CIJENA DUŠE

Za koliko bi prodala sebe?
Koliko bi platila onome tko bi me želio imati uza sebe?

You with the sad eyes,
Don't be discouraged!

Praznici su završili. I eto, nakon dugo vremena našla sam se sama u svojoj sobi, lagane note izlaze iz mojih zvučnika i napokon sam sama sa svojim mislima. Djed misli da spavam, a mene pokriva lagana sjeta i neodoljiva želja da promijenim ovaj svijet. Ako ne ovaj veliki koji me okružuje, onda barem onaj moj mali svijet.

I realize it's hard
to take courage
in a world full of people,
you can lose sight of it all.

Povratak s mora bio je kao propadanje kroz oblake. Nisam to željela jer to je za mene značilo suočavanje sa onom svakodnevicom koju sam ostavila zaključanu u svom ormaru, u svojoj sobi, u svom kvartu. Znala sam da se opet s ljudima moram susretati, znala sam da moram razgovarati s njima, znala sam da slijedi razdoblje donošenja odluka i to mi se nikako nije svidjelo. A ja sam samo kao malo razmaženo derište željela ostati na jednom mjestu, izreći "neoprostive" riječi i zauvijek ostati tamo negdje gdje sam pronašla komad raja. No raj nisam zaslužila i još nije došlo vrijeme takve sreće. Pa sam se prvim busom vratila u Zagreb. Oprostila se od Selca i Pakoštana koji su mi ovo ljeto donijeli bezbroj divnih uspomena koje ću vječno čuvati. Oprostila sam se i od svih ljudi tamo. Onaj dan kad sam odlazila gledala sam na njih kao likove iz mojih snova s kojima sam živjela i sad je vrijeme da se probudim. Ali znala sam ću ih uvijek sresti. Da su samo jedan san, jedan treptaj daleko. :)

The darkness inside you
can make you feel so small.

Život me jest povukao iz mojih snova, probudio me i opet suočio sam sa sobom u nadi da ću sada nastaviti još odlučnijim korakom naprijed. I jesam. Ne mogu ni izgovoriti tko je odgovoran za to jer sam to milijun puta to čula, a još uvijek sam ostala tvrdoglava mazga koja neće lako priznati da je bila u krivu. Naučili su mnogi da znam biti takva pa se toga nisam odrekla. Moram imati i neku manu. :P

Show me a smile then,
don't be unhappy!
Can't remember
when I last saw you laughing.

Ovaj post sam prvo zamislila kao duboku kontemplaciju o mojim trenutnim osjećajima, ali kad sam uvidjela da me ni glazba ne može mirno voditi kroz moje vlastite misli, odustala sam. Još je tu preveliki košmar. Tako da sam u zamjenu za komplicirani post napisala ovaj manji i jednostavniji, dogovorila kavu za sutra i učinila neku sitnicu za sebe. To mi se u danom trenutku činilo veoma ispravno...

If this world makes you crazy
and you've taken all you can bear
You call me up!
Because you know I'll be there.

A naslov posta? Naslov je možda trebao biti "Hvala" ili nešto slično jer iza ovog mog tradicionalnog političko-filozofskog puno-riječi-ništa-rekla-nije uvoda slijedi moja zahvala. Ne znam kome upućena. U biti, nikome posebno, a opet mnogima. I vjerujem da će se netko i moći prepoznati.

I see your true colors
shining through.
I see your true colors
and that's why I love you.

A zahvalila bi se na ovom divnom životu koji živim. Na osmijehu kojeg mogu razvući preko lica, koji je iskren, koji želi biti podijeljen drugima, koji je nesebičan, koji prašta. Želim svima tim osmijehom platiti sve što dugujem, sva kašnjenja, sve boli, sve suze, sve prevare. Želim platiti sve propuste koje sam ja drugima učinila i sve one propuste koji su meni učinjeni. Želim svima darovati taj osmijeh jer sam shvatila da je cijena moje duše upravo taj jedan osmijeh. Jeftina sam ja i svatko me može imati. Možda zvuči čudno, ali da. Onaj tko je meni ikad u svom životu poklonio osmijeh, zna da sam ja tada postala njegova dobra prijateljica i zna da sam od tog trenutka bila spremna učiniti bilo što za njega. Istina, nekad sam to bolje, a nekad lošije pokazala, no u suštini je to uvijek bilo tako.

So don't be afraid
to let them show
your true colors!

Ne bih duljila jer lagano gubim smisao svojih misli. Imam osjećaj da su djela u ovom trenutku mnogo mnogo važnija. I zato bih samo ovako na glas priznala da vidim ovaj svijet koji mi se nudi na dlanu, vidim ove ljude oko mene kojima je stalo do mene, vidim sva ova djela koji drugi za mene čine, vidim sve ove osmijehe meni upućene...samo da me razvesele. Osjećam da sam voljena i VOLIM. Postoji napokon u mom životu netko čiji je dolazak u moj život obilježio prekretnicu u meni. Taj je čovjek u meni okrenuo svaki atom, svaku staru zabludu, svaku misao, svaki ideal...i promijenio ih. Taj čovjek od mene ništa nije tražio osim iskrenosti, a ja sam mu na to uzvratila čitavim svojim bićem. Taj čovjek hoda uz mene držeći me za ruku, taj čovjek sluša što imam za reći, taj čovjek me tješi, taj čovjek se smije sa mnom, tog čovjeka mogu zagrliti, tog čovjeka mogu poljubiti, taj čovjek je uvijek uz mene.

True colors are beautiful,
like a rainbow...

Pitaju me ljudi kako se zove taj čovjek. Ja im na to kažem: Neki ga zovu PRIJATELJEM, neki DEČKOM, neki SUPRUGOM. Ja ga zovem mojim ANĐELOM.

Pusa svima od još lijene
Goxi

ODOSMO NA ODMOR!! =D

Bježim, odlazim van iz ovog grada
stavljam copywrite na mučna sjećanja.
Dosta je! ZAuvijek izlazim iz stada.
Neka me tješe hladne pive sjevera!

Pozdrav ljudi moji!

Odoh ja na zasluženi godišnji odmor.
Mislim da je nakon onolikih ispita i
mjesec i pol dana rintanja u skladištu
Narodnih novina bil odosta zezancije.
I da se napokon treba početi živjeti! =D

Idem se naspavati!!!!!!

Jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeej!!!!!!

Pusa svima od mene i moje ljubavi! =*

Samo ti...

Uvik ćeš dušo ostati svitlo
bez kojeg ne mogu.
Kampanel moje ljubavi,
jedina luka na moru...

Teško je opisati koliko si me promijenio,
koliko mi značiš,
koliko te trebam.
Na znam jel bilo pogrešno
ili pak ispravno
pružiti ruke,
staviti oko tvog vrata
i vezati se za tebe.
Tko mi uopće i može reći
što je ispravno?
Nitko.
Činim onako kako se osjećam.
I ti si to što želim,
ono što me ispunjava.
Ne gledam više u prošlost,
ne tražim stare opsesije.
Ti si moj novi početak,
moja zora na prozoru.
A ja samo želim
biti tebe vrijedna...

I bit ćeš mi sklonište od nevere
što je nose godine...

Is this love that I'm feeling?

When the is world darker than I can understand

When nothing turns out the way I planned
When the sky turns grey and there's no end in sight
When I can't sleep through the lonely night
I turn to you...

Kako izgleda osmijeh? Kako tijelo treperi na jedan lagani dodir? Kako srce poskakuje na jedan mali mig? Kako usne protrnu na jedan maleni poljubac? Mislila sam da taj osjećaj nikad više neću osjetiti. I do prije 3 tjedna, već sam klečala Bogu pred vratima i molila da mi oduzme ovo srce ranjeno koje toliko boli, koje nikada neće zacijeliti. Osjetila sam samo neku toplinu, a tako je hladan bio pod u crkvi. Tako su nježno treperili plamičci na svijećama na oltaru i lagano obasjavali Isusovo lice. Tako mirno, tiho...kao da ga ne probude. A On je budan. I sluša moje molbe, moje prošnje što se polako jedna za drugom otimaju sa mojih vrelih usana. Dani koji su prethodili bili su mučni, bili su hladni i ja to jednostavno više nisam mogla izdržati. Nisam mogla... Sve je boljelo. Sve je tugovalo u meni. Zaboravila sam što je to osmijeh, što je to sreća. No, nekako nisam nikada zaboravila mamine riječi da sreća uvijek dolazi nepozvana i veoma nenadano. Iskreno, potisnula sam te njezine riječi jer sam mislila da taj put nije moj, da mene zovu neke druge pučine. Da, umalo sam i okrenula svoju barku, ali duboko u sebi osjećala sam da još nije vrijeme za to, da nije to ta odluka koju moram u ovom trenutku donijeti. Naravno, to me bacalo u očaj jer je moj putokaz nestao i ostala sam izgubljena usred neke zbrke i tame. Donijeti odluku, napraviti neki pomak, a ne znam ni sama koji. Koji je ispravan? Nisam znala. No, pustila sam sve u ruke Gospodinu. I pustila sam da mi pred oči dovede Mačka, da mi pred oči dovede i neke davno zaboravljene ljude. Pustila sam jer sam znala da će sad On provesti svoj plan, pokazati mi kojim putem treba krenuti. I vjerujte mi, uslišane prošnje dolaze veoma brzo. :)

