03 August 2007

WHEN MARBLE JUST KEEPS ROLLIN, ROLLIN, ROLLIN...

NESTAŠNE PIKULICE IZ MOG ORMARA...




Hush love...!
I see a light in the sky...
Oh, it`s almost blinding me...
I can`t believe...
I`ve been touched by an angel...
...with love!!
Let the rain come down
and wash away my tears!!
Let it fill my soul
and drown my fears!!
Let it shatter the walls
for a new sun!!!


Znaju svanuti dani kada se ponašam kao hrčak... Tražim nešto i tražim... Zavirujem gdje god stignem...a i nosić mi proviri gdje god se uspije provući... I tako nalazim svakakve sitnice... One koje sam nekom drugom prilikom tražila pa nisam mogla naći ili pak neke stvari za koje nisam niti znala da ih posjedujem... Oni koji su tada bili prisutni će se nasmijati kad vam velim da sam našla Prvi-Put-Biram rekvizit... Hehe!!! Za to uvijek ima vremena... Možda u skorom vremenu!!! =)=)=) Neću o tome... Tko ne zna o čemu se radi, ja se ispričavam... O kondomima bu neki drugi put bilo priče...sad nisu bitni!! =P Ono što mi je ovaj put zapelo za oko u mojoj džungli...to su pikule!! Ajme koliko sam se obradovala kada sam ih ugledala...!! Bilo je to brzo transportiranje u djetinjstvo!!! Brzo i žestoko!! Kako smo se zabavljali s njima...a da ne pričam da sam s pikulom pogodila svoju prvu ljubav kada sam se prvi put poljubila!! Baš sam bila romantična...
I tako...držim ih u ruci... Pet malenih kuglica od stakla... Kemičarka bi me vjerojatno ispravila da to nije pravo staklo nego neka šuć-muć-mix kemija...ali kaj ona zna!! =P Sve neke različite boje...crvena...plava...žuta...zelena...i crna!! Toliko se ta boja u njima uskovitlala da ostavljaju dojam kao da su žive...sve se nekako miču...nekakvi daleki vjetrovi u njima pušu...nekakve oluje...u svakoj od njih...osim u crnoj! Ona se doima tako mirnom...tako spokojnom...tako neprozirnom... Uzimam svaku pojedinačno u ruku i prinosim ih licu... Pogled usmjeravam kroz malenu pikulu koja mi daruje svoj svijet... toliko žarko kao da samo za to živi... I eto, prva mi se pod rukom nađe crvena pikula!! Moja najdraža boja... Ruku postavim na svjetlo i usmjerim pogled kroz taj mali prozorčić u svijet mojih snova... Sve mi je obojano bojom ljubavi... Joooj, tko ne bi želio živjeti u svijetu ljubavi... Vidjeti sve očima Ljubavi... A kako li se samo brzo bude sjećanja!!! Kao da je netko razbio pun pješčani sat... Toliko zrnaca, a svako zrnce priča svoju priču... Tako i ova pikulica... Svaki milimetar njezina postojanja nosi neku uspomenu... a mnogo ih stane u tako maleni svijet... I tako se sjećam... Svih poljubaca...dodira...kratkih migova...zaljubljenosti...onih leptirića (ili bolje reći šišmiša koji su mi u to vrijeme živjeli u želucu)... sve me to odnese na sva ona tajna mjesta gdje sam proživljavala sva ta najslađa iskustva... i uto se pikulica izmakne iz moje ruke...i pobjegne... Srećom, nije se razbila, ali otkotrljala se negdje daleko iz moje ruke...ravno pod moj krevet... Eh da, još jedno tajanstveno mjesto u mojoj sobi...u mom životu!!! =)
