11 August 2007

NEGDJE ISPOD PROKLETIH ZVIJEZDA...



Sanjati...!!!
Ne mogu ti to uskratiti...
Mi moramo SANJATI!!!


Imala sam toliko snova...onih koje sam živjela ili pak onih kojima sam bježala... Svi su oni bili moje utočište...svjetla strana moga mjeseca...mojeg svijeta...!! I sada...u ovim tmurnim i oblačnim danima...nađem se izgubljena u moru svojih misli...u moru inspiracija...svaka sekunda ovoga vremena za mene je novo plavetnilo...novo prostranstvo misli i ideja...

Vidim sebe kako pružam ruke i dotičem...dotičem vlastite misli kao leptire što prelijeću livadu... Vidim kako ležim na gustoj zelenoj travi...u kosu mi se upliče cvijeće...kroz prste mi prolaze travke... Oči zatvorene, ali toliko budne... Upijam svaki pokret, svaki tren donosi pregršt iskustava...čuvstava...samo za mene!! I odmičem se... Nešto me laganim dodirom podiže iz trave... Osjećam se kao u nečijem naručju i poletim daleko...daleko od ovih pašnjaka...od ovih oblaka...daleko od ovog zemaljskog lica što ostaje iza mene...tako lijepo...suncem obasjano...!! Odnose me neki daleki vjetrovi...daleki...što pušu iz moga srca... Započinje se divlji...zanosni ples...negdje u zraku...ili pak podzemlju...nije moguće dokučiti, ali znam da se zbiva. S mene se razleti sva odjeća i ostanem gola...razodjevena svoje ljudskosti...svoje malenosti... Zakrivaju me lagana krilca malenih stvorenja...poput vila mi sapletoše haljinu...divnu...svilenu... Raspustiše moje kose...i na glavu mi staviše vijenac...sapleten od svježih ivančica... Osjećala sam se posebno!! Tako uzvišeno... Znala sam...bila sam njihova kraljica... Uto se podigne snažan vjetar i ja otplovim daleko...gledajući kako iza mene ostaje taj malen i čaroban svijet... Još mi do nogu dođe jedan mališan noseći prekrasnu ogrlicu... Veliki svjetleći kamen činio je srž te ogrlice... Malecki mi ju stavi oko vrata, nakloni se i ode... Slika je bila potpuna... Ali oblak pod mojim nogama neumoljivo je jurio...dalje...dalje... Vozio me kroz tolike visine...tako nedostižne običnom čovjeku... Doticala sam zvijezde koje su mi se tako razigrano zaplitale u kosu...i sjajile tamo otkrivajući tajnu moga lica... Lice moje...svjetlilo je poput najsjajnijeg dragulja... Oči su napokon otkrile svoju dubinu... Nebo je bilo očarano, a zemlja je već davno pala nice da mi se pokloni... I stigosmo na odredište... Oblak me lagano spustio na čvrsto tlo i ja sam ostala zapanjeno promatrati veličanstveno zdanje što mi se pružalo pred očima. Podsjećalo me na neki stari dvorac. I učini mi se da je građen od mjesečeve prašine... Nisam bila u krivu... Maleno me djevojče primi za ruku i uvede unutra... Dvorac je bio stvarno veleban. Unutra me dočekalo mnoštvo ljudi... Toliko poznatih lica...ali im nisam mogla prići... Malena mi to nije dozvolila... I učini mi se kako svi pružaju ruke prema meni... I stigosmo do kraja velikog hodnika... Djevojčica mi pokaže rukom da nastavim ravno i naočigled nestane!! Ja nastavim...još uvijek začuđena zbog dotičnog prizora i svega ostaloga...ali nisam bila preplašena... u meni je rastao samo osjećaj divljenja i sreće... Hodnik je dalje vodio do golemih vrata... I tek što mi je glavom prošla misao kako ta vrata ne mogu sama otvoriti zbog njihove zavidne veličine...ona se sama počnu otvarati...otkrivajući mi prizor koji je zasjenio sva moja dotadašnja iskustva... Moja su se čula ispunila...svako...do kraja... Noge su me same vodile... Stupala sam ravno kao da znam kuda moram ići...srce me vodilo...i to sam snažno osjećala... Vodilo me i vodilo...do onoga što je sanjalo... Bio je to jedan mladić... Stajao je tamo... Opis njegova lika postoji samo u mom srcu i u mojim očima...drugima nije bitan...ali mene je očarao... Prišla sam bliže... Sjaj u njegovim očima je bio neopisiv... Svaka mu je zvijezda mogla zavidjeti na tom sjaju... I ja sam se polako gubila u tim očima... Željela se utopiti u tim tamnim, a opet tako jasnim očima... I stupih naprijed... padnem nice i poklonim se... Poklonim se svojoj viziji...svome snu... To je za mene bilo božanstveno...kao bogojavljanje... Ispuni me snažan osjećaj sreće i onaj davni osjećaj ljubavi...tako dalek...gotovo zaboravljen... Tako priželjkivan... I spustim glavu... Suze mi potekoše niz lice, a na usnama tek jedva čujna molitva...molitva da ovaj tren bude vječnost... I on mi priđe... Poklekne na jedno koljeno...i lagano mi rukom podigne bradu... Pogledi nam se spoje i jedno se u drugome izgubimo... Znali smo...dvije smo duše što se već stoljećima traže... Od kako smo izašli iz Stvaraočeve ruke...od tada smo tražile jedno drugog... Od tada... I sada smo ovdje... Klečimo jedno pred drugim kao pred najsvetijim likovima i plačemo... Sreća i ljubav naviru iz srca poput nabujale rijeke u vrijeme kada je zima na odlasku i snijeg polako kopni... I tako nepomično...postojimo!! Pružamo ruke jedno prema drugome i one se uhvate... Pogled ne pomičemo...kao u strahu da svega ovoga ne nestane... Tada on ustane...povuče me prema gore svojim snažnim, a opet tako nježnim rukama...i dalje zagledan u moje oči... Ja, tako već daleko otplovila njegovim morima, vratim se na obalu...i pognem glavu... Sram? Strah? Ne...nikako...samo poštovanje!! Vratim mu svoj pogled...on se primakne još više...i poljubi me... Naše se usne spoje tako savršeno...poput dva svijeta... Kao nebo i zemlja kada se ujutro za pozdrav i navečer za rastanak dotiču na obzoru... Ali ovo nikako nije rastanak... Nova zora sviče tamo daleko na obzoru...a naši svijetovi prolaze i dalje... Iznad svega smo!! Iznad ovoga neprotežnog i ograničenog svijeta...iznad ove suzne doline...iznad svih problema... Mi smo oni koji se ne razumiju riječima, nego govorom srca... Mi smo ti koji gledamo svaki tren onoj pravoj Ljubavi u lice... Hvala ti na tome...to su moje jedine riječi... Ostalo su samo djela...

Sjeća li se itko svog zadnjeg sna? Ovo je bio moj...moj san kojeg sanjam već godinama... Često se tako osjećam... Odem na počinak kao malena i neznatna djevojčica (koliko god godina imala)...a tamo negdje daleko se probudim kao kraljica... Sretna sam što imam takve snove... Što još uvijek SANJAM...!!!!!!

1 comment: