You can't play on broken strings...

You can't feel anything that your heart don't want to feel

Vratila se ja svome blogu. Manjak prijatelja za razgovor? Samoća. Treba naći nove načine. Treba napraviti neke nove korake. Predugo je prošlo.

Zašto ljudi odlaze? Zašto razočaram toliko njih? Zašto? Sanjala sam jedan san... Ja sam mala djevojčica. Sama u svojoj sobi. Igram se sa svojim igračkama. Sve neke lutkice. I sve plaču. I zapomažu: "Pusti nas! Pusti nas na miru!" A ja se ne osvrćem. Ja ne marim. I igram se s njima. Njihovim životima. U što sam se to pretvorila? Suza.

Što mi se događalo zadnjih dana? Previše toga. Previše rastanaka, to prvenstveno. Suze su mi bile kruh svagdašnji. I onda je došla Bistrica. I to je bio dan odluke. Promijeni se! Vrijeme je da se oslobodiš tog starog tereta. Ali još nisam znala kako... I onda sam se jednostavno ustala i izašla van iz šatora. Izašla na sunce. Skupila snage. Pustila suze neka izdaju. Neka. Vidio ih je samo Bog. I moj Anđeo. I potekoše. Izbrazdale mi lice. Neka. Neka zaliju ovo izmoreno srce. Neka me potope. Vrijeme je da operem sve tragove onog starog života. Vrijeme je da oprostim. Da otjeram od sebe svu ljutnju. Oh, koliko sam samo bila ljuta...na sve. Osobito na one koji me napustiše, na one koji mi učiniše nešto nažao. Al oprostila sam. Promijenila sam se. I idem dalje. Nekim putem. Tvojim putem. Rekoše mi ljudi da sam prevesela. Da sam non stop neozbiljna i prpošna. Previše. I stalno me proganja pitanje:"Zašto se ne uozbiljiš?" A meni dođe da ih pitam:"Volite li dječji smijeh? Volite li šale vaše unučice?" Ne vjerujem da bi itko imao negativan odgovor. I onda bi pitala:"BIste li ubili svoju unučicu?" Mene bi tada ubili. Blaženi oni koji se tada ne bi sablaznili. Al ja to dijete u sebi ne želim ubiti. Želim biti sretna. Onako, kao malo dijete u zagrljaju majke i oca. Onako kako nikad nisam bila... AH, ta sjećanja. Tako lako nestanu.

Tužna sam. Nedostaješ mi. Nedostaje mi zagrljaj. Mislim da sam dotakla onaj dugo traženi rub. I sad je preda mnom samo ona dobra stara jednosmjerna ulica. Ona koja me samo Tebi vodi. <3

Ljubiti i biti ljubljena. Ja sam samo malo dijete, malo nevoljeno dijete. Koje traži samo malo ljubavi, malo pažnje i koju riječ utjehe. Zahtjevna, jel da? Ah, da nisam takva ne biste me voljeli, zar ne? hehe. Kojeg li apsurda.

I eto, sad koračam. Tražim se. I želim samo jedno: da ustrajem u onome što sam na Bistrici odlučila. Da idem samo tim jednim putem i da se više nikad ne izgubim. Neki bi rekli da ću sama sebi podrezati krila...a nemaju pojma da ću tek sada kad ovo odlučih uistinu raširiti ta krila...poletjeti...i biti slobodna. Biti sretna.

Već sam nabrojala 15ak oksimorona koje sam iskoristila pa ću stati za danas iako bi toliko toga još pisala. Polako. Samo da se javim da sam ponovno tujka. :)

p.s. Zbogom stara ljubavi. Mislim da za nas povratka ipak nema...

Ti i ja smo brodovi,
napušteni na dnu svemira,
putujemo snovima...
jedno drugom putevi
izgoreni pustim željama
takva nam je sudbina

Ovo je pismo trebalo stići na jedno drugo odredište, ali shvatih da je Raj bb jedina prava adresa...

