KAO SJEĆANJE...

Kazaljke i dalje krugove crtaju...
Umjesto zvijezda kišne kapi
na grad padaju...

Eto...poslušala ja savjet dobre prijateljice...i tako...nastavljam pisati... Tražiš mala moja novi post? Ali što da pišem?? Što reći...? Sve mi je u glavi poput mutnih sjećanja... Nema jasnih obrisa... Sve su moje misli tako daleke, tako tajanstvene... a opet tako blizu... Ne znam...ne znam uistinu o čemu pisati... ZAto ću ovom blogu pokloniti zadnje riječi koje za sada posjedujem: pogledajte ovu sliku...gledam ovu djevojčicu...i sjećam se!! Svoga djetinjstva... Kako mi je bilo? Ne znam...pola toga se i ne sjećam... Ali ne bi se vratila jer ovu su malu djevojčicu svaki puta pronašli...svaki put joj oduzeli onaj mali kutak... ono malo mjesto koje je pronašla da se udalji od svega i da sanja... Da želi... da ljubi... Uvijek su joj to uzeli!!! E pa...povratka nema...ionako nije moguć...zato tražim neke nove kutke...neka nova srca gdje bi moja duša zaspala...gdje bi se sakrila... Za sada sam pronašla...samo da ostanem tu...zauvijek!!!
A ono što vam iskreno poklanjam prije nekog godišnjeg odmora...to su ovi idući retci...uživajte ili se sablažnjavajte...nije ni bitno...od srca srcu...Podravka!!! Pusa svima...

... ... ... ... ... ...

CUBUS DELICTI

Kocka leda...kao srce... Nekad tako hladno, ali pri onom pravom dodiru topi se u kapljice...kapljice ljubavi što će ohladiti uzavrele grudi... Sama nema baš neku ulogu...samo umrijeti...umrijeti za druge... Rashladiti sve što dotakne ili u čemu se nađe... Ali ona ne širi hladnoću...ne, ne...ona širi svoju najvreliju ljubav...svoju najtopliju srž koja u biti gori u njoj...i to nesebično dijeli s drugima... s tobom...sa mnom... Dotakni je...i ona će biti samo tvoja...predat će ti se onako kako samo ona može...umrijet će za tebe...umrijeti na tvom dlanu... Zar ne želimo svi tako nekako umrijeti? U naručju voljene osobe...samo se tako topiti i postojati... To radi i ta mala kockica!! Pogledaj je...izgleda prekrasno...savršena kontura... Znaš da je sastavljena od tisuća i tisuća kristalića...odjevena u najljepše ruho...samo za tebe!! Zavrtit će se dok joj haljina leprša na svjetlosti... Sjaji najljepšim sjajem...samo za tebe... Pokazuje se u svom najboljem izdanju...samo da je primiš i staviš tamo gdje će te ona moći usrećiti... Staviš je u svoje najdraže piće...prineseš joj svoje vrele usne...prisloniš je uz neko bolno mjesto... svu će bol rastjerati... Toliko te voli!! A kako joj uzvratiti ljubav? Nikako...jer samo tvoje postojanje i to što posežeš za njom čini ju najsretnijom stavri na svijetu... Tvoj dodir joj je poput najljepšeg hladnog lahora koji ju je stvorio...ili pak poput sve one vode koja čini njezinu bit... I sada ona tu bit predaje tebi... Razmisli...!! Tako malena, a tako puna ljubavi... Kad bi barem srce moglo biti takvo... Samo bezuvjtno ljubiti...samo sebe neprestano darivati...ništa ne tražiti za uzvrat...uživati i u onom najmanjem trenutku sreće koji joj život pruža... Da barem jest takvo...

Daj mi brandy da se napijem...
daj mi čašu da je razbijem...
daj mi snage da zaboravim...
sve...
i sjećanja...

KAD PMS KVARI ODMOR...(ovaj post stvarno nije za one sa srčanim problemima)

Kao ptica u sobi nemira...izgubljena...jer nema izlaza!!

Eto...
Nemam više kome da se obratim...nikoga nema...ili su otputovali na more...ili su jednostavno otišli od mene (mojom krivicom, naravno)... I što reći...sama, u tišini...slušam svoje misli i razmišljam... Previše, to definitivno!! Danas mi je i mačak rekao da moram biti spontana...da moram prestati sa tim procjenjivanjem svakog koraka kojeg činim... I te su mi se riječi nježno, ali duboko urezale u pamet... Hvala Bogu...napokon neki jasan utjecaj na moj smušeni um!! Smušeni? Bolja je riječ "poremećeni", zar ne? =) neka... Što je istina, ne može nikada biti poreknuto!!
I tako...sjedim za svojim kompjuterom i tipkam...nešto bez veze i smisla, ali ruke nekako automatski preludiraju po tipkovnici... I tako nastaju ovi retci...ove misli tako oblikovane na elektronskoj podlozi... Zanimljivo... Veoma zanimljivo... Kako mi to uspijeva? Stvarno se sama sebi divim... Možda, ako ovako nastavim, pronađem neki red...neki sklad u svojim mislima... Možda... A tko to može znati? Samo znajte (tko god da čita ili ne čita ovaj blog) da ovaj blog neće biti ugašen...barem ne u ovoj nekoj skoroj budućnosti... I na to sam ponosna!!! Listam vlastitu arhivu...čitam te stare, već požutjele stranice...i ponosim se!!! Osmijeh mi izmami svaka moja zabluda u kojoj sam se bacakala...svaka oštra riječ koju sam nepromišljeno izgovorila... Tako me obraduje svaki otrovni i oštri komentar... Da, povlačenje vojnika sa bojišta... Stvarno me to raduje... Što mi značite ljudi? Pa...nekako je u meni osvanulo vrijeme kada se na vidjelo okrenula ona dark side of the moon (ili mind)... Nekakva zloba, ali samo u pogledu vlastitih postupaka... Smijati se svojoj nepromišljenosti, svojoj ispraznosti... Ne shvaćate koliki je to užitak...luksuz...!!! Uistinu ne shvaćate!!! A onda dođu oni retci kada sam pružala neke savjete ili pak bilo koju svijetlu riječ uputila...bilo nekome direktno ili općenito u tim svojim osobnim kontemplacijama... Zašto me te misli ražaloste? Zašto se u meni počinje javljati bijes...tuga...sramota...gađenje...? Zato što u tom trenutku vidim lice svakoga od ljudi kojima se obraćam (ili ne na taj način, možda samo kroz asocijaciju) i vidim ih kako se smiju... Bio je to jedan san... Svi su se nečemu smijali...a ja sam vrludala među njima zapitkujući što je smiješno... Toliko poznatih lica...toliko iskešenih faca...toliko sablaznih lica... Nitko mi nije odgovarao... A onda sam se uspjela udaljiti svojim mislima od svog nosa, kak se veli, i uvidjeti kako sam ja predmet ismijavanja... Ja sam ta koja stoji usred neke kružne dvorane...svi upiru pogled i prst u mene i smiju se... Čine se tako sretnima...kao da je to nešto što ih je učinilo životno sretnima... Čudno, ali veoma poticajno na destruktivno razmišljanje... KOji bi se zaključak dao izvesti? Da sam poludjela? Da u biti ne cijenim druge ljude? U svima vidim neke spodobe koje mi se gade? Svi mi se gade? Da...to su neki od vaših zaključaka...ili barem zaključci nekih od vas... Cura bez životne perspektive... Curičak koji ne zna što učiniti sa svojim životom... Da...to sam ja!!! I bojim se da me drugačiju nikada nećete vidjeti... Nikada odrasti!!! Nikada se promijeniti!!! NIKADA!!! PO tom pitanju (i još nekima) me baš briga za vaše mišljenje!! Reći ćete ( nemojte se dati prozvati) da sam razmažena...željna žaljenja...da sam nerazumna...da se borim sama protiv sebe...da govorim besmislice ili pak sama sebi proturječim... Da...moglo bi se to sve i tako nazvati...ali ja ipak ostajem pri svojim zaključcima...pri svojim mušicama... Ja sam takva... Tko me takvu više ne može podnijeti, neka ode!!! Kao što je otišao i Mark, i Petra, i Andrej, i Robi... svi su oni otišli... Da... Mojom krivnjom definitivno... Nisu mogli živjeti s mojim prohtjevima... Moje su misli predstavljale za njih preveliki košmar...i učinili su ono što bi svatko pametan učinio: otišli su!!! Spašavajući svoju savjest...svoju prisebnost...svoju pamet!!! Vjerujem da bi svatko, tko ne poznaje svoje mušice kao ja i tko s njima nije pomiren kao ja, jednostavno otišao!!! I iskreno... ne krivim nikoga!!! Ja sam ta koja sebi sudi!!! Koja sebe muči...koja sebe krivi... I nitko ne može reći išta što bi me od tih misli odvratilo... Možda unesem malo spontanosti, ali određeni ljudi će uvijek pred svojim očima vidjeti zid...branu koju sam izgradila... Samo za te osobe isključivo? Dajte, molim vas, ne budite tako oholi!!! Naravno da ne... Moja pamet i moje srce...uz naravno moju savjest...govore mi kako mi je jedini cilj srušiti sve prepreke između sebe i ljudi...naučiti kako vjerovati drugima...kako druge bezuvjetno ljubiti... Naravno, neki eksperti će uočiti da mi takvo što NIKAKO ne ide od ruke... Neka!! Postoji nešto...tako je barem očito, iako iskreno ne znam što... nešto što me tjera u...koje u meni budi tu kontradiktornost...tu želju da se lošem radujem, a dobro prezirem... Nešto!!! Neki demon u meni...neki stari duh...iz prošlosti? iz budućnosti? iz ovog trenutka? Ne znam...ali progoni me!!! Nema potrebe zvati egzorcista...jer svećenici na ovakve moje priče ionako imaju samo par riječi: "Ohola si!!! Pokaj se!!!" I tako...nema drugih riječi... Postoji jedan čovjek (zapravi čak dva) koji mi mogu uputiti neke drugačije riječi...neke riječi koje bi me navele na drugačije mišljenje... Moj najdraži Ninac i moj anđelek Grgach!!! Ali...jednoga nema...otišao je...primjer mi je za to da treba pobjeći od onoga što te sputava i graditi svoje snove na nekom drugom, pogodnijem mjestu...i više do njega ne mogu doprijeti... Srami me se!!! Bjondina je iskrivila lice...navukla masku i sada pokušava glumiti rolu koja joj nikako ne pristaje...treba se smiješiti, a ona iskrivila lice u grču i glumata!!! Vjerujem (u biti sam duboko uvjerena) da bi mi takve riječi uputio moj najdraži redatelj...ali nema ga, kao što rekoh...prohujao s vihorom, ali...kad bi barem još samo jednom...i bez ispovjedne tajnosti...mogla s njime porazgovarati...čuti od njega kritiku koja bi me natjerala u plač...samo još jednom... Oh Bože, pruži mi još jednu priliku!!! A Grgach...obožavam ga...stvarno je moj anđelek...ali...njega sam ja izgurala iz svog života...ne namjerno, naravno...ali on je taj prema kojem sam iskazala najviše svoje kontradiktornosti...primjerice: Imam vremena za prijatelje? Imam vremena za razgovor? Imam problema? Povjeravam se prijateljima? Na sva ova pitanja odgovori su svi nekako neprikladi... za mene u tim situacijama...uz ta pitanja...nema točnih odgovora... Otpisala sam tog čovjeka svojim ignriranjem...svojim blebetanjem gluposti...svojom ispraznošću...i žao mi je zbog toga, ali...ispovjediti se NEĆU!!! Znam, i nebo će mi se srušiti na glavu...može!!...ali ne mogu...ja u crkvu više ne mogu ući!!! Sramim se sebe kao što se drugi mene srame... I ne može mi nitko tvrditi da to nije istina jer sam sve to na svoje oči vidjela...i sada...kada pucaju svi šavovi...kada umirem u svojim mislima...sada sve to izlazi na vidjelo...sve u mojoj glavi!!! Osjećam sram...grižnju savjesti...ali kao što rekoh, sada mi sve to izmami smješak... Nekako mi zatitra neki živac i pokažem zube na svaku svoju grešku...nekako ludo, znam...ali...tko je u današnjem svijetu imalo normalan??
Dobro došli na moj blog...ovo su ispovijesti opasnog (i poremećenog) uma!!!


Ovaj post...ne mogu ga opisati...Ne razumijem niti jednu riječ koju sam napisala... ETo, promijenite mišljenje o meni...ako uopće tko ovo čita...i znajte da ste mi potrebni... Ove su misli izašle vjerojatno jer sam pod snažnim utjecajem hormona i pms-a koji me piči na sve strane...ali plaši me sama pomisao da takve misli postoje, čak i duboko u meni...ali postoje!!!! Bojim se...
Ipak, barem imam svoju ljubav...barem mi je u nekom trenutku lijepo u životu... Maknem se od svega u njegovom naručju i...sretna sam!!! Barem na tren...
Uff...mislim da je krajnje vrijeme da se ova predstava završi... Gasite ta svjetla!!! Zašto još te kamere gore??!! Idemo na godišnji!!! Svima je potreban odmor!!! Svjetla se gase...i one najmanje lampice...i nestaje svaki šum...

Ne krivite me...molim vas...ovo mi je samo ispušni ventil!! Volim vas sve...volim te mačak!!! Pusa

Nisi se probudila...
zato nisi vidjela...
igrale su sjene!!!
Nek te dobri duhovi
i kraljevski orlovi
čuvaju od mene!!!

NEKI ČUDNI VJETROVI SA ISTOKA...

Ispred mog prozora
Drvo divljeg kestena...
puno plodova...
koje nitko ne treba...!!

Opet neki čudan osjećaj... Neka tjeskoba... Neki strah... Tako nedefiniran... Tako stran... Tako snažan... Tako poznat... Tako nepredvidljiv... Tako očekivan... Kako ga potjerati? Kako se smiriti? Kako sabrati misli? Kako živjeti? Kako se sjećati? Kako se radovati? Kako pobjeći? Kuda? Kamo? Preko trnja? Preko drugih? Putem ljubavi? Putem sebičnosti? Putem straha? I opet taj strah... Tako snažan... Tako stran... Tako poznat... Tako očekivan... Želim ga? Odbijam ga? Trebam pomoć? Ne treba mi nitko? Hoće li mi netko prići? Ostala sam sama? Toliko pitanja... Za odgovore nemam snage... Barem imam ljubav uz sebe... Ona mi daje snagu za sve...
Volim te mačak!!!

Pusa!

Zaspao bih sada ja
na tvojim rukama...
budio se ne bih nikada...
Neka vrijeme samo broji
svoje godine...
meni je već dosta čekanja...!!!

U VRTLOGU MISLI...

Pogledom me miluješ
ko da me dodiruješ...
i svaki put kao da je prvi...
Ja stalno mislim prestat će...
iz čista mira nestat će...
al požuda ne prestaje...
Ti si mi u krvi...!!!

KOLIKO SAMO MISLIM NA TEBE...
Sjedim na peronu svog života...Sjedim i čekam vlak...da me odvede daleko...daleko od svih ljudi...od sve boli...od mene same. Želim pobjeći...sakriti se u najtajnovitiji kutak ovog svijeta...ovog postojanja...i samo želim...postojati!! Želim se odvojiti od svih slika iz svog starog života...želim se osloboditi svake misli koju sam čuvala u svojoj glavi...svakog osjećaja kojeg sam gajila u svome srcu... Početi novi život na rubu ovoga i imati samo jedan bitak...samo jednu misao...ili pak ideju...koja će me voditi...koja će me činiti...ispunjavati u potpunosti... Želim imati samo TEBE!!! Ti bi bio moje svjetlo na obzoru...moja kiša u danima suše...moja ljubav u danima samoće...moja radost u danima žalosti... S tobom pred očima bi se budila...ti bi bio posljednja slika koju bi moje oči vidjele prije nego li bi se zaklopile na počinak... I u trenutku smrti samo bi mi ti bio pred očima...!!! I tako bi sjedila na tom hladnom peronu...tako sama...tako tužna...ali opet bi u meni nekako gorjela neka velika čežnja...ili pak nada...ili pak iščekivanje... Iščekivanje nečeg novog što me čeka iza ugla...što me čeka na idućoj stanici kad se moj vlak ponovno zaustavi... Možda me upravo čekaš ti...!!!

