Potreban kraj poglavlja. San.

"Znam tvoje umore, tvoje siromaštvo i tvoj strah. Poznam te po imenu. Za tebe sam na križu izdahnuo, za tebe idem u grob. Podigni glavu i budi ponosan na djelo koje Bog za tebe čini." ISUS

Mrzim svađe. Duboki jecaji. Koliko jedan običan petak može donijeti muke. Da sam bar ovisna o nikotinu. Sad bih zapalila. Al na kraju samo ispijem čašu Cedevite od naranče i vratim se u krevet. Želim se ponovno rasplakati. Biseri.

...
...
...
Proklete knjige. Uvijek me nekako lansiraju u neke čudne vode pa se izgubim. Željela bih dotaknuti dno jedne takve rijeke. I znam da više ništa ne bi bilo kao prije. Ali...zar nije i sad takva situacija? Pa što onda imam za izgubiti? Ništa. Osim sebe same. Ne da mi se skupiti ove knjige pa gazim po njima. Vrele suze teku niz lice. Ne voliš me. Bježiš. A ja samo tražim jedan zagrljaj, jedan glupi savjet. Al ne...ti si toliko glup da je to neviđeno!! I uto shvatim da se derem na vlastiti odraz u ogledalu. Pogledaj se! Na što ličiš?! Kako sam glupa! I dalje se trudim gledati se u tom ogledalu pod nekim čudnim kutom ne bih li ispravila sliku sebe. Glupost. Očaj. Želim biti drugačije. I posegnem za bocom vina, za kutijom cigareta. Al sve mi se zgadilo. I bacam opet stvari po sobi. Lutam. Želim stati jer sam već premorena. Želim stati. Ne želim osjećati.

I vrele suze poteku mi niz lice. Čula sam da si žalostan, da zahvaljuješ Bogu na patnji. Moram te vidjeti. Već čupam listove iz stare bilježnice. Moram ti napisati pismo. Al to je možda prestaromodno. A kako da ti kažem da moraš ostati? Micek? I opet me presječe hladna oštrica sumnje: Pa ti ni ne mariš. Zašto bi onda ostajao? Glavobolja. Još bih štogod željela razbiti, al slika nereda u stanu u meni budi još veću tjeskobu. Malaksam. Moram stati. I opet se zavalim u svoju fotelju i opustim sve mišiće, kao da želim da me vlastito tijelo napusti. Zakolutam očima u nadi da se svijet počne vrtiti u suprotnom smjeru pa da se i moja realnost izmjeni. Ja sam jedna jadna žena. Hvala Bogu da ovo poglavlje traje samo jedan dan. I mislim da je vrijeme za finish. Pogledom prelazim preko praznih zidova. Ne gledajući u tu stranu, pružim desnu ruku prema ormariću, točnije prema zadnjoj ladici. I izvučem malu ogrlicu. Al nije to obična ogrlica. Miris ruže. Krunica. Čini se da se samo tako smiruje duša heretička. Razdraženi živci. Zaigrane kuglice pod prstima. Duboki udah. San.

Tako blizu...a tako daleko. Vrtlog.

Zadnjih 100 metara finisha...samo još 2 ispita. Volje više nemam, a ni snage. Želim spavati...želim odmoriti...a već u idući ponedjeljak moram natrag u fakultetsku klupu. Ma to nije fer. No, ništa se po tom pitanju ne može učiniti. Sve je nekako zapleteno...sve je tako razumljivo, al isto tako sve je unaprijed određeno. Oke, ovo nisu moje riječi. Ja u novom danu vidim novu spoznaju, novootkrivenu tajnu... Iritira me pjesma na playeru. Skip. A sad ovaj trkelja o kraju svijeta. Pih. Al volim Matchbox 20. I stvarno...trebamo zastati malo i pogledati gdje smo...na ovom mjestu, u ovom trenutku... Ja sam se nakratko i pogledala u odrazu zamagljenog prozorskog stakla. Nije mi se svidjelo što sam vidjela. Znate li gdje sam? Iznad svih vas. Nosi me vjetar nemira i uspomena...koliko god se borim za život u sadašnjici toliko sam sve svjesnija da još uvijek živim u prošlosti. I bojim se da bum, u manjku znanja kako da si olakšam put, poduzela samo onaj paket drastičnih mjera da si skinem sav taj teret s leđa. Baš me zanima koliko šavova me drži na okupu...
Al ne skidam osmijeh s lica. Trenutno je to onaj zločesti demonski smješak, al dobro...barem nekakav. Uff, sad da se našminkam brijem da bi bila ultra sexy. Moje skromno mišljenje.

Sama sebi ponavljam da moram stati i razmisliti, al mislim da samo sebe odgovaram od onoga što sam već uvidjela, što sam odlučila. Borim se sama protiv sebe i BOJIM se sama sebe. Koliko velika krila ima anđeo u meni koji me diže u nebo, koji me gura prema naprijed, toliko je veliki i demon koji me je okovao za ovozemaljsku stijenu zbunjenosti i tjeskobe i koji me od te stijene ne želi odvojiti...
Sama se moram odvojiti. Prestati gristi sama sebi rep i napokon postati...slobodna. Ali kako? Vrtlog.
...
...
...
Nisam željela prihvatiti nikakvu čvrstu činjenicu u svome životu. A Micek nije bio samo čvrsta činjenica. On je realna stvar. On je ono opipljivo. Poput male pikule svaki mi se dan provlači ispod ruke, između prstiju, pa prema srcu. A želim ga kataputirati na drugi kraj svijeta: skupa sa njegovim misterioznim pogledom, mekim usnama i ironičnim smješkom. Al ima divne usne. Tako nježne...koje nikad nisam okusila... Zaista ne znam gdje sam uspjela nagurati Đavla u sebe, al taj Trn mi ne da mira. Sjednem na naslon od fotelje, pa se opet ustanem. Šećem po sobi kao zarobljeni lav.U biti, više kao lav koji zna da dolaze po njega da ga ubiju. Paničan je. Boji se. Al isto tako u njemu gori neizmjerna želja za preživljavanjem...da se bori, da zarije zube u nekoga...da se oslobodi.To sam ja. Okovana svojim lažima, svojim davno prekršenim obećanjima, svojim novim iluzijama koje moj bolesni um svakodnevno formira, al još uvijek borbena da potrgam te lance. Luda sam. Luda od ljubavi. Onaj stari krvoločni vampir već dulje vrijeme zavija na mjesec i budi se nervozan. Još čujem škripu poklopca lijesa...odzvanja daleko u noć. Zvijer je tu, na vratima...i želi se osloboditi. Nemam više cigareta. Dim se razilazi poput sna što sa prvim zrakama jutra odlazi s očiju poput izmaglice nad jezerom. Miris vina još je lebdio u zraku dok sam si točila novu čašu. Gorčina života uvijek se barem malo ublaži sa čašom dobrog vina. Al opet ustajem. Ova tjeskoba jednostavno ne odlazi...nikako da se barem malo smanji. Ponovno marširam po sobi. U krug. Sve brže. Osjećam se kao na ringišpilu. Vrti mi se. Gubim tlo pod nogama. I padam. Padnem na pod poput trupla...poput lutke kojoj su upravo odrezali sve one konce. I udarim glavom o rub stola i onesvjetim se. Bilo je to katapultiranje u carstvo snova i boli. I slike su se počele rojiti, same od sebe. I opet vidim Velikog Miceka. Al ovaj put ga vidim kako se sklupčan u fetalni položaj koprca na podu svoje sobe. Puzi iz nje. Krv mu navire na usta i rasteže se po bradi...kapa na ruke...lijepi se za mramorne pločice... A ja ga prvo gledam a onda mu panično potrčim ususret. On mi pokušava nešto reći, a ja ga pokušavam spasiti. I plačem. Ruke prekrivene krvlju, odjeća se natapa krvlju i suzama...mrak...zvuci sirene... I povuče se nekako krv i on podigne glavu i približi mi se. Pomakne svoje ljubičaste usne i šapne:"Uvijek si mi bila najdraža. Samo što nisam imao hrabrosti pokazati ti da letiš čak i dalje od mene. Da si jača... Volim te, malena!" I izdahne. Vrisak. Naglo buđenje. Znoj. Suze. Jecaj. Samo san... I opet nemam cigareta. Počnem grabiti knjige i rušiti ih s polica. Jednu po jednu, a onda kako mi je koja dolazila pod ruku. Stiščem zube. Bijes mi izvire iz svih pora. Oči gotovo da iskaču iz očnih duplji. Krv mi navire na usta. Taman sam se ugrizla za donju usnicu koja se rasprsnula poput vodenog balona i počela obilato krvariti. Dohvatim čašu sa stola i svom snagom je bacim u prozor. Raspadne se prozorsko okno i rasprši se u miljun sitnih komadića. Čaša nestade. Ovije me hladni povjetarac ove zimske noći. Osjećala sam kako mi se ledi krv na usnama. I pogledam daleko...u neku nepoznatu daljinu...i vidim samo bjelinu. Da, sve je zameo snijeg. Sve. Osim mog života. Ove vrele rijeke koju prvo treba ohladiti, a onda zarobiti vječnim snijegom i ledom. Al kako ohladiti srce? Kako, Mucek? Ono je bio samo san. Znam da ne mariš... I poleti nova knjiga u zid. Zločin i kazna.