Naša priča počinje jedne vruće kišne večeri uz zvukove dobrog starog rocka i uz neodgodivu potrebu za wc-om (mojom, naravno). =P 6.6. ove godine, petka Gospodnjeg, održan je OpenAir FFZGa u čast i na spomen napokon završenim predavanjima. Okupili su se domaći neki bendovi u kojima većinu postave čini ekipica sa FFZGa ali bilo je i "vanjskih". Prijave su bile održane pod vodstvom dotičnih organizatora. Naravno, tu je bio i veliki kamion Starog Češkog gdje su dečki ispod pulta točili i gemišt, pravi zagorski prst-vina-prst-vode! =P Cijelu večer bila sam sa svojom milom mješanom ekipom (mislim, sa različitih odsjeka smo XD). Ništa se nije posebno događalo, ali smo divlje plesali na kiši, bili apsolutno mokri i zabavljali se. =) Uistinu ništa nije ukazivalo na to koliko bi ovo mogla biti predivna večer. Uto je meni došla sila na wc i ja sam ostavila ekipu i otišla u zgradu faxa na wc. Pred wc-om sam srela ekipu Forumaša kojima i ja nekako djelomično pripadam s obzirom da pišem po forumu, ali nismo se još upoznali. Naravno, sad je uslijedilo upoznavanje. =) I među svom onom ruljom, upoznala sam i jednog dečeca koji je sjedio na klupi. Bio je redar, a ime mu je bilo Tomislav, forumaški Strus. Odmah sam sjela do njega na klupu i možda 5 minuta nakon toga mi smo se zajedno smijali i kadkada su nam se onako tajno dotakle ruke. Onda sam se ja vratila ekipi, ali bili su uz mene i forumaši. Idućih 10 minuta nisam mogla naći svoje pa sam sama plesala na samim stepenicama pred ulazom u fax. Pogled desno, Tomislav kraj mene. Par smješnih pošalica...5 minuta nakon toga se ljubimo pred vratima faxa. Ja ga pričekam pred faxom (bio je redar pa je imao još posla) i onda smo se rukom pod ruku uputili skupa prema Krivom Putu gdje je bio tzv. afterparty. Lagana štetnjica, lagani zagrljaj i savršeni spoj usana. Ostatak večeri do sitnih jutarnjih sati prošli su u istom tonu. Preko vikenda lagani osmijesi i porukice i u ponedjeljak smo već ponosne glave i zaljubljenih pogleda šetali fakultetskim hodnicima i sjedili na stepenicama pred faxom, tzv. plaži. Drugi su bili začuđeni, šokirani, ali i sretni zbog mene i njega. Još uvijek smo glavna priča kad se spominje ljubav na prvi pogled i kako naći curu u 20 minuta! =D I sretni smo... Evo ovih danas zajedno gledamo tekme na EUROu...sa ostatkom ekipe sa informatologije. Moji dragi prijatelji! =) A i ovaj vikend sam bila kod njega u Zaprešiću na roštiljadi. =) Dočekati zoru u zagrljaju voljene osobe...mislim da je više san nego java. Do sad bila, sad više ne... =)

Eto, pozdravljamo vas sve ja i moja Ribica. Uz nježan osmijeh i iskrene želje da mi svi budete sretni...kojim god putem hodili, gdje god da bili...makar vas više nikada ne vidjela. Volim vas sve.
Pusssssssssssssa =)

HAPPY AT LAST...REALLY? =O

Waking up I see that everything is ok
The first time in my life and now it's so great
Slowing down I look around and I am so amazed
I think about the little things that make life great
I wouldn't change a thing about it
This is the best feeling

I found a place so safe, not a single tear
The first time in my life and now it's so clear
Feel calm I belong, I'm so happy here
It's so strong and now I let myself be sincere
I wouldn't change a thing about it
This is the best feeling

It's the state of bliss you think you're dreaming
It's the happiness inside that you're feeling
It's so beautiful it makes you wanna cry

This innocence is brilliant (It makes you want to cry)
This innocence is brilliant
Please don't go away 'cause I need you now
and I'll hold on to it
Don't you let it pass you by
(It's so beautiful it makes you want to cry)

This innocence is brilliant (It's so beautiful)
I hope that it will stay (It's so beautiful)
This moment is perfect
Please don't go away
I need you now and I'll hold on to it
(It makes me want to cry)
Don't you let it pass you by

"...divlje izlaske u grad zamjenio je sada lagani dvokorak uz puni želudac..."

