05 July 2007

KAVEZ SAMOĆE ŽIVOT MI GRADI......




Kad suze govore, istina razvaljuje...
i svaka riječ me obori s nogu.
To što si varao, to bih ti oprostila,
al što si mene...to ne mogu!



Ova depra nikako da nestane... Zašto? Pa nije mi toliko dosadno da sad moram biti na takvim mukama kako bih osjetila što znači živjeti. A stvarno mi je lagano svega DOSTA!!!!! =( Znam, očekujete opet onu moju: "ni sama ne znam što mi je", ali za pohvalu...znam čak 15% uzroka problema i samih stvari koje trebam riješiti. Da vam pričam? Znam da bi većina vikala: "Naravno da ne!!! Već nam je dosta tvoje depre i tvojih sranja!!!", ali boli me tratinčica!!! Moj je blog pa mogu raditi kaj god hoću. Zato, zavežite svoje pojaseve jer krećemo!
Ako postoji ikoji lik s kojim se sada u ovom trenutku, kada vam se spremam pričati o sebi, poistovjećujem, onda je to Haron. Stari usmrćeni gondolijer na ne baš tako romantičnoj rječici Stix. Oh well, on je trenutno moja faca. Hoćete da vas provozam kroz svoj život? Pa evo, jedna mala pričica da pojačam indirektnost pričanja...a i malo me neka inspiracija pere...=P Zamislite...
Stari Haron vozi hrpetinu gledatelja u svojoj maloj lađici. Jadna se već opasno nagnula, ali spretne mrtvačke ruke Harona vješto upravljaju barkom po tim divljim brzacima. Vozi vas u svojoj škripavoj lađici na daleke obale pakla. Naša Daleka obala tu ne pali...sorry Ban, al tu ništa ne miriši na nju... Tu sve smrdi na trulež, na smrt... Olujni vjetar prijeti da će vas sve rastrgati, ali neće...sve je iluzija...samo košmar...bezopasan za one koji sigurnim korakom koračaju. Okolo su svuda pobacane na desetke knjiga...nema ljudi...nema krikova...čuje se samo tiho mrmljanje u daljini...kao šapat...tako tajanstveno...samo se ponekad pojavi. Podiže Haron svoje veslo i pokazuje vam prema desnoj obali. Pogled zastaje i ugledate visoku liticu na rubu koje sjedi neka mlada djevojka i pjeva...to je obala Čežnje... Čežnje za nekim dalekim snovima, za nekim prošlim ljubavima... Čuje se pjesma nade, pjesma nadolazeće radosti... Eh, samo kad ta žena ne bi tu sjedila toliko dugo...kao da očekuje Godota, a on nikada neće doći. Tako i ovdje...sreća koju ona očekuje, ljubav kojoj se nada...nikada neće stići. Ponovno muk i lađa se dalje polako i klimavo kreće.
Sa lijeve strane sjedi djevojka sa nožem u ruci...u krilu joj položeno srce...probodeno...obavijeno u svilene marame i okruženo zlatnim nakitom i donjim rubljem...kurva? Moguće... tako lako se postaje tom nakaradom... Djevojka plače...gorko plače nad svojim srcem, nad onom ljubavi što su je te stvari ugušile... Iza nje sjedi žena, zavijena u grimiz i smije se...njoj do nogu sjedi neka spodoba...rekao bi čovjek da je neka živina, ali poznaje djevojka te oči što tako skriveno svjetlucaju u mraku... I ona samo tiho prozbori: "Kome je gore, dragi moj? Kome je gore? Da si mi samo vjerovao!!".....na to se ona žena uzdiže, udara djevojku koja pada nice pred nju i tjera je...djevojka plače i odlazi... Eh, što ti je žena?? Bogomoljka!!! Proždrjet će muškarca kada od njega dobije sve što poželi, ali ubit će i svaku ženu koja se njezinom plijenu približi. E curo, kako god da se zvala, koja će od nas dvije koju proždrjet? Da mi je znati...da mi je znati... I dok u daljini i dalje odzvanjaju posljednje djevojčine riječi...da mi je znati...vodi vas vrijedni Haron još malo dalje...
Tama se lagano prorjeđuje, ali još uvijek je tamno da se u daljini mogu jedva vidjeti siluete nekih bića...čovjek ne bi mogao prepoznati o čemu se radi... Iduća scena odigrava se na jednoj čistini... Djevojka je svezana, a tri spodobe skakuću oko nje. Dvije su muške živine. Sve nekako izobličene i bahate...guraju je, pljuju i smiju se...govore joj strašne riječi podsjećajući je na svaku njezinu pogrešku...toliko toga napominju da se promatračima učini kako je svaka sekunda djevojčina života za te spodobe predstavljala grešku za koju se moraju dobiti batine i za koju se treba tu djevojku izvrijeđati. Jedna ju ružna ženska spodoba, krezuba, zelene puti poput kakve utopljene žene, udara užarenom željeznom batinom...udara djevojku po leđima...tragovi ne ostaju na leđima...Djevojka zapomaže i plače, ali na njezinim se leđima ne pokazuje nikakav znak. Uto se djevojka pridiže i u rukama joj se pokaže krvavo srce...ranjeno...probodeno...izmučeno... Djevojka zapomaže...nitko je ne čuje...i na kraju se predaje.