Broken pieces of imagination...

I tako počinje saga.

Počelo je sve kao hrpetina loših i nepotpunih bilježaka i kao sumaglica od siline kojom su tablete udarale na moj želudac. Žeđ za alkoholom i neodlučnost između slatkog i slanog. Trebao mi je odmor. Trebala mi je prazna glava. Željela sam da mi prestane ovo iritantno peckanje u želucu. I naglo sam otvorila pipu svojih misli. Jedan sat ujutro. Iritantan program na televiziji, još iritantniji ljudi na msn-u. Opet mi svi dižu tlak. Boli me glava. svrbi me lijevo stopalo. Iritacija je na maksimumu, ali isto tako i krepanost i lijenost. Da se nagnem naprijed i prekinem širenje svraba? Već mi gori cijela lijeva noga. Briga me. Ne želim se vratiti u misli, ne želim se baciti u krevet. Košmar mi je u glavi.

Ali razmišljam o svom talentu da se književno izražavam. I držim prijateljev prvijenac u rukama i nekako želim i ja poći tim putem. I odlučila sam dati extra široka krila svom malom pernatom prijatelju. Volim Pedra.
...
...
...
Mrzim snijeg. Sad bih si najradije zapalila koju cigaretu. Već pikiram nekoliko kutija starog 160 koje je Deedeelocks tako brižljivo poklonio za rođendan mojoj majci. Htjela sam mu ih nabiti u guzicu, al ajd, nemaju starci pojma. Nemrem gledati. Nesanica me pere već danima. Trebala bih učiti. A kako učiti, kako imati ikoju suvislu misao kad te muči tona problema? Kad ti srce rastežu na milijun strana... Neka mi netko kaže kuda poći, koji je put dobar. Gospodin šuti. Joj, i ta vjera bu me čula. I ubit ću je. Dohvaćam još jednu malu čašicu i točim si novu dozu Jegera. Sladak okus mirnoće i nekatara za pripitost. Zavalila sam se u svoju šarenu fotelju. Promatram nabore na svojim ružnim žućkastim zavjesama. Život je jadan. Ali opet tako divan. Mrzim oksimorone u svom životu. Osjećam kako raste razina misli u mom misaonom koritu. Glavobolja se pritajeno javlja. Sad bih zaista trebala koju cigaretu. Točim još jedan Jeger i eksam ga. Panično umirujem živce nježno ih gladeći rukom alkohola i opojnog mirisa biljnog likera. Panika. Voda navire do gornjeg ruba. Presavijam svu silinu papirića od čokoladica koje sam jučer istovarila na stolu. I voda se prelijeva. Rijeka gubi svoj oblik, svoje granice i misli se počinju gubiti. Treću čašicu sam si jedva natočila. Dlanovi mi se znoje, ruke mi se tresu. Gušim se. Udahnem duboko i zadržim dah. Čekam dok mi lice ne poplavi, a onda lagano ispustim sivi oblak iz svojih oboljelih pluća. Boca napola prazna. Zaljubila sam se u Miceka, onog velikog...
...
...
...
Priča se nastavlja...naravno.