Kažu mi da pitaš i sad za mene
Šaljem ti san...
noć kao dan...
nemiran...
Ponekada u mislima donosi mi
vjetrova šum...
miris tvoj blag prolazi.
I znam da vrijeme razdvaja svijetove...
i minute teške su ko godine...
Kao ludi čovjek bez košulje
hodam gol i bos kroz zidove!!!

DA SI SAMO TU KRAJ MENE NA MOM PUTU...
Ulazim u vlak...kovčezi su mi preteški pa ih jednostavno ostavljam na peronu... Ionako sve što posjedujem ne trebam... Trebaš mi samo ti!! Treba mi samo moja inspiracija...moja misao vodilja... Treba mi onaj osjećaj da je netko kraj mene...da me prati u stopu...da pazi na mene... Da si barem tu!!! Ne trebam te rukama doticati...pogledom te ne trebam gledati...samo mi treba misao u kojoj ćeš ti živjeti...u kojoj ću te čuvati kao najdragocjenije blago u škrinjici...!!! Čuvala bi te poput kapi na dlanu...jedine kapi vode što život znači u mojoj životnoj pustinji... Budi tu...!!! Suze su već presušile... Ruke se već sasušile pružajući se prema užeglom suncu... Željela sam da to sunce siđe meni do nogu... jer mislila sam da si to sunce ti!!! Željela sam da siđeš...da me dotakneš svojim vrelim rukama...samo na tren...pa makar me to uništilo...!!

Dugo te nisam vidjela,
i sada k tebi putujem...
na hladnom staklu prozora
ja sam napisala
tvoje ime i još...
Rijeka-Genova!!

U SLUČAJNOM PROLAZNIKU TVOJ LIK NALAZIM...
Sjedim do prozora...i gledam u daljinu. Misli lete daleko preko promrzlih polja ranoga jutra...preko dalekih hladnih mora...preko visokih snježnih planina...samo do tebe!!! U taj tren do mene sjeda čovjek... dug kaput zakriva mu lik...široki šešir sakriva te oči...znam, tajanstvene su, tako meni nedostižne...duga kosa vijori mu se na vjetru...otvoren prozor škripi... Tada se nagne preko mene da zatvori prozor... u taj tren široki obod šešira mu zapne za malene zavjese i uto mu se otkrije sjajno lice... Oči tako tamne...sjajne...otrovne... Usne žarke...vatrene... lice baršunasto...bijelo...a dah topli...tako očaravajući... Utapala sam se u njegovom pogledu... Protrnula sam... U tom sam pogledu sam vidjela tvoj lik...!!! Tvoje sjajne iskre u očima...negdje tamo daleko na obzoru tvoga svijeta...tamo negdje gdje ja želim živjeti...gdje želim samo postojati...!!! A ovaj nepoznati čovjek odveo me upravo na te daleke obale...gdje sve postoji u tvome imenu...sve miriše na tebe...sve je samo u tebi...!!! Htjedoh izgovoriti riječ zahvale...neizmjerne zahvale na tome što me barem na tren odveo na obale raja...ali uto njega nestade. Stranac u noći...tako tajanstven i neznan, a opet tako poznat...o ljubavi, gdje se sve to skrivaš? Zašto bježiš od mene? Gdje te sve moram tražiti kako bi te napokon pridobila...da ostaneš uza me...zauvijek...? Nema veze...naći ću te...pa makar hodala na kraj svijeta...!!! Prevrnut ću svaki kamen...preplivat ću sve rijeke...preskočit ću sve planine visoke...samo da dođem do tebe...!!! Čekaj me...!!!

Bježi od mene...
to je sve što znaš...
to je najlakše...!!
Jer ako pogledaš:
bježim od sebe...
i od ljubavi...
s kojom nikada
nisam znao živjeti...!!!