Neki promatrači počinju jecati, ali ne zaustavlja se stara barka...ne, dok vam ne bude pokazano sve...još malo... Uto potpuno nestane svjetlosti... tama obavije svaku stvar, svaki kutak ovoga svijeta... u daljini se polako pojavljuju svijetle točkice...barka polako putuje prema njima. Kada smo prišli bliže, vidjeli ste da su to u biti svijeće...poredane nekako u krug...dosta njih, ali se još uvijek ništa drugo nije moglo vidjeti... U taj tren, kad se još nitko nije snašao, pokaže se lagano svjetlo koje je kao sa nekog stropa svjetlilo prema dolje...obasjavalo je...na zaprepaštenje mnogih...jedan drveni lijes. Odar je bio lijepo uređen sa mnoštvom cvijeća i svijeća. Cvijeće je bilo uvelo i suho...sve je mirisalo na tamjan... Uz lijes je klečala djevojka... jecala je... zapomagala... spominjala nešto...kao da joj je ta osoba bila veliki prijatelj, da je teško sada bez njega... Teško je opisati taj prizor koji se najednom pokazao pred očima promatrača što se voze u Haronovoj barci. A onda se lijes poče otvarati...lagana škripa zakovica budila je ogroman osjećaj jeze...djevojka ustade i vidjevši da nitko ne izlazi, nagne se nad rub lijesa...prolomi se vrisak i svjetla nestade... Ipak ostade tračak svjetla i ta joj lagana svjetlost obasja lice...samo njoj...bilo je bijelo, izmučeno, prestravljeno...a potom se svjetlo spusti na lice pokojnika...bilo je identično licu djevojke što je u tom trenutku stajala iznad njega. Suza poteče niz hladno mrtvo lice i svjetla nestade... Vidio je Haron da mu suputnici više baš i nisu toliko zainteresirani za daljnju vožnju pa je znao da je vrijeme da se završi ovo putovanje. I već je želio okrenuti barku...kada začu neki glas koji mu reče: "Dovedi ih k meni!"... Ponizno je odgovorio: "Naravno gospodarice"..... i zario je ogroman štap do muljevitog dna rijeke i pokrenuo svoju malu barčicu. Doveo je ljude pred jedan ogromni tron...na njemu je sjedila krilata žena...odjevena u tamnu odjeću...imala je tamne oči, a jedino svijetlo na njoj bila su ogromna snježnobijela krila... Sjedila je i šutke promatrala nove pridošlice... Nekako je Haron znao da neće izgovoriti puno riječi, ali je ipak nestrpljivo istjerao ljude iz barke. Prema njegovim očekivanjima, dama u crnom im je samo rekla: "Vidjeli ste obalu ove crne rijeke, oko je vaše dotaklo predjele koje ne može baš svatko vidjeti, ali opet niste ništa shvatili. Strah, ljudi moji...strah je to što prikazuje svaki prizor koji se odigravao na obali...polagano strah od svega što me okružuje. To je moj život...ova rijeka-to su moje suze...toliko njih proliveno...za druge...a sada sam evo sama...sama kraljujem u ovom podzemnom kraljevstvu i čekam Zoru...Zoru života kada će nestati sva moja tuga i kada će mi se otrti svaka suza s očiju. Ako shvatite što iščekujem, shvatit ćete i čega se bojim!"...... Uto odmahne glavom prema Haronu i on potrpa ljude u barku i izvede ih van. Stajali su šutke i nisu znali što mu reći...samo mu je jedan dječak odvratio: "Prenesi svojoj kraljici ovu poruku: Ne boj se malena...ne boj se...Shvatio sam te. Ljubav je to što tebi treba...i ljubav je to što ćeš dobiti. Samo slušaj svoje srce koje će te najbolje voditi... Ne boj se učiniti neke korake koje ćeš kasnije željeti učiniti...kasnije, kada sve bude prekasno. Učini sve to sada i budi sretna!!".....I nasmješi mu se dječak i ode. Odmah je pojurio gospodarici i prenio joj svaku dječakovu riječ. A ona mu odgovori: Da, dječak je bio u pravu...zaboravila sam već na tu divnu Ljubav...to ja i očekujem...da maknem sa svojih krila ove teške okove i odletim u slobodu." U taj čas ju je Haron shvatio. Godinama joj je služio, a nikada nije otkrio njezinu tajnu...sada je znao...ništa nije rekao, već se samo tiho, nakon toliko stoljeća, nasmiješio i tiho prošaputao: "Ljubav...sjećam se...oh, kolike li radosti!!"...Tama se navukla poput teške zavjese i prizor završava.


