi ni da bi pružili ruku prema njemu... Ispada, tada kad shvatimo, da smo se u biti toliko oholo umotali u svoje patnje, u svoje boli i od njih napravili parodiju...svoju masku pod kojom ćemo se skrivati do kraja života. Super!! Predstavljati se drugima kao malo jadno stvorenje potrebito pomoći i žaljenja... barem privlačimo pozornost... Ali nismo shvatili koliko nas u biti to čini praznima, a ne ispunjava nas nekim osjećajem zajedništva i sigurnosti. Ne, nije nas bilo briga. Samo očajnički želimo zaustaviti ovo krvarenje, umrtviti ovu bol koja nas razdire... A sada, kada shvaćamo, sada znamo da su riješenja kao da tražimo pismo u punoj vreći... Toliko je mogućnosti...toliko prilika... Kako naći odgovarajuće? Ono će naći nas!!
Kao što ne biramo ljude koje susrećemo niti ljubav...tako ne možemo utjecati ni na vlastiti život. Možemo ga živjeti i možemo činiti stvari koje želimo... Zar ne? Mi ga samo modeliramo...samo biramo načine...jedan način između toliko njih. I svaki čovjek na ovom svijetu bira drugačiji.... Zato i jesmo toliko različiti. Samo u tom pogledu, a u biti smo toliko jednaki!!
U svakome od nas leži jedan veliki ratnik... Bila to neka velika samurajska duša, ili pak mali smotani karate kid...ali ipak postoji! I moramo pokrenuti tog ratnika u nama. Ispružiti nove izmanikirane nokte i zariti u prvo slobodno mjesto dalje od nas...povući se prema naprijed... polako se kretati prema cilju. Al ne znamo koji nam je cilj... Zar je bitno? Samo da se krećemo. Samo da osjećamo taj pijesak pod nama...to sunce što nam sjaji iznad glave... da živimo!! I onog trenutka kad posrnemo...kad se opet nađemo na svojim koljenima i u suzama...tada trebamo nesvjesno primaknuti svoju ruku do srca i pokucati na vlastita vrata... Tada probuditi tog ratnika u sebi i boriti se!! Ja sam poslušala vlastiti savjet... Tko hoće vidjeti kakva sam sad neka samo navrati na koncert Crvene Jabuke sutra na Bundeku i nek pošalje porukicu. Rado ću vam doći ususret barem da vas sve zagrlim.
Nadam se da se vidimo...
Pusa


Don`t tell me it`s not worth tryin` for!!
You can`t tell me it`s not worth dyin` for!!
You know it`s true...
Everything I do- I do it for you!!


1 comment:

Anonymous said...

...upravo u pustinji se predaješ sebi, i samo predan sebi možeš "čuti" i glas Svevišnjeg...

... tako nam je i pokazao.

Obavezno se vidimo sutra, ali onda se pazi u mraku... hehehe! :)

Pusa!

m.