NEKE DALEKE OBALE USPOMENA...
I dalje u tom vlaku... Imam osjećaj da se ne mičem s mjesta, a opet da jurim miljama daleko...besciljno... Ali ipak, znam da nije tako...!! Ti si moj cilj... ti si moj smisao... Zar išta drugo trebam tražiti? Što da me čini potpunom...? Materijalne stvari raspadljive su i nestaju poput fine prašine... Uspomene su tu... One koje smo zajedno gradili...samo ja i ti...!!! I u taj tren odletim daleko...nestane me iz tog monotonog i izgubljenog vlaka... Ionako me nikuda ne vodi...!!! Otplovim na barci negdje na neka daleka mora... dotičem rukom površinu vode dok me mala barka sama vozi...!! Vozi me na daleke neke obale...sve miriše na tebe...sve me tako na tebe podsjeća...!!! Izlazim svaki put na neko drugo mjesto...i sjećam se...!!! Moja me mala barka čeka...!! Dotičem pijesak na obali naših poljubaca... Milujem kamenje na obali naših zajedničkih razgovora... Pronalazim školjke na obali naših zajedničkih šetnji...i napokon zaspim na obali naše strasti!!! Tu sam zastala s nekom tugom u srcu...! Tako je bilo lijepo... Ja i ti...Kao jedno... Osjećam svaki tvoj pokret dok ti drhtim u naručju... Toliko sam se bojala... toliko sam drhtala zbog same pomisli na to da je sve to san ili da će svemu ovom jednom doći kraj...!! Neizmjerni je to strah!!! I sada sam spavala na obali naših zagrljaja i dodira... i osjećala se tako sigurno... tako sretno!!! Sve one tužne misli nestale su u trenu... ti si moje suze poljupcima odagnao... ti si moje sunce!!! A onda me lagani val prene iz sna i ja gorko zaplačem...moram poći...moram te naći...!! Negdje se skrivaš...znam...ali ne odustajem!!! Toliko te volim da se duša sama želi s tvojom spojiti...!! Naći ću te jedini moj...!! Naći ću te...!!!

On je volio brodove
jer brodovi ga odvode
do nekih dalekih, toplih i opojnih
mora i obala...
Samo nekad bi ga brodovi
odveli do obala
gdje su daleka, topla i opojna mora
mirisala na nju...!!!

TRAŽIM TE...TRAŽIM...I OČAJAVAM!!!
I prene me opet neki čudan osjećaj...opet ja i moj vlak!!! I zaplačem...tako tiho...tako iskreno... Mislim samo na tebe...a znam da nisi tu... Ipak, dozivam te...srce moje viče tvoje ime i pruža ruke k tebi... Samo tebe želim najdraži!!! Samo tebe...!!! Vjeruj mi...!! Ne lažem...ti si moja jedina sreća... Shvaćam ako ne osjećaš isto prema meni... Reci jednu riječ i otići ću zauvijek...toliko daleko u vremenu i prostoru koliko će biti moja ljubav prema tebi...toliko velika...vječna!!! Zaklopila sam oči od boli... Velike se kapi suza kotrljaju niz moje promrzlo lice... Obrazi se osuli laganim rumenilom, a dah postade tako hladan da se rosa na prozoru zamrzavala... Ruke drhtave...usne modre...zubima ih grizem kako bi nekako tu bol u srcu zaboravila... Tolika bol...!!! Gdje si ljubavi moja...???!!!

Iz daljine se valjala noć...
dugo smo se ljuljali u snu...
a sljedećeg dana u svitanje zore
kraj mene ljuljalo se samo
tamno plavo more...!!!