Anđele moj!
Kolika me tuga mori ovih dana. Ne znam odakle se stvorila, ali poklopila me poput plimnog vala koji ima samo jednu svrhu: utopiti me. Već sam dosadna i Bogu i vragu s tim kmečanjem, ali moram se požaliti još samo jedan put...još samo jednom... Požaliti se na ovaj teret što nosim u sebi. I ne znam kako da se izrazim, kako da sve ovo bude hrpa iskrenih riječi, a ne ohole natuknice osobnog sažalijevanja. Al budem probala...nekako.
U ovom trenutku činim znak križa i zaklapam oči. Crnilo pred očima. Ništa ne vidim. Ne čujem ništa. I pitam sama sebe:"Što želiš?" I opirem se. Promeškoljim se u stolcu i naboram čelo. Ne znam. "Goga, što želiš?" Želudac se stišće. Letimice pogledam oko sebe sa poluzatvorenim očima. Nesvjesno odmahnem rukom. Ne znam! "Reci mi što želiš!" I zaplačem. Želim Ocu svome. Želim Ocu svome. I spustim glavu. Do zemlje. Od srama. Kako sam samo smogla snage sama sebi priznati? Kako mogu? I udaram se u prsa. Kako mogu biti tako ohola...tako sebična?!?! Zar mi ništa drugo nije bitno? Samo želim pobjeći. Jel to sve što u ovom trenutku, na ovom raskršću, želim od ovog svijeta, od ovog života? Da me pusti? Bez borbe? Samo tako? I postane tako jasno. Želim biti slobodna! Želim biti hladna kučka bez imalo suosjećanja, bez imalo milosti, bez imalo razumijevanja. Želim biti slobodna od osjećaja. Slobodna od savjesti, od žaljenja, od neispunjenih težnji. Želim slobodno letjeti ovim prostranstvima. Želim Ocu svome.
I čini se tako jednostavno. Nestaju sve one sjene iz moje sobe. Svi kosturi iz mog ormara raspadaju se u prah. Sve bolne uspomene rasplinu se u zraku ko oblak dima. I vidim sunce. Napokon vidim sunce. Napokon znam što je s one druge strane. Moj Otac. Moja Ljubav. I sretna sam. Slobodno širim krila i ruke i idem u zagrljaj samoj Ljubavi koja me dočekuje jednakom radošću, jednakom oduševljenošću i tako me nježno prima u svoje okrilje. Moj Otac. Moja Ljubav. Kako je divno biti dio Tebe. Kako je divno...
No, anđele moj, ova moja odlučnost i oduševljenost traju koliko i treptaj oka ili miran san. Prebrzo nestanu. I onda otvorim oči i vidim svoje izmoždeno lice puno tragova krivih odluka. Vidim sve kosture u mom ormaru kako poprimaju obličja, kako mi se smiju, kako mi se rugaju, kako me ljube... Vidim svoju obitelj. Vidim maminu viziju moje budućnosti. Vidim svoju slabost da joj se oduprem, da nešto sama odlučim. Vidim jedan daleki tajni osmijeh koji nije upućen meni. VIdim te usne koje nikad neću ljubiti. Vidim te ruke što me se boje i zagrliti. Vidim kako sve to ne mogu zaboraviti. Vidim onaj trenutak kad smo se držali za ruke koji tren predugo, kako me to proganja. Vidim potoke alkohola kako mi mute vid, kako se vrtim u krug, kako umirem. Vidim onu posljednju tamu, onaj stari strah od mraka. Vidim mnoga mrtva lica. Vidim nestale. Suzama zalijevam sve propuste, sve neoproštene stvari, sva žaljenja. A toliko je toga.
Želim se toga riješiti.
Želim se osloboditi.
Želim voljeti.
Tebe.
Želim biti u Tvom zagrljaju.
Olakšaj moju izmorenu dušu jer 3 godine tereta već su postale preteške.
Odlazim...
...i nema me.

Između snova i jave u mom životu sve je veći jaz!