Tko sam ja? Kamo idem? KAMO DA IDEM?

Čiji su to koraci na putu mom?

Kakva je to molitva?

Bože moj, često se pitam

tko sam ja i zašto sam rođena...

Molim Te, pomozi mi Oče!

Želim znat' zašto sam živa...

I reci mi kamo da krenem,

koji put do Tebe vodi.

Reci mi kako da živim i ljubim Te...

Molim Te, Bože...

Samo Jahve ON zna!

ON JE PUT, ŽIVOT, ISTINA!

Naša vjera i nada...

Ljubav bez kraja!

Nisam dostojna umrijeti kao moj Gospodin...

Lutao sam ovim svijetom, sam bez cilja i bez nade...

Tupi pogled kroz zamagljeni prozor knjižnice. Vani je tako hladno, a nije ni ovdje ništa toplije. Knjige. Mudrost si zaista zna naći divno mjesto za spavanje...za skrivanje? Hladno mi je. Ogrnuta samo plaštem uspomena stojim gola pred ovim svijetom. Nemam mu što za pružiti osim sebe same, a taj plašt je sve što sam od tog svijeta primila. Jadan neki odnos, zar ne? Al sama sam se razgolitila. Sama sam odbacila od sebe sve što me i na koji način veže za ovaj svijet i što sakriva ono što uistinu jesam. Ne želim ono što me skriva pred Tobom. Ne želim ovaj svijet. Želim onu iskru u sebi, onaj mali kristal skriven duboko u meni. Želim rasplamsati u sebi to božansko i izgorjeti u toj vatri. Nada da neću nestati u prah zaista nije bitna. Želim gorjeti. Podižem pogled prema Tebi, Stvoritelju mome, i širim ruke. Plašt posljednjih tragova zemnosti pada mi niz ramena otkrivajući me u potpunosti. Eto djela Tvojih ruku, eto ljubljenog Tvojeg stvorenja. Tu sam. Pogleda čvrstog uprtog u nebo i raširenih ruk ute raskriljenog srca koje samo za Tobom žeđa. Uzmi me. Prihvati me natrag u Tvoje okrilje. Vraćam se kući...

I zagrlit ćeš me, o Ljubavi moja. Raspalit ćeš živu vatru u meni i dati mi da gorim u Tvojoj ljubavi. I gorjet ću. podići ćeš me kao svijeću da svijetlim svima koje si mi darovao. I ja ću njima darovati sebe. Sve za druge. Svakome osmijeh. Svakome suza. Svakome zagrljaj. Svakome riječ utjehe. Svakome jedno veliko "hvala". A najveće "hvala" Tebi što si mi ih darovao, što su svi oni bili dio mog života. Volim ih. Svakog od njih. Neke sam blagoslivljala zagrljajima, neke poljupcima, a neke samo tihom, nikad uslišanom, čežnjom. Nikome ništa ne zamjerala, svima praštala, sve voljela. Nadam se da sam u tome bila dosljedna.

I vidjet ću Tvoj osmijeh. Oh, samo mi je to bil ovažno: da me Ti ljubiš. To je ona snaga koja me vodila prema naprijed, koja me oživljavala svaki puta kada sam umrla u svojim grijesima, u svojoj tuzi i zabludama. I to ti sada vraćam, Gospodine. Zahvaljujem Ti na svemu i vraćam ti to, u obliku najveće žrtve koju ti mogu prinijeti. I molim Te da me uzmeš natrag k sebi.

I opet Tvoj osmijeh. I onda će mi postati jasno: kao što si Sina uzdigao pred svima koji su ga prezirali, tako uzdižeš i sve svoje vjerne kao znak i svjedočanstvo onima koji lutaju, onima koji Te ne žele, onima koji Te odbacuju.

