Iz prašnjave zadaćnice moje malenkosti:
...naša nas prošlost slijedi, povećava se onim sadašnjim...
svijest znači pamćenje
svijest znači pamćenje
Što je ovaj trenutak? Tako malen i neznatan. Treptaj oka i više ga nema. Pa ipak, može toliko promijeniti naš život. Samo jedna sekunda pogreške i cijeli se naš svijet može početi okretati u krivom smjeru. Tada se sunce ne probija kroz oblake, voda se zakrvari u agoniji duše, a neko biće sjajnih zlatnih očiju me podsjeća kako nikada neće biti bolje. Često sam se našla u takvoj situaciji. Postavljala si pitanje: kako dalje? Onda mi ostaju samo sjećanja.
Sjećanja su skup tolikih trenutaka koji vječno žive negdje u dubini moje duše. Neka su lijepa, a neke uspomene i danas peku poput žive rane. Znam se uhvatiti u razmišljanju kako moj život i nema smisla. Postavljam si ona iskonska pitanja o tome tko sam ja i kuda dovraga idem, ali istovremeno onako farizejski pružam ruke k nebu i čekam manu nebesku. Čekam i čekam, a čini se da se Bogu baš i ne da postajati nekim brzim rješenjem. i onda u onoj surovoj dijaboličnosti nalazim utočište u prošlosti. Zaključavam se u svoj stari ormar pun plijesni i starih stvari i kopam po njima. Uspomene su za mene stara skrivena blaga koja škrto čuvamo za one crne dane, dane oskudnosti i ispraznosti života što nas znaju onako iznenada zadesiti. Tako živim. Iskustva koja sam proživjela modeliraju moje misli i stavove. Pitaju me ljudi postoji li u mom životu više dobrih ili loših uspomena, ali to je jednako glupo i filozofsko pitanje poput onog je li čaša napola puna ili napola prazna. Loša iskustva su me naučila mnogim bolnim životnim lekcijama, ali opće je poznato da se takve lekcije najbolje nauče. To je ona surova čovjekova stvarnost-preko trnja do zvijezda. Što je put bolniji to je uspjeh bolji i slađi. Tako i život. Što su sjećanja bolnija, to su naše misli pročišćenije i jasnije.
Uspomene su temelj čovjekova života. U našem shvaćanju one nas progone svaki dan i u svakom trenutku nas na nešto podsjećaju-na neku pogrešku pa nas toliko zaboli da se počnemo u sebi previjati dok padamo na koljena od srama, od osjećaja poraženosti. Naravno, tu su i one divne uspomene koje nam daju životni polet i neki uzvišeni osjećaj vječne vremenske protežnosti i lakoće življenja. Gdje se sad između te dvije krajnosti nalazi naš život? Vjerojatno negdje u sredini. Život je prekrasan vez isprepleten tim tamnim i svjetlim nitima, a njegova stvarna ljepota vidi se tek na kraju.
E sad, kolko će mi Žanić dati....javim vam!
Sjećanja su skup tolikih trenutaka koji vječno žive negdje u dubini moje duše. Neka su lijepa, a neke uspomene i danas peku poput žive rane. Znam se uhvatiti u razmišljanju kako moj život i nema smisla. Postavljam si ona iskonska pitanja o tome tko sam ja i kuda dovraga idem, ali istovremeno onako farizejski pružam ruke k nebu i čekam manu nebesku. Čekam i čekam, a čini se da se Bogu baš i ne da postajati nekim brzim rješenjem. i onda u onoj surovoj dijaboličnosti nalazim utočište u prošlosti. Zaključavam se u svoj stari ormar pun plijesni i starih stvari i kopam po njima. Uspomene su za mene stara skrivena blaga koja škrto čuvamo za one crne dane, dane oskudnosti i ispraznosti života što nas znaju onako iznenada zadesiti. Tako živim. Iskustva koja sam proživjela modeliraju moje misli i stavove. Pitaju me ljudi postoji li u mom životu više dobrih ili loših uspomena, ali to je jednako glupo i filozofsko pitanje poput onog je li čaša napola puna ili napola prazna. Loša iskustva su me naučila mnogim bolnim životnim lekcijama, ali opće je poznato da se takve lekcije najbolje nauče. To je ona surova čovjekova stvarnost-preko trnja do zvijezda. Što je put bolniji to je uspjeh bolji i slađi. Tako i život. Što su sjećanja bolnija, to su naše misli pročišćenije i jasnije.
Uspomene su temelj čovjekova života. U našem shvaćanju one nas progone svaki dan i u svakom trenutku nas na nešto podsjećaju-na neku pogrešku pa nas toliko zaboli da se počnemo u sebi previjati dok padamo na koljena od srama, od osjećaja poraženosti. Naravno, tu su i one divne uspomene koje nam daju životni polet i neki uzvišeni osjećaj vječne vremenske protežnosti i lakoće življenja. Gdje se sad između te dvije krajnosti nalazi naš život? Vjerojatno negdje u sredini. Život je prekrasan vez isprepleten tim tamnim i svjetlim nitima, a njegova stvarna ljepota vidi se tek na kraju.
E sad, kolko će mi Žanić dati....javim vam!
1 comment:
I? Kolko je dao?
Post a Comment