U mnoštvu ljudi tako sam sama...
Pa je li to moguće?
Imam toliko toga što me može učiniti sretnom,
što me može uveseljavati,
što me može i rastužiti...
ali ja se i dalje osjećam jednostavno sama.
Prijatelji prolaze oko mene poput sablasti.
Ne, to nisu prijatelji.
To su samo poznanici.
Rastužilo me što su među njima i moje navodne najbolje prijateljice.
Zašto?
Ma, tko će još i na to pitanje odgovarati. :|
A tek postaviti pitanje gdje su nestali oni stari, tako potrebni prijatelji...
...to je sasvim besmisleno.
Nije me ni briga gdje su.
Samo znam da nisu pored mene
i to mi je dosta da zaplačem.
Koliko suza prolijevam...
ali ne bezveze.
Jer svaka suza koju prolijem je moja molitva,
iskrena molitva iz dna moje duše.
Zato, radujte se ljudi
jer postoji netko tko žarko moli za vas! :)

I tako sam vam ja iz dana u dan.
Nekako sjetna, nekako potištena.
Zatrpana u ispitima koje, nadam se,
uspješno polažem.
Danas su rezultati...vidjet ćemo.
Nervoza.
I onda sinoć popričam s jednim prijateljem
s kojim me povezuju samo svakodnevna
dežurstva u 6 ujutro u vrijeme blokade.
I popričam s njime, do 3 ujutro
i neke se kockice slože.
I preludiram po klaviru
i pustim notama da me utješe.
Moj me Otac daruje,
rasipa svijet za mene,
On ljubi me!
I tko ne bi bio sretan?

I dobijem strašnu želju napisati pismo...
i pišem.
I blagoslivljam.
I molim.
I plačem.
I radujem se.

I dalje sam ona komplicirana kakvu me znate... :)

WILL YOU TRY TO MAKE ME FEEL BETTER?

WILL YOU SAY "OK"?

Dugo je prošlo otkad sam zadnji put zarila svoje nokte i zube u ovaj prostor koji me svaki put ispuni nekim strašnim osjećajem olakšanja i straha. Jer mnoge sam stvari ovdje rekla...mnoge suze isplakala...sa toliko se straha suočila...i opet se među sve to vratila.

Nisam uspjela. Ni ove godine, ni ove korizme...a bila sam tako blizu. Da, kad se vežem za čovjeka a ne za Boga. Neka. Samo Ti bježi od mog pozdrava, od mog zagrljaja. Ali imat ćeš me na duši još dugo...još dugo Stranče u noći. Jer drugoga osim tebe ne poznajem a da bi mi mogao pomoći. Ostali su me svi ostavili. Bez riječi. I ubili me. Kako ljudi ne shvaćaju?? Kako ljudi ne vide da je to najgore oružje kojima me mogu ubiti?? Neka. Neka ubiju. Smijat će se. Kad me se napokon riješe...

I onda mi život priredi ulogu smrti. Trebam umrijeti. A ne znam kako to izvesti. Koje li ironije... I uvijek se nekako poklopilo da baš tu scenu nemrem izvesti ni na kojoj probi. Bit će izvedena tek na premijeri predstave. Zato, ne propustite tih 5 minuta zaodvoljstva...jer nemam namjeru pružiti vam i sekundu više.

Samoća. Zar opet, Bože? Zar opet moram sve sama? ZAŠTO???? Ne mogu... jednostavno ne mogu. Bronhitis je samo kap...da samo vide ljudi boleštinu koju nosim u srcu. A nitko neće da me spasi... NITKO!

Pa dobro...ne morate!
Al zašto ste još u mojem životu???? Zašto moram gledati u vaše lice svaki dan ili barem na starim požutjelim slikama? ZAšto se moram sjećati onih divnih poruka i razmišljanja koja smo dijelili?

Nek ponese me daleko nabujala rijeka...zaborava...

KOGA TRAŽIŠ?

Ako tražiš nekoga, nekoga za šetanje,
onda ja sam čovjek za tebe.
Imam sedam milja duge korake,
lake kao oblake.

Reci mi ljubavi moja, kako sam te samo zavrijedila?
A opet...što želiš od mene?
Gledam te u oči i pitaš me je li mi dostatna tvoja ljubav.
I pitaš me kako da je uvećaš da bude još veća,
da ne osudijevam u tvojoj ljubavi.
A ja te gledam uplašeno: zar je to ono što čitaš na mome licu?
Da oskudijevam?
Kako?
I onda me pročitaš,
spustiš glavu,
pustiš suzu da ti klizne niz obraz i kažeš:
Oprosti!
Tvoje mi oči govore sve,
tvoj prekrasan osmijeh...
tako malen i zagonetan.
Tako iskren.
Plašiš me malena,
al volim te,
iskreno.

Ako tražiš nekoga, nekoga za plakanje, onda ja sam rame za tebe.