Pobjeći sad od svega želim...
da ovaj tren sa tobom dijelim...
svi su zaspali...
hajde ostani!!



3 comments:

Anonymous said...

Daklem Ljepotice... ak su tri ofce dosta:

Onda dajem 6 ofci tipa Merino, i jednu junicu, divnih dubokih modrih očiju, iz obitelji Simetalac übera - just in case! :)

Al bu ti očka morao nabaviti veći kombi! ;)

Skroz usput, brojim "neka me netko SPASI" tri puta...

...a kaj veliš na to da budeš konkretnija tko i kako, i nije da savjetujem, opominjem ili nagovaram, al spasit te može samo Kralj Nebeski sin Oca Stvoritelja, koji je to zapravo već učinio prije 2007 godina, a ja koji, napr. čitam ove tvoje retke, bi ipak (nazovi to muška slijepoća ili teški telepatski hendikep muškog genoma) radije čuo nekaj konkretnoga od tebe kad bi bio taj koji ti može POMOĆI i čiju POMOĆ trebaš/želiš.

I... si probala sa izravnim upitom? Tipa skupiš muda i sročiš nekom u facu kaj točno trebaš da ne lutaju zbunjeni, i to samo zato jer su osigurali tvoje povjerenje i time zavrijedili tvoju izravnost i otvorenost? Uvijek postoji i upit telefonom, pismom ili faxem? Jerbo, ak to ne učiniš moglo bi ispasti da tražiš pozornost, sažaljenje iliti voliš dramu.

No opet, to je samo moje samodopadno, umisljeno i sovinisticki-seksisticko mišljenje...

Tvoj SUSS!

Ne brini, bit će sve ok! :)

Sretno na ispitima!

PS. Pliz javi dal se cijeneni Tata slaže s mojom ponudom...

just me said...

Čuj, iskreno ne znam što da ti kažem...

Ova me priča impresionirala i... Rastužila... Ti se činiš tužnom, činiš se napuštenom i željnom ljubavi... A ja... Ne znam... Možda se samo bojim priznati... Možda se previše bojim istine da bih si ju priznala... I ne želim... Nikada te riječi neću izreći na glas, NIKADA... Varat ću, makar samo samu sebe, ali varat ću... Tu istinu NIKAD priznati neću...

Ne pitaj što to znači, jer rekoh - neću priznati... Ako samo kažem o čemu bi se moglo raditi već to izgovaram i priznajem... A to nikako NE MOGU... Jer jaka sam, i znam to, no za to... Za to nisam... Tu istinu... Ne bih mogla prihvatiti... Ne bih se znala s njome snositi...

Sada... Sada se pitam nešto... Jedno obično glupo pitanje... Ako kažem da neću priznati, znači da već znam o čemu se radi, zar ne? A ako kažem da neću reći - zašto ti pišem to sve?