LJUBAVI MOJA...OVDJE SI!!!
Negdje se začuje urlik vuka...noć je već pala...!! A gdje je dan već nestao? Pa zar nije ni svanulo? Ajme kolika tama...zar moje oči više nikad neće ugledati tračak svjetla? Tračak onog sunca koje nas sve tako lijepo i nježno grije i motri na nas? Nemoj srce moje...!! Ne plači!!! Ne umiri od tolike tuge..!!! Još postoji nada...!!! I tada se ta nada i rodi na obzoru...!!! I dotakne me tračak sunca... Tako topao... Tako sjajan...!! I sve moje tmine nestadu u trenu...sve moje suze nestadu sa lica...!!! Bio si tu... Došao si...!! Pružio si ruke k meni...dotaknuo mi lice...!!! Vidim tvoj osmijeh...tako lijep...tako iskren!! Došao si da izlječiš moje rane...da me preneš iz mojih noćnih mora...da me usrećiš!!! Ti si moja utjeha...!! Moj zaklon...moja ljubav...moja radost...!!! Moje sve!!! Prošaptala sam lagano...željela ti toliko reći koliko sam te tražila...koliko sam čekala na tebe...!!! Ali ti si mi usne lagano prstom zatvorio...nisi mi dao da govorim!! Znao si da su riječi isprazne...i zato si me poljubio...!! One daleke obale opet je zapljusnuo veliki val ljubavi!!! Opet su se nove uspomene nasukale na te zlatne obale...tamo gdje sve miriše na tebe...!! Tamo gdje želim živjeti...gdje upravo živim...!!! Volim te...!!!

Kad bi život bio san...sanjala bi na mom ramenu...
Da si kamen jedan dan...ja bi bio mač u kamenu...
Kad bi život bio brod...ti bi bila vjetar povoljan...
Da sam s tobom jedan tren...i taj tren bi bio dovoljan...
Pričam anđelima...
kako nisam sreo miliju od tebe...
i da ne postoji na svijetu
moćna kao što je naša ljubav bila...i jest...!!!

KAD SRCE PONOVNO VOLI...

Pobjeći sad od svega želim...
da ovaj tren sa tobom dijelim...
Svi su zaspali...
Hajde OSTANI!!!

Sjećam se one tame... Sjedim kraj prozora i ljubim hladna stakla misleći na njega... MIsli lutaju kroz noć, a ja još živim među našim zajedničkim uspomenama... Kakav je to život bio? Tako mračan...tako tužan... U meni je sve bilo ugaslo...tako mrtvo... Ali među ruševinama srca gorila je još jedna velika želja... Za obnovom starih zidina? Za vodom da odnese ove temelje da više ništa ne osjećam? Nisam do nedavno znala... Bol je bila prevelika... Razum je već vrištao da više ne želi ni čuti o ljubavi, a srce je polako u grudima umiralo... To je bila moja stvarnost. Iskreno, bila sam uvjerena da se iz ovog mračnog svijeta kojeg sam si stvorila nikad neću izvući...ali ta me goruća želja nekako tjerala da ustanem, da ne odustanem, da ponovno gradim svoje zidove...zidove svog srca!! Bila je to želja za ljubavlju...želja da volim...i da budem voljena... Do sada sam naletila samo na varalice...i na one koji te gledaju ko paket čipsa na polici u dućanu...ko potrošnu robu... I sve je to bilo tako isprazno!!! Ispraznost nad ispraznošću, sve je isprazno!!! Koje riječi!!!! Moje najdraže riječi iz Svetog Pisma... Tako žive...tako MOJE!!!
I tako...sjedila sam u tom svom kutu...plakala...nisam željela ništa... Nije mi bilo do gradnje...do obnove...tražila sam pomoć, ali ni u jednom čovjeku nisam našla odgovor...našla onu osobu koja bi mi uistinu mogla pomoći... Toliko ponuda, a ja ih sve licemjerno odbijala!!! Da!!! LIcemjerje, pohlepa...nazovite to kako god hoćete, ali to je samo glas mog srca koje očajno traži nešto... Nagledava se nad obzorom ne bi li vidjelo novo sunce, ali ova noć nikako da nestane...
Do nedavno...
Bila je tu već granica... Već sam sjedila na rubu ovog života, na rubu raja i na rubu pakla!!! Molila sam Boga i vraga da mi nešto kažu!!! Ali šutili su... Odgovori nisu dolazili...snovi isprazni, java još gora!!! I u tom trenutku kad sam spustila glavu do poda u agoniji...tada... Tada me obasjalo to novo sunce!! Tada sam osjetila ruku na svojim leđima...ruku na svom obrazu...
Klečao je kraj mene...brisao mi suze svojim usnama...sjajio je poput anđela i raspršio svu moju bol...svu moju tamu!!! Bio je tu...i to mi je jedino bilo bitno!!!
Srce je ustalo...živnulo...zidovi su se podigli iz praha... Život se vratio u mene!!! U moje srce... Kao cvijet nakon suše kada ga dotakne kap vode... Podiže glavu i prkosi žarkom suncu!!!
TAko i ja... Sad kraj sebe imam svoju kap vode...imam svoju utjehu...svoj zaklon...svoju ljubav...i to mi je dosta!!! To je sve što želim u svom životu!!! Sada ću prkositi svim ljudima...svim nedaćama...svim napastima...svim vlastitim slabostima!!! Sada sam spremna uistinu...ponovno nakon toliko vremena...ponovno ŽIVJETI!!! Jer shvatila sam jednu stvar: Bez ljubavi zaista nema života!!!
I onda nađem ovako divnu osobu kojoj je stalo do mene...iskreno...i samo poželim zaspati u njegovom zagrljaju i nikada se ne probuditi... Samo da me njegovi poljupci bude da pogledam u njegove duboke oči... Samo da živim kraj njega!!
Ovaj post je opet nekako sentimentalan i ljigav (po nekim mišljenjima), ali morala sam...morala sam vam reći koliko sam SRETNA!!! Upravo to...sretna...!!!
Nemam više riječi...stvarno vam samo moj pogled može reći koliko sam sretna...al njega ne mogu staviti na blog...pa mi vjerujte na riječ!!! I molite za mene...molite da budem dostojna te ljubavi...tolikog dara Božjeg!!!

