KAVEZ SAMOĆE ŽIVOT MI GRADI......

Kad suze govore, istina razvaljuje...
i svaka riječ me obori s nogu.
To što si varao, to bih ti oprostila,
al što si mene...to ne mogu!

Ova depra nikako da nestane... Zašto? Pa nije mi toliko dosadno da sad moram biti na takvim mukama kako bih osjetila što znači živjeti. A stvarno mi je lagano svega DOSTA!!!!! =( Znam, očekujete opet onu moju: "ni sama ne znam što mi je", ali za pohvalu...znam čak 15% uzroka problema i samih stvari koje trebam riješiti. Da vam pričam? Znam da bi većina vikala: "Naravno da ne!!! Već nam je dosta tvoje depre i tvojih sranja!!!", ali boli me tratinčica!!! Moj je blog pa mogu raditi kaj god hoću. Zato, zavežite svoje pojaseve jer krećemo!

Ako postoji ikoji lik s kojim se sada u ovom trenutku, kada vam se spremam pričati o sebi, poistovjećujem, onda je to Haron. Stari usmrćeni gondolijer na ne baš tako romantičnoj rječici Stix. Oh well, on je trenutno moja faca. Hoćete da vas provozam kroz svoj život? Pa evo, jedna mala pričica da pojačam indirektnost pričanja...a i malo me neka inspiracija pere...=P Zamislite...
Stari Haron vozi hrpetinu gledatelja u svojoj maloj lađici. Jadna se već opasno nagnula, ali spretne mrtvačke ruke Harona vješto upravljaju barkom po tim divljim brzacima. Vozi vas u svojoj škripavoj lađici na daleke obale pakla. Naša Daleka obala tu ne pali...sorry Ban, al tu ništa ne miriši na nju... Tu sve smrdi na trulež, na smrt... Olujni vjetar prijeti da će vas sve rastrgati, ali neće...sve je iluzija...samo košmar...bezopasan za one koji sigurnim korakom koračaju. Okolo su svuda pobacane na desetke knjiga...nema ljudi...nema krikova...čuje se samo tiho mrmljanje u daljini...kao šapat...tako tajanstveno...samo se ponekad pojavi. Podiže Haron svoje veslo i pokazuje vam prema desnoj obali. Pogled zastaje i ugledate visoku liticu na rubu koje sjedi neka mlada djevojka i pjeva...to je obala Čežnje... Čežnje za nekim dalekim snovima, za nekim prošlim ljubavima... Čuje se pjesma nade, pjesma nadolazeće radosti... Eh, samo kad ta žena ne bi tu sjedila toliko dugo...kao da očekuje Godota, a on nikada neće doći. Tako i ovdje...sreća koju ona očekuje, ljubav kojoj se nada...nikada neće stići. Ponovno muk i lađa se dalje polako i klimavo kreće.
Sa lijeve strane sjedi djevojka sa nožem u ruci...u krilu joj položeno srce...probodeno...obavijeno u svilene marame i okruženo zlatnim nakitom i donjim rubljem...kurva? Moguće... tako lako se postaje tom nakaradom... Djevojka plače...gorko plače nad svojim srcem, nad onom ljubavi što su je te stvari ugušile... Iza nje sjedi žena, zavijena u grimiz i smije se...njoj do nogu sjedi neka spodoba...rekao bi čovjek da je neka živina, ali poznaje djevojka te oči što tako skriveno svjetlucaju u mraku... I ona samo tiho prozbori: "Kome je gore, dragi moj? Kome je gore? Da si mi samo vjerovao!!".....na to se ona žena uzdiže, udara djevojku koja pada nice pred nju i tjera je...djevojka plače i odlazi... Eh, što ti je žena?? Bogomoljka!!! Proždrjet će muškarca kada od njega dobije sve što poželi, ali ubit će i svaku ženu koja se njezinom plijenu približi. E curo, kako god da se zvala, koja će od nas dvije koju proždrjet? Da mi je znati...da mi je znati... I dok u daljini i dalje odzvanjaju posljednje djevojčine riječi...da mi je znati...vodi vas vrijedni Haron još malo dalje...
Tama se lagano prorjeđuje, ali još uvijek je tamno da se u daljini mogu jedva vidjeti siluete nekih bića...čovjek ne bi mogao prepoznati o čemu se radi... Iduća scena odigrava se na jednoj čistini... Djevojka je svezana, a tri spodobe skakuću oko nje. Dvije su muške živine. Sve nekako izobličene i bahate...guraju je, pljuju i smiju se...govore joj strašne riječi podsjećajući je na svaku njezinu pogrešku...toliko toga napominju da se promatračima učini kako je svaka sekunda djevojčina života za te spodobe predstavljala grešku za koju se moraju dobiti batine i za koju se treba tu djevojku izvrijeđati. Jedna ju ružna ženska spodoba, krezuba, zelene puti poput kakve utopljene žene, udara užarenom željeznom batinom...udara djevojku po leđima...tragovi ne ostaju na leđima...Djevojka zapomaže i plače, ali na njezinim se leđima ne pokazuje nikakav znak. Uto se djevojka pridiže i u rukama joj se pokaže krvavo srce...ranjeno...probodeno...izmučeno... Djevojka zapomaže...nitko je ne čuje...i na kraju se predaje.