Chilla se, chilla...i ništa se ne radi. Nije baš razmjerno onome što od mene očekuju na fakultetu. A jbg...nije lako! Al ajd...jedan je ogroman ispit iza mene (glupe 3satne portugalske jezične), a još samo držite fige za 19.6. kad imam pak TALIJANSKE jezične. Mislim da bum popizdila...od treme...od sranja koje mi nose ti ispiti. Nemam apetita, počela sam živčanit...često mi prolazi kroz glavu da fakultet IPAK nije sport za mene...al sam maaaaaalo stuck in a moment that I can`t get out of. Damn...al ajd...tu smo i snalazimo se. Ispite si (sukladno svojoj kroničnoj lijenosti) rastegnula do 2.7. tako da imam ljudski raspoređeno vrijeme, a ne sve u vrlo vrlo kratkom vremenu. Pa možda i ne zaboravim disati... Kaj se tiče cuge, na rehab sam! I nisam baš presretna zbog toga, ali eto...na ponos i diku mnogih, ja više ne pijem. :D To sam odredila od roštiljade koju sam organizirala za svoju ekipu s faxa, al sam onda maaaaaaaalo prekršila rehab za OpenAir FF pred mojim faxom...hihihi! MIslim, opravdano...opravdano...jer su mi to StaroČeško i loš gemišt našli mog dragog! :D <3> Da...Gogich je opet nekako heartlish. Bez ikakvih pritisaka, bez ikakvih tjeskobi...samo ja, moj dragi i tri tone smijeha! :D uh, da nema njega brijem da bi popizdila uz ovaj fax koji me tlači, pa uz ove lude snove i uspomene koje me muče te uz ostala sranja. Ovako barem imam nekog ko bu mi dao pusu i u tom trenutku odagnao sve moje suze i strahove. Ostatak ekipe je podijeljen. Neki su u šoku, a neki to sretno pozdravljaju! Što ja mislim o tome? Briga me...ionako je sve otišlo u k**** od tog OpenAira... I čini mi se da sam samo ja izvukla nekaj dobro od tad. Damn...to nije dobro...al ajd...zaslužila sam? Moš si mislit...al ipak, hvala Bogu dragome...molim svaki dan u znak zahvale. Pa možda uspijem srediti svoju glavu... khm khm... nadamo se? Da, nadamo se! :D

I što više reći? Ne pitajte...borim se sa životom onako grčko-rimskim stilom...opsjeda me onaj stari dim, i slike, i uspomene...i susrećem neke ljude koje nekako i ne bi željela vidjeti...i rane se otvaraju...i bježim! Briga me!!! Kukavica sam...da...dobro,...stoji to! Al ne želim...ne želim se s time suočavati dok mi na drugim vratima kuca prilika da budem sretna! :P :belj belj belj:

Usput, traži se WRATHLY!!! =(((((((

"...šta će tata reć´...bitanga i princeza..." =D

Pozdrav najdraži moji!
Onaj emotivni, misaoni, kontemplativni i upakani post stiže kasnije. Prvo ću vas sve samo jako jako pozdraviti. I samo se pohvaliti kak sam sretna i ponosna na sebe jer sam sad u zadnju subotu organizirala najbolju roštiljadu za svoje prijatelje sa fakulteta. I baš smo se dobro proveli. Nekako me razveselilo to kad sam vidla kak imam lijep odnos s tim ljudima...toliko divnih prijatelja...i ja među njima. Vole me, trebaju me...i baš smo si super. I nakon dugo dugo vremena se nisam osjećala sama! I svi su sretni i ponosni na mene. I ja se crvenim po cijele dane... =)
Još kad bi me koji kolega volio...damn...
Kao što rekoh, onaj drugi post stiže kasnije. Mrzim kišu! Volim ovu svoju slikicu!
Kissy