Vjerojatno jer se nadam da ćeš nešto sama shvatiti, iako ne očekujem to od tebe... Reći ćeš nešto i znam, bit će utješno - iako mi možda neće u potpunosti moći pomoći ili riješiti problem koji je vjerojatno samo u mojoj glavi... Vjerojatno jer znam da ćeš me razumjeti... Da... Vjerojatno zato...

Anonymous said...

Goxi,

Jesi li se obratila onoj/onome čiju pomoć tražiš? Nekako ne vjerujem da si to učinila, sigurno je lakše je pisati kilometarski blog... ;)

I... riječima nisam sam sebi mogao pomoći, pa bi bilo bedasto da ti tu prosipam neke velike mudrosti. Riječi su prazne... da te mogu stisnuti i zagrliti i zatim izljubiti, to bi sigurno bolje djelovalo... mmm... :)

No probat ću, u nedostatku drugih mogućnosti:

Ljubav: Reci ti meni, ili bolje sebi, ali paaaažljiiiivoooo:
Biraš li ljubav ili strah? I što će ti ljubav? Što ćeš s njom kada ju dobiješ? Da li ju već imaš, ali je se bojiš, jer bi tada... sad smo otišli predaleko. Slobodno ti trči od čovjeka do čovjeka, ali biti ćeš im samo vjetar, bolje rečeno propuh, jer to što ti tražiš, i oni traže, problem je u ponudi, a ne u potražnji. Ponudi ljubav i ja ču te primijetiti među tisućama, stotinama tisuća drugih. Ili bolje rečeno ovak:

Love a higher law
Love is a temple
Love the higher law
You ask me to enter
But then you make me crawl
And I can't be holding on
To what you got
When all you got is hurt

Smrt: ... to je jaaakooo dobar podsjetnik da moraš živjeti! Bez smrti ode sve u k****. Da je nema, život bi bio besmislen.
I ne, ne žalim ni svoju ni tuđu smrt Jedino kaj smo mi fest sebični, kad nam netko ode, jer onda nama nedostaju. ... uostalom, doći pred Boga, može biti samo dobro. Kad on tako odluči ofkors! Dotakao ju ja par puta, no On me drži tu dok ne riješim što mi je riješiti. ;)

Život: Mislim da ti imaš suviše fiksnu ideju kako ti život mora izgledati. Tak možeš isključivo i jedino biti razočarana, u sukobu s vlastitim konstrukcijama... As you wish. Čemu i kako do spoznaje onda, nismo li svi zato tu? Nisi ti još pala, (ovo mislim na najljepši mogući način, ofkors), ti si još uvijek samo derište sa jako čvrstim živcima, i tvrdoglavim umom. As you wish. Da si ikada pala, znala bi što je dno, i tada bi znala (u tišini svoje duše, i bez javnih žalopojki) da se sa dna tek najbolje vidi koliko zapravo možeš letjeti, a može se... i to bez uvjeta tuđe pomoći. :) Što se spasa tiče, da ti pružim ruku spasa, plasirala bi mi takav šamar da bi se tri puta okrenuo! Samo je jedan nudio spas i svi znamo kako smo mu na to odgovorili. A da te i spasim, bi li me bacila kad bi sve opet bilo u redu, ili bi se tada mogao uzdati u tebe?

Prijatelji: Anđeli. Životna nagrada. Afirmacija sebe i svoga puta. Savršenstvo, a da nema ni seksa, (dobro ponekad možda), kaj daš to dobiješ natrag sa kamatama, njihova ljubav i povjerenje jače je od svake tvoje glupe greške, svake slabosti, i kada te "operu" osjećaš se počašćeno i zahvalno. Tvoj blog zvuči kao da nemaš prijatelja ni povjerenja, jer bi to s njima riješila, a blogovce zasipala zekom i filozofijom kako si najavila!

Ak je sve oko tebe loše, probaj obrnut situaciju, i probaj pomisliti, možda je sve oko mene dobro, samo ja griješim. Više puta sam se iznenadio! :)

No opet, to je samo moje samodopadno, umišljeno i šovinistički-seksističko mišljenje... a sad moram poć, jer mi sve smrdi koliko sam toga tu nasr***! :( Ak ti je kaj zasmetalo, samo reci čarobnu riječ i odoh ja odavde zauvijek!

Tvoj SUSS!

Nisi javila kaj je tata reko! Junica bu se pretvorila u kravu dok se vi odlučite! :)

Ne brini, bit će sve ok! :)