Ali nisam se dala smesti... već sam pružila ruku prema drugoj kuglici... I eto...mala modra kuglica...mala modra tajna!!! Ova mi se čini još ljepšom... Ima po sebi neke sitne tamne točkice... i uperim pogled i kroz nju... Zavrijedila je!! =) i eto me...lansirana daleko iznad obzora... Plovim negdje iznad oblaka...ležim na jednome i razmišljam o svemu dok milujem rukom njegovu pahuljastu površinu... Sada se sjetim gdje sam... bila sam ovdje toliko puta... Iznad svega...iznad svih problema... To je bilo moje skrovište...i još uvijek jest... o Bože!! Stvarno sam ovdje...kod tebe... tražim te u prostranstvima...ne vidim Ti lica, ali Te osjećam... Ti si moja utvrda...moj Zaklon...moja Utjeha!!! Ovi mi oblaci već toliko znače...već me znaju...spuštaju mi se tik do lica brišući mi suze...skupljajući ih poput najljepših i najvrjednijih bisera... U nekim mi se trenucima činilo da samo oni mare za mene...a nekad sam se samo voljela igrati s njima kad sam im se hvalila kako mi je krenulo u životu!!! Bili su tu...i šaputali mi... I sada čujem njihov šapat...tako su mi blizu, a opet mi ih ovo ružno vrijeme skriva... Nema veze...čujem ih, a taj šapat ne mogu nadglasati ni najjače munje i gromovi...!!! I ugledam uto neko svjetlo...na obzoru se rađa sunce... Taj sam prizor toliko puta iznova doživljavala...bilo u stvarnosti, bilo u snovima... To mi je najdraže... Ili pak zalazak sunca!!! Toliko romantično!!! Hvala Bogu, za moju romantičnu dušu idealni prizor!!! I oči su moje upijale svaki tračak svjetla te zvijezde što je sve više pružala glavu kako bi dobro promotrila ovaj svijet... Osjetila sam se potpuno...ispunjena mirom...nekom nebeskom Ljubavi i Utjehom... bilo je savršeno...!!! Ali nestašne pikulice ne mogu dugo biti mirne i tako mi i ova malena iskoči iz ruku i otkotrlja se u neki daleki kutak moje sobe... Ah, tako male, a tako vrckaste!!! I dok sam još malo uvrijeđeno gledala za malim nestašnim stvorom...osjetim kako mi nešto dodiruje dlan ruke... Spustim pogled i vidim malenu zelenu pikulicu kako se pokušava provući kroz moje prste... I pustim ju, zašto ne? I ona se smjesti na moj dlan...lagano poskakujući prema mom licu...i prislonim obraz do nje uperivši nježan pogled ravno kroz njezino srce... I malena mi pruži još pregršt uspomena!!! Jooooj!!! Ona je čuvala sve one ljepote prirode koje su moje...tako plitke...oči vidjele!! Slike su se činile tako jasnije od onda kada sam ih gledala svojim očima!! Znala sam da mi se pikulica potpuno daruje!!! Uživala sam u svim onim tišinama koje su mi darovale šume...u svim onim tihim razgovorima koje su mi darovale špilje...u svim razigranim i rasplesanim susretima koje su mi darovale livade...a tek ona nebeska putovanja koja su mi darovale planine i ptice nebeske!! Tako osjećati...to sam željela!!! Osjećati ljepotu darovanu od srca...osjećati ju punim bićem...i dušom i tijelom!!! Biti tako u tišini, a opet biti ispunjena tolikim zvukovima... To je najveći dar naše Zemlje...naše Majčice prirode kako ju neki zovu...našeg Gospodina... I željela sam u ovim uspomenama ostati zauvijek, ali sjetila sam se da ima još pikulica koje bi voljela upoznati...kojima bi voljela pročitati najljepše redove njihove životne pjesme što je zapisana u srcu...u njihovoj biti... I uto ispružim dlan... Malena se pikulica otkotrlja, ali ne daleko od mene...vrati mi se do ruke...i kao da se nasmješi svojim zelenim osmijehom... Neki čudan sjaj uočim u njoj i ona se otkotrlja... Samo se pustila niz meki tepih na podu moje sobe... Osjećala sam koliko je sretna... Sretna sam bila i ja...!!!