Tako i mene uzdižeš. Darovao si mi križ i ja sam ga puna ljubavi prigrlila. Nosila sam ga vjerno. Često sam padala, ali sam svoj križ uvijek nanovoprigrlila. I sada sam na njega i pribijena. Zauvijek sjedinjena s Tvojom ljubavi...

You can't play on broken strings...

You can't feel anything that your heart don't want to feel

Vratila se ja svome blogu. Manjak prijatelja za razgovor? Samoća. Treba naći nove načine. Treba napraviti neke nove korake. Predugo je prošlo.

Zašto ljudi odlaze? Zašto razočaram toliko njih? Zašto? Sanjala sam jedan san... Ja sam mala djevojčica. Sama u svojoj sobi. Igram se sa svojim igračkama. Sve neke lutkice. I sve plaču. I zapomažu: "Pusti nas! Pusti nas na miru!" A ja se ne osvrćem. Ja ne marim. I igram se s njima. Njihovim životima. U što sam se to pretvorila? Suza.

Što mi se događalo zadnjih dana? Previše toga. Previše rastanaka, to prvenstveno. Suze su mi bile kruh svagdašnji. I onda je došla Bistrica. I to je bio dan odluke. Promijeni se! Vrijeme je da se oslobodiš tog starog tereta. Ali još nisam znala kako... I onda sam se jednostavno ustala i izašla van iz šatora. Izašla na sunce. Skupila snage. Pustila suze neka izdaju. Neka. Vidio ih je samo Bog. I moj Anđeo. I potekoše. Izbrazdale mi lice. Neka. Neka zaliju ovo izmoreno srce. Neka me potope. Vrijeme je da operem sve tragove onog starog života. Vrijeme je da oprostim. Da otjeram od sebe svu ljutnju. Oh, koliko sam samo bila ljuta...na sve. Osobito na one koji me napustiše, na one koji mi učiniše nešto nažao. Al oprostila sam. Promijenila sam se. I idem dalje. Nekim putem. Tvojim putem. Rekoše mi ljudi da sam prevesela. Da sam non stop neozbiljna i prpošna. Previše. I stalno me proganja pitanje:"Zašto se ne uozbiljiš?" A meni dođe da ih pitam:"Volite li dječji smijeh? Volite li šale vaše unučice?" Ne vjerujem da bi itko imao negativan odgovor. I onda bi pitala:"BIste li ubili svoju unučicu?" Mene bi tada ubili. Blaženi oni koji se tada ne bi sablaznili. Al ja to dijete u sebi ne želim ubiti. Želim biti sretna. Onako, kao malo dijete u zagrljaju majke i oca. Onako kako nikad nisam bila... AH, ta sjećanja. Tako lako nestanu.

Tužna sam. Nedostaješ mi. Nedostaje mi zagrljaj. Mislim da sam dotakla onaj dugo traženi rub. I sad je preda mnom samo ona dobra stara jednosmjerna ulica. Ona koja me samo Tebi vodi. <3

Ljubiti i biti ljubljena. Ja sam samo malo dijete, malo nevoljeno dijete. Koje traži samo malo ljubavi, malo pažnje i koju riječ utjehe. Zahtjevna, jel da? Ah, da nisam takva ne biste me voljeli, zar ne? hehe. Kojeg li apsurda.

I eto, sad koračam. Tražim se. I želim samo jedno: da ustrajem u onome što sam na Bistrici odlučila. Da idem samo tim jednim putem i da se više nikad ne izgubim. Neki bi rekli da ću sama sebi podrezati krila...a nemaju pojma da ću tek sada kad ovo odlučih uistinu raširiti ta krila...poletjeti...i biti slobodna. Biti sretna.

Već sam nabrojala 15ak oksimorona koje sam iskoristila pa ću stati za danas iako bi toliko toga još pisala. Polako. Samo da se javim da sam ponovno tujka. :)

p.s. Zbogom stara ljubavi. Mislim da za nas povratka ipak nema...