I ja ti se široko nasmijem.
Kako da bude drugačije?
Kako bih mogla živjeti drugačije, bez tebe?
Istinu si rekao: srce bi mi prepuklo i to bi bio moj kraj,
ali opet...
reci mi iskreno ako nađeš nekoga koga bi više volio...
za koga se ne bi nimalo zavaravao...
za koga ćeš osjećati više...

Ako tražiš nekoga, nekoga za čuvanje, onda imam ruke za tebe. I za tvoje vrelo čelo dlanove meke kao jastuke.

I onda si rekao:
draga, to bi bilo jedino kad bi upoznao Boga...
kad bi našao nešto što bi me ispunjavalo
u svakom trenutku mog života...
koje ne bi mogao ni na sekundu izbaciti iz glave...
to bi bilo možda to nešto više.
Jedva sam suspregnula suze.
Koliko sam se već puta borila protiv toga...
ali ne mogu se boriti protiv Oca svojega.
I nasmješila sam mu se i rekla:
ali to je tako moguće.
I suza me izdala.
I nije si više mogao oprostiti što me povrijedio.
Samo vreli poljubac
i iskreni pogled.
Barem će sjećanja jaka ostati...

Ako tražiš nekoga, nekoga za zauvijek, onda tvoj sam čovjek oduvijek...

Pusti da te vodim...

Uzmi me, to je sudbina...

Ljubavi moja, ovdje sam!
Čujem tvoj zov izdaleka,
kako me zoveš, kako me trebaš.
I dolazim...
Vjetar me nosi na dlanu, krila se moja šire
samo da me što prije do tebe odnesu.
Osjećam kako te tuga obuzima,
neka tama gasi svjetlo što mi je uvijek od tebe dolazilo.
Dolazim ljubavi!

Tražim te u ovim prostranstvima nebeskim.
Gdje si se sakrio?
Tko mi te tako daleko odveo?
Bijes u meni ključa, srce želi iskočiti iz grudi.
Stotine bubnjeva u meni sviraju pjesmu tuge,
pjesmu panike i straha.
Gdje si ljubavi moja?

I nalazim te kako na koljenima klečiš
i plačeš...
tako bespomoćan, tako potrebit utjehe.
Bacam se do tebe i pridižem ti glavu.
Oči boje smaragda sada su mi se činile
sjajnije no ikada
i ona poznata iskra još je tinjala u njima.
Reci mi ljubavi, tko mi te ranio?
Reci mi ljubavi, kako da ti pomognem?
Ne brini, ovdje sam!

I pogledom me prostrijeliš.
Tvoj pogled poput hladnog koplja
probode mi srce
i klone mi glava od silne boli.
No, ne odustah.
Podižem pogled, oči pune suza,
i smješim ti se.
A tebi usne zadrhte i zazoveš moje ime.
Ja te čvrsto privinem na grudi
i darujem ti ono najljepše što imam.
I volim te...

Svjetlost neka naglo zasja,
snaga neka raširi nam krila,
vjetar neki zamrsi nam kosu.
Hajdemo ljubavi, u naše nebesko gnijezdo.
Hajdemo odavde!
Daleko od ove boli i muke.
Nitko te neće više povrijediti!
Primi me za ruku i slijedi me!
Vrijeme je da i ja budem tvoj anđeo,
tvoja utjeha, tvoja zaštita.

Pusti da te vodim...

Volim te. <3

Na zapadu...

Tko bi moje grijehe umjesto mene brojao
kada nitko drugi ne zna gdje sam griješio?