I skrenem pogled... vidjela sam da su mi ostale još dvije pikulice... Spustila sam ruku...i ispružila dlan... Željela sam vidjeti želi li koja doći k meni...i uto priđe žuta pikulica!! Dokotrlja mi se u dlan i stopi se... Prvo što sam osjetila bio je jedan čudan osjećaj da je netko pokraj mene... I začuh šapat... nešto mi je govorilo: Ovo je sve što će te podići na noge...ovo je ono što te svaki put...na onaj najtajanstveniji način...podiže na noge... Sjeti se Goga!! Sjeti se!!! Isprva sam se uplašila... Tko zna kakve me slike čekaju? Ali kada su moje misli napokon progledale...bila sam sretna!!! Slike koje su se nizale jedna za drugom...toliko poznate...toliko ohrabrujuće...da sam zaplakala!!! Sjetila sam se!!! i to sam zavrištala: SJETILA SAM SE!!! Jer slike koje sam gledala... to su bili moji počeci!!! Vidjela sam početke svih prijateljstava...početke svih uspjeha ili pak poraza...ali sada nisu bili bitni ishodi, već sami počeci...kako je sve to počelo... I istinu je rekao onaj tajanstveni glas: to je ono što me svaki put podiže na noge...sjetim se početaka i kako ishod nije bitan, već je bitno da je počelo i da je trajalo...to je ono što tome daje onu pravu vrijednost!!! =) Ajme, prijatelji moji!!! Kako bi sada sve te ljude zagrlila i izljubila!!! Ali mnogih nema...mnogi su zauvijek zatvorili svoje mlade i bistre oči...a mnogi su se izgubili...negdje daleko...mojom krivnjom...a tako žalim za time!!! Pa onda sve one ljubavi... ne krivim nikoga za ništa... niti jednog dečka u svom životu ne krivim za prijevaru...za laž...ne!!! Ja sam kriva...malo više mog angažmana i do svega toga ne bi došlo... Možda i bi, ali možda i ne bi...tko će to znati? Ja za sada znam samo tu jednu opciju...moglo je biti drugačije... Krivac...jedini...to sam ja!!! I već mi je suza počela kliziti niz obraz kada se malena pikulica iskobeljala iz moje šake koja je već snažno bila stisnuta... Otkotrljala se malo dalje od mene... Otvorila sam oči, a da nisam bila ni svjesna da sam ih čvrsto zatvorila... I ugledah malenu pikulicu...čudno je nekako sjala...a onda opet začuh glas: Opet razmišljaš o ishodima, a ja te to nisam tražila...to ti nisam željela pokazati...to nije moj zadatak!! Ne plači!! Samo ne zaboravi...!!! I otkotrlja se kao i sve prije nje...
Ostala sam tako sjediti nasred svoje sobe dok mi se misli nisu malo smirile...već sam bila malo smirenija i skrenuh pogled na zadnju pikulicu koja je mirno stajala na tepihu tik do moje noge... Gledale smo se...ja nju svojim ispraznim očima, a ona mene svojom dušom... Prošapće mi drugi glas: Želiš li vidjeti posljednje poglavlje svog života? Brzo sam odgovorila da ne želim znati kako ću umrijeti... Ali glas odvrati: Ne!! Ja ti ne želim pokazati zadnje poglavlje cijelog tvog života, već zadnje poglavlje tvog već proživljenog života!! Želiš li vidjeti svoje pogreške, svoje padove, svoje žalosti...? To je poglavlje koje još nisi pročitala!! Znaj, još ćeš ti u svako od ovih viđenih poglavlja pisati...nadodavat ćeš još redaka uspomena i iskustava, ali ja te pitam... Želiš li pogledati ono poglavlje koje još nisi? Tiho sam prostenjala...nisam znala želim li to...opet proživjeti sve te patnje...ali nešto mi je još zvonilo u glavi: Sve je to dio tvog života...Živi malena!!! I tako sam teško, ali odlučno kimnula glavom... I pikulica se lagano dokotrljala do sredine mog dlana... Ja sam lagano zaklopila prste i prepustila se maloj duši da me vodi... I vodila me... I sjetila sam se... Ajme koliko boli!!! Oko mene samo neki krikovi...pa zvukovi kočnica...pa vrisak...pa ona ubojita tišina... Strava me okruživala i ispunjavala cijelu... Bila sam promrzla...do kostiju kao mokra... I pogledam se... Istina, mokra sam... Stojim na kiši... Bila je to ona hladna večer kad mi je dragi rekao da je bolje da se rastanemo...i ista ona kišna večer kada je tata po posljednji put okrenuo ključ u bravi našeg stana... Ista