Ti i ja smo brodovi,
napušteni na dnu svemira,
putujemo snovima...
jedno drugom putevi
izgoreni pustim željama
takva nam je sudbina

Ovo je pismo trebalo stići na jedno drugo odredište, ali shvatih da je Raj bb jedina prava adresa...

Anđele moj!
Kolika me tuga mori ovih dana. Ne znam odakle se stvorila, ali poklopila me poput plimnog vala koji ima samo jednu svrhu: utopiti me. Već sam dosadna i Bogu i vragu s tim kmečanjem, ali moram se požaliti još samo jedan put...još samo jednom... Požaliti se na ovaj teret što nosim u sebi. I ne znam kako da se izrazim, kako da sve ovo bude hrpa iskrenih riječi, a ne ohole natuknice osobnog sažalijevanja. Al budem probala...nekako.
U ovom trenutku činim znak križa i zaklapam oči. Crnilo pred očima. Ništa ne vidim. Ne čujem ništa. I pitam sama sebe:"Što želiš?" I opirem se. Promeškoljim se u stolcu i naboram čelo. Ne znam. "Goga, što želiš?" Želudac se stišće. Letimice pogledam oko sebe sa poluzatvorenim očima. Nesvjesno odmahnem rukom. Ne znam! "Reci mi što želiš!" I zaplačem. Želim Ocu svome. Želim Ocu svome. I spustim glavu. Do zemlje. Od srama. Kako sam samo smogla snage sama sebi priznati? Kako mogu? I udaram se u prsa. Kako mogu biti tako ohola...tako sebična?!?! Zar mi ništa drugo nije bitno? Samo želim pobjeći. Jel to sve što u ovom trenutku, na ovom raskršću, želim od ovog svijeta, od ovog života? Da me pusti? Bez borbe? Samo tako? I postane tako jasno. Želim biti slobodna! Želim biti hladna kučka bez imalo suosjećanja, bez imalo milosti, bez imalo razumijevanja. Želim biti slobodna od osjećaja. Slobodna od savjesti, od žaljenja, od neispunjenih težnji. Želim slobodno letjeti ovim prostranstvima. Želim Ocu svome.
I čini se tako jednostavno. Nestaju sve one sjene iz moje sobe. Svi kosturi iz mog ormara raspadaju se u prah. Sve bolne uspomene rasplinu se u zraku ko oblak dima. I vidim sunce. Napokon vidim sunce. Napokon znam što je s one druge strane. Moj Otac. Moja Ljubav. I sretna sam. Slobodno širim krila i ruke i idem u zagrljaj samoj Ljubavi koja me dočekuje jednakom radošću, jednakom oduševljenošću i tako me nježno prima u svoje okrilje. Moj Otac. Moja Ljubav. Kako je divno biti dio Tebe. Kako je divno...
No, anđele moj, ova moja odlučnost i oduševljenost traju koliko i treptaj oka ili miran san. Prebrzo nestanu. I onda otvorim oči i vidim svoje izmoždeno lice puno tragova krivih odluka. Vidim sve kosture u mom ormaru kako poprimaju obličja, kako mi se smiju, kako mi se rugaju, kako me ljube... Vidim svoju obitelj. Vidim maminu viziju moje budućnosti. Vidim svoju slabost da joj se oduprem, da nešto sama odlučim. Vidim jedan daleki tajni osmijeh koji nije upućen meni. VIdim te usne koje nikad neću ljubiti. Vidim te ruke što me se boje i zagrliti. Vidim kako sve to ne mogu zaboraviti. Vidim onaj trenutak kad smo se držali za ruke koji tren predugo, kako me to proganja. Vidim potoke alkohola kako mi mute vid, kako se vrtim u krug, kako umirem. Vidim onu posljednju tamu, onaj stari strah od mraka. Vidim mnoga mrtva lica. Vidim nestale. Suzama zalijevam sve propuste, sve neoproštene stvari, sva žaljenja. A toliko je toga.
Želim se toga riješiti.
Želim se osloboditi.
Želim voljeti.
Tebe.
Želim biti u Tvom zagrljaju.
Olakšaj moju izmorenu dušu jer 3 godine tereta već su postale preteške.
Odlazim...
...i nema me.