Samo ti...

Uvik ćeš dušo ostati svitlo
bez kojeg ne mogu.
Kampanel moje ljubavi,
jedina luka na moru...

Teško je opisati koliko si me promijenio,
koliko mi značiš,
koliko te trebam.
Na znam jel bilo pogrešno
ili pak ispravno
pružiti ruke,
staviti oko tvog vrata
i vezati se za tebe.
Tko mi uopće i može reći
što je ispravno?
Nitko.
Činim onako kako se osjećam.
I ti si to što želim,
ono što me ispunjava.
Ne gledam više u prošlost,
ne tražim stare opsesije.
Ti si moj novi početak,
moja zora na prozoru.
A ja samo želim
biti tebe vrijedna...

I bit ćeš mi sklonište od nevere
što je nose godine...

Is this love that I'm feeling?

When the is world darker than I can understand

When nothing turns out the way I planned
When the sky turns grey and there's no end in sight
When I can't sleep through the lonely night
I turn to you...

Kako izgleda osmijeh? Kako tijelo treperi na jedan lagani dodir? Kako srce poskakuje na jedan mali mig? Kako usne protrnu na jedan maleni poljubac? Mislila sam da taj osjećaj nikad više neću osjetiti. I do prije 3 tjedna, već sam klečala Bogu pred vratima i molila da mi oduzme ovo srce ranjeno koje toliko boli, koje nikada neće zacijeliti. Osjetila sam samo neku toplinu, a tako je hladan bio pod u crkvi. Tako su nježno treperili plamičci na svijećama na oltaru i lagano obasjavali Isusovo lice. Tako mirno, tiho...kao da ga ne probude. A On je budan. I sluša moje molbe, moje prošnje što se polako jedna za drugom otimaju sa mojih vrelih usana. Dani koji su prethodili bili su mučni, bili su hladni i ja to jednostavno više nisam mogla izdržati. Nisam mogla... Sve je boljelo. Sve je tugovalo u meni. Zaboravila sam što je to osmijeh, što je to sreća. No, nekako nisam nikada zaboravila mamine riječi da sreća uvijek dolazi nepozvana i veoma nenadano. Iskreno, potisnula sam te njezine riječi jer sam mislila da taj put nije moj, da mene zovu neke druge pučine. Da, umalo sam i okrenula svoju barku, ali duboko u sebi osjećala sam da još nije vrijeme za to, da nije to ta odluka koju moram u ovom trenutku donijeti. Naravno, to me bacalo u očaj jer je moj putokaz nestao i ostala sam izgubljena usred neke zbrke i tame. Donijeti odluku, napraviti neki pomak, a ne znam ni sama koji. Koji je ispravan? Nisam znala. No, pustila sam sve u ruke Gospodinu. I pustila sam da mi pred oči dovede Mačka, da mi pred oči dovede i neke davno zaboravljene ljude. Pustila sam jer sam znala da će sad On provesti svoj plan, pokazati mi kojim putem treba krenuti. I vjerujte mi, uslišane prošnje dolaze veoma brzo. :)