ona kišna noć kada je bakino srce zauvijek prestalo kucati!! Oh, neprežaljena moja!!! Suze su krenule poput tisuća potoka...slapovi hladni od boli počeli su se slijevati niz moje obraze... Duša mi je bila mrtva... Slike su me probijale poput najsnažnijih oštrica... Sve te tužne prilike... I ugledam jednu sliku...sunčan dan...i obradujem se da postoji u ovom svijetu i jedna sretna slika, ali onda se sjetim... nisam zaboravila... To je onaj lijepi sunčan dan kada me je zaglušila podmukla škripa kočnica... Kada su oči moje vidjele tijelo mog brata kako udara u prednji dio automobila i leti niz ulicu poput vunene lutke... Kolika strava u mojim očima... Kolika tuga i strah dok sam držala brata na rukama... Bio je pri svijesti, ali samo je plakao...pružao je malene rukice prema meni i plakao...zapomagao...zazivao: Seka!! Seka!!! A ja sam ga bespomoćno držala u naručju ne znajući što mu je i kako mu pomoći... Nisam znala... je li to posljednji put da ću vidjeti svoga maloga bracu... Bilo je prestrašno!!! Srce se ponovno slomilo!! Osjećala sam kako sam zgrčena...ležim negdje daleko na podu...nije mi ličilo na pod moje male sobe...nego na neko hladno, smrznuto i vlažno tlo u nekoj mračnoj šumi... Sama...tužna...prestrašena...!! I tog trena kada se ta slika stvorila u mojoj glavi...svega nestade!!! Pikulica mi izleti iz ruke... Ostala sam bez zraka...disala sam brzo...hvatajući zrak kao da se gušim... Drhtala sam od straha... Par trenutaka nisam znala ni gdje sam... Ni pogled nisam mogla pomaknuti... buljila sam u neku točku...daleku...kao paralizirana... Uto začujem tihi glas: Oprosti mi malena!! Rane su još presvježe...preduboke... ali moraš naučiti živjeti s tim uspomenama!! Dio su tvog života...i moraš ih znati cijeniti, a ne ih ostavljati sa strane ili pak dati da te proganjaju!! Evo, darujem ti svoju prijateljicu...neka te utješi... Tada sam se trgnula... znala sam da nemam više nijednu pikulu... Pogledala sam na mjestu gdje su do maloprije stajale sve one pikule...i uistinu...nije više bilo nijedne... Ali zatim sam čula nekakvo lupkanje u ormaru...i baš kad sam se nagnula...iskočilo je nešto!! Tako brzo da nisam stigla vidjeti o čemu se radi...a onda sam osjetila da držim nešto u ruci... Rastvorila sam šaku i na dlanu ugledala...pikulu...prekrasnu...ljubičaste boje...tako uskovitlanih boja... Bila je prekrasna da nisam mogla skinuti pogleda s nje!! I začuh glas...: Ja ti nemam što darovati...osim sadašnjeg trenutka... Zato, ja ću biti tvoja utjeha...tvoja nada da je svaki sadašnji trenutak savršen... da više nisu bitni ni oni prošli...ni oni budući...nego samo ovaj tren kojeg sada živiš!! Hajdmo!!! Živimo zajedno!!!
I ustala sam... spremila svoju novu pikulicu u džep...navukla tenisice i otišla van... S prijateljicama na kavu...otpratiti najbolju prijateljicu na autobusni kolodvor...čuti se sa najdražim...poljubiti najslađe usne na svijetu... Ja i moja pikulica...smo živjele...
Činite li i vi to?
Potražite male pikule sjećanja u ormaru...i osluhnite... Imaju vam toliko toga za reći!!
Do sljedećeg promišljanja...
Volim vas sve...
Pusa!!


Where there was love...
now there`s light!!

Where there was pain...
now there`s joy!!

Where there was weakness...
I found my strenght!!

...all in the eyes of a boy...


1 comment:

Ivancica said...

Kad bi prijatelji imali etiketu, na tvojoj bi pisalo: 100 % posebna, boja-vesela, tip-jedinstven, cijena-neprocjenjiva, a na kraju MADE IN HEAVEN! To je sve što ti mogu reći...pusa, mala!