Pozdrav ljudofi moji!
Znam, znam, dugo me nije bilo, ali eto, još jedna novogodišnja želja (ili barem tendencija) ispunjena! :) Vratila sam se ja među retke svog bloga. I prvo sam si uzela jednu večer kad sam pročitala sve postove, od najstarijih prema novima, i prstom ispratila svoj život koji mi je do sad prošao. Bilo je tu zanimljivih stvari: uspona, padova i vječnih propitkivanja i traženja. I zahvalna sam Gospodinu što je sve to dio mog života. I stigla je i 2009. godina! :)
2008. je bila burna. Raskinuti s jednom stvarnošću, staviti se u poziciju prestrojavanja u posebnu traku i onda preusmjerenje. Zaista su divni i čudesni putevi Gospodnji. Teško ih je pratiti, ali On me tako čudesno vodi.
Biti u jednom trenutku na apsolutnom dnu kada mi (barem prividno u mojoj glavi i srcu) ne preostaje ništa, kada shvatite da živite u laži i kada se te laži naglo odreknete. To je dno. Ne znate kuda sami sa sobom, ne znate na koju se stranu okrenuti a da bude dobro. I naravno, uza sve, još se i bojite da opet ne ostanete povrijeđeni. I kuda sad? I onda sam se prestrojila u onu zadnju traku. Bila sam sigurna da je sve ovo što sam prošla znak da na ovom svijetu za mene nema puta kojim bi ja trebala ići, nego da je moj put mnogo uzvišeniji od ovih ljudskih puteva. I željela sam žarko da mi dugi habit, svakodnevna molitva i poslušan rad budu moj svagdanji kruh. I to sam željela. Ali nisam bila sigurna. Još uvijek sam oklijevala. Nakon 2005. ovo je drugi put da sam taj poziv tako jako osjećala. Nisam imala koga da popričam o tome pa sam se sama dala u koštac sa teškim mislima i propitkivanjima. I ponizno sam molila Gospodina za znak. I on mi pokaza sve što imam. Pokaza mi prijatelje. Na onoj sam roštiljadi vidjela koliko me ljudi vole, koliko računaju na mene i koliko su uz mene. Naravno, i koliko ih ne smijem razočarati. I bila sam sretna. Nisam znala kako izraziti tu sreću, ali jednostavno sam se radovala. :) i oni su se radovali sa mnom. Jedna mi je djevojka prišla i rekla:"Vidim da se nešto veliko zbiva u tebi. Drž se malena! Znaš da samo ti imaš pravi odgovor...duboko u sebi!" I nisam se više bojala. I sama sam se propitkivala.
POkaza m ionda Bog kako imam podršku i od bliskih ljudi koji su već svoj život posvetili Bogu. Oni su me podupirali i govorili mi da se sama moram ispitati. Ni na što me nisu silili i ja sam sama oprezno koračala iz dana u dan. No još nisam znala na koju stranu "trznuti" jer uloga majke i takva realizacija Ljubavi nije mi nešto čega bi se tako lako mogla odreći. I to je bilo moje "klackanje": tražiti dečka, nekoga tko će me poštivati i voljeti zbog mene same te jednoga dana držati to malo stvorenje na rukama il ipak posvetiti život u molitvi i služenju onoj vječnoj Ljubavi! Teška pitanj amotala su mi se po glavi te sam i dalje ponizno molila Gospodina da mi pokaže znak.
I nije mi poslao svjetlom obasjanog anđela da mi govori, nego mi je poslao jedan slučajan susret i jednu čvrstu odluku. Kako sam znala što učiniti u danom trenutku? Ne znam, ali zna Gospodin. :) I tako sam upoznala Tomislava i on je postao moj anđeo. Nikad do sad nisam vidjela osobu ( a kamo li dečka) koji se toliko brine za mene, koji me gleda tako duboko u oči kao da me čita ko knjigu izna što me muči, koji plače zajedno sa mnom, koji me toliko voli... Nisam. On je prvi koji se tako odnosio prema meni...koji me toliko voli. I isprva sam se bojala da nije sve to opet neka laž, neka prijevara, ali nije. Taj čovjek je stvaran i pokraj mene je. Sretne li mene... :)
No, istovremeno u meni nije jenjavala želja da krenem za Gospodinom i ima dana i trenutaka kada me to razdire. Nekako taj plamen u meni ne jenjava, ne gasi se. Tako da sam sigurna da ta borba u meni tek počinje. No, ne naglim. Trenutno uživam u ljubavi koju imam sa svojim Tomislavom i koju želim s njime dijeliti. Sretna sam. Možda je to najbitnije. A još kad bi popravila neke sitnice u životu koje sam prije krivo napravila...ah, možda žaljenje i nema preveć smisla.

Živim iz dana u dan, moleći Gospodina za vodstvo, za mudrost, za odlučnost...i hodam dalje...iščekujući s radošću što mi nosi novi dan.

Sve vas od srca ljubim i volim!
G