Neki promatrači počinju jecati, ali ne zaustavlja se stara barka...ne, dok vam ne bude pokazano sve...još malo... Uto potpuno nestane svjetlosti... tama obavije svaku stvar, svaki kutak ovoga svijeta... u daljini se polako pojavljuju svijetle točkice...barka polako putuje prema njima. Kada smo prišli bliže, vidjeli ste da su to u biti svijeće...poredane nekako u krug...dosta njih, ali se još uvijek ništa drugo nije moglo vidjeti... U taj tren, kad se još nitko nije snašao, pokaže se lagano svjetlo koje je kao sa nekog stropa svjetlilo prema dolje...obasjavalo je...na zaprepaštenje mnogih...jedan drveni lijes. Odar je bio lijepo uređen sa mnoštvom cvijeća i svijeća. Cvijeće je bilo uvelo i suho...sve je mirisalo na tamjan... Uz lijes je klečala djevojka... jecala je... zapomagala... spominjala nešto...kao da joj je ta osoba bila veliki prijatelj, da je teško sada bez njega... Teško je opisati taj prizor koji se najednom pokazao pred očima promatrača što se voze u Haronovoj barci. A onda se lijes poče otvarati...lagana škripa zakovica budila je ogroman osjećaj jeze...djevojka ustade i vidjevši da nitko ne izlazi, nagne se nad rub lijesa...prolomi se vrisak i svjetla nestade... Ipak ostade tračak svjetla i ta joj lagana svjetlost obasja lice...samo njoj...bilo je bijelo, izmučeno, prestravljeno...a potom se svjetlo spusti na lice pokojnika...bilo je identično licu djevojke što je u tom trenutku stajala iznad njega. Suza poteče niz hladno mrtvo lice i svjetla nestade... Vidio je Haron da mu suputnici više baš i nisu toliko zainteresirani za daljnju vožnju pa je znao da je vrijeme da se završi ovo putovanje. I već je želio okrenuti barku...kada začu neki glas koji mu reče: "Dovedi ih k meni!"... Ponizno je odgovorio: "Naravno gospodarice"..... i zario je ogroman štap do muljevitog dna rijeke i pokrenuo svoju malu barčicu. Doveo je ljude pred jedan ogromni tron...na njemu je sjedila krilata žena...odjevena u tamnu odjeću...imala je tamne oči, a jedino svijetlo na njoj bila su ogromna snježnobijela krila... Sjedila je i šutke promatrala nove pridošlice... Nekako je Haron znao da neće izgovoriti puno riječi, ali je ipak nestrpljivo istjerao ljude iz barke. Prema njegovim očekivanjima, dama u crnom im je samo rekla: "Vidjeli ste obalu ove crne rijeke, oko je vaše dotaklo predjele koje ne može baš svatko vidjeti, ali opet niste ništa shvatili. Strah, ljudi moji...strah je to što prikazuje svaki prizor koji se odigravao na obali...polagano strah od svega što me okružuje. To je moj život...ova rijeka-to su moje suze...toliko njih proliveno...za druge...a sada sam evo sama...sama kraljujem u ovom podzemnom kraljevstvu i čekam Zoru...Zoru života kada će nestati sva moja tuga i kada će mi se otrti svaka suza s očiju. Ako shvatite što iščekujem, shvatit ćete i čega se bojim!"...... Uto odmahne glavom prema Haronu i on potrpa ljude u barku i izvede ih van. Stajali su šutke i nisu znali što mu reći...samo mu je jedan dječak odvratio: "Prenesi svojoj kraljici ovu poruku: Ne boj se malena...ne boj se...Shvatio sam te. Ljubav je to što tebi treba...i ljubav je to što ćeš dobiti. Samo slušaj svoje srce koje će te najbolje voditi... Ne boj se učiniti neke korake koje ćeš kasnije željeti učiniti...kasnije, kada sve bude prekasno. Učini sve to sada i budi sretna!!".....I nasmješi mu se dječak i ode. Odmah je pojurio gospodarici i prenio joj svaku dječakovu riječ. A ona mu odgovori: Da, dječak je bio u pravu...zaboravila sam već na tu divnu Ljubav...to ja i očekujem...da maknem sa svojih krila ove teške okove i odletim u slobodu." U taj čas ju je Haron shvatio. Godinama joj je služio, a nikada nije otkrio njezinu tajnu...sada je znao...ništa nije rekao, već se samo tiho, nakon toliko stoljeća, nasmiješio i tiho prošaputao: "Ljubav...sjećam se...oh, kolike li radosti!!"...Tama se navukla poput teške zavjese i prizor završava.

Pobjeći sad od svega želim...
da ovaj tren sa tobom dijelim...
svi su zaspali...
hajde ostani!!