VOLIM TE MAČAK!!!

Fališ mi jaaaaaaaaaako!!!

Sve je tu kao nekada...
Noćas vrijeme je stalo za nas...
Pričaj mi...
makar laži sve...
znaš da vjerujem
kada tako gledaš me...

STUDENTICA NA Godišnjem Odmoru!!!

Gotovo je, gotovo!!!!

Poštovani kolege!!!
Primite veeeeeeeeelike pozdrave iz vrelog Zagreba!!! Ko je na moru, neka me se sjeti dok bu svoje nožice namakao u moru!! =P Ja eto ne mrdam iz Zagreba, ali ni ne da mi se!! Preselila sam se u raj i uživam..pa sad ono... NE SMETAJTE!!! =P Šala...
Vijesti ima puno, ali eto samo par natuknica jer mi je tastatura na pola otopljena od ove vrućine (tako je to u stanovima ljudi koji se KLIMAJU a nemaju klimu)...
Kao prvo, ali ne i najvažnije, UPISALA SAM FAX!!! Upravo čitate post novopečene studentice Filozofskog fakulteta na odsjeku za Talijanistiku te Portugalski jezik i književnost!!! =)=)=)=)=) Što reći? Kako se osjećam? Pa...presretno...osobito još kad znam da me Ministarstvo u svakom pogledu (osobito u financijskom pogledu) podržava!!! Ušteda 6000kn... SIDNEY MOJ STIIIIIIIIIŽEM!!!! =)=)=)=)
Ostale vijesti iz svijeta i domovine...
Family mi se vratila s mora (nije da su mi falili =P)
Deda i ja smo si zakoooooooon!!! Baš smo se lijepo družili ovih dana dok smo bili skupa!!! Još da nije toliko zezao i gnjavio za fakultet...al ajde...nitko nije savršen!!
...
Nađe se još koja, ali nekako nemam potrebu o tome pričati... Javim vam se kad se udam!!! =)
...
Ne znam kolko ću često sad pisati postove, ali trudit ću se...
I da...zar nije bolja ideja u ove vruće dane napisati kontemplaciju o kockici leda? Nekako je simboličnije!!
Bum ja to prvo na papir pa onda bumo vidjeli...
...
Pozdrav sa Paga od mene i mog Mačka!!!
Pusa

Ispisat ću po nebu riječi za tebe,
vjekova mir vraćaš mi ti.
Smiruješ vode nabujale...
moj šapat i krik ćeš pomiriti...
Pijem ti dah kao lijek svaku noć!

DVOSTRUKA IGRA JE IGRA PORAZA...

Evo ti razlog zašto ne želim razgovarati s tobom!!!!

ONAJ TKO IGRA S DVIJE KOCKICE...NIJE DOSTOJAN PRAVE POBJEDE!!!!

(stara pokeraška poslovica)