Naša priča počinje jedne vruće kišne večeri uz zvukove dobrog starog rocka i uz neodgodivu potrebu za wc-om (mojom, naravno). =P 6.6. ove godine, petka Gospodnjeg, održan je OpenAir FFZGa u čast i na spomen napokon završenim predavanjima. Okupili su se domaći neki bendovi u kojima većinu postave čini ekipica sa FFZGa ali bilo je i "vanjskih". Prijave su bile održane pod vodstvom dotičnih organizatora. Naravno, tu je bio i veliki kamion Starog Češkog gdje su dečki ispod pulta točili i gemišt, pravi zagorski prst-vina-prst-vode! =P Cijelu večer bila sam sa svojom milom mješanom ekipom (mislim, sa različitih odsjeka smo XD). Ništa se nije posebno događalo, ali smo divlje plesali na kiši, bili apsolutno mokri i zabavljali se. =) Uistinu ništa nije ukazivalo na to koliko bi ovo mogla biti predivna večer. Uto je meni došla sila na wc i ja sam ostavila ekipu i otišla u zgradu faxa na wc. Pred wc-om sam srela ekipu Forumaša kojima i ja nekako djelomično pripadam s obzirom da pišem po forumu, ali nismo se još upoznali. Naravno, sad je uslijedilo upoznavanje. =) I među svom onom ruljom, upoznala sam i jednog dečeca koji je sjedio na klupi. Bio je redar, a ime mu je bilo Tomislav, forumaški Strus. Odmah sam sjela do njega na klupu i možda 5 minuta nakon toga mi smo se zajedno smijali i kadkada su nam se onako tajno dotakle ruke. Onda sam se ja vratila ekipi, ali bili su uz mene i forumaši. Idućih 10 minuta nisam mogla naći svoje pa sam sama plesala na samim stepenicama pred ulazom u fax. Pogled desno, Tomislav kraj mene. Par smješnih pošalica...5 minuta nakon toga se ljubimo pred vratima faxa. Ja ga pričekam pred faxom (bio je redar pa je imao još posla) i onda smo se rukom pod ruku uputili skupa prema Krivom Putu gdje je bio tzv. afterparty. Lagana štetnjica, lagani zagrljaj i savršeni spoj usana. Ostatak večeri do sitnih jutarnjih sati prošli su u istom tonu. Preko vikenda lagani osmijesi i porukice i u ponedjeljak smo već ponosne glave i zaljubljenih pogleda šetali fakultetskim hodnicima i sjedili na stepenicama pred faxom, tzv. plaži. Drugi su bili začuđeni, šokirani, ali i sretni zbog mene i njega. Još uvijek smo glavna priča kad se spominje ljubav na prvi pogled i kako naći curu u 20 minuta! =D I sretni smo... Evo ovih danas zajedno gledamo tekme na EUROu...sa ostatkom ekipe sa informatologije. Moji dragi prijatelji! =) A i ovaj vikend sam bila kod njega u Zaprešiću na roštiljadi. =) Dočekati zoru u zagrljaju voljene osobe...mislim da je više san nego java. Do sad bila, sad više ne... =)

Eto, pozdravljamo vas sve ja i moja Ribica. Uz nježan osmijeh i iskrene želje da mi svi budete sretni...kojim god putem hodili, gdje god da bili...makar vas više nikada ne vidjela. Volim vas sve.
Pusssssssssssssa =)

HAPPY AT LAST...REALLY? =O

Waking up I see that everything is ok
The first time in my life and now it's so great
Slowing down I look around and I am so amazed
I think about the little things that make life great
I wouldn't change a thing about it
This is the best feeling

I found a place so safe, not a single tear
The first time in my life and now it's so clear
Feel calm I belong, I'm so happy here
It's so strong and now I let myself be sincere
I wouldn't change a thing about it
This is the best feeling

It's the state of bliss you think you're dreaming
It's the happiness inside that you're feeling
It's so beautiful it makes you wanna cry

This innocence is brilliant (It makes you want to cry)
This innocence is brilliant
Please don't go away 'cause I need you now
and I'll hold on to it
Don't you let it pass you by
(It's so beautiful it makes you want to cry)

This innocence is brilliant (It's so beautiful)
I hope that it will stay (It's so beautiful)
This moment is perfect
Please don't go away
I need you now and I'll hold on to it
(It makes me want to cry)
Don't you let it pass you by

"...divlje izlaske u grad zamjenio je sada lagani dvokorak uz puni želudac..."

Chilla se, chilla...i ništa se ne radi. Nije baš razmjerno onome što od mene očekuju na fakultetu. A jbg...nije lako! Al ajd...jedan je ogroman ispit iza mene (glupe 3satne portugalske jezične), a još samo držite fige za 19.6. kad imam pak TALIJANSKE jezične. Mislim da bum popizdila...od treme...od sranja koje mi nose ti ispiti. Nemam apetita, počela sam živčanit...često mi prolazi kroz glavu da fakultet IPAK nije sport za mene...al sam maaaaaalo stuck in a moment that I can`t get out of. Damn...al ajd...tu smo i snalazimo se. Ispite si (sukladno svojoj kroničnoj lijenosti) rastegnula do 2.7. tako da imam ljudski raspoređeno vrijeme, a ne sve u vrlo vrlo kratkom vremenu. Pa možda i ne zaboravim disati... Kaj se tiče cuge, na rehab sam! I nisam baš presretna zbog toga, ali eto...na ponos i diku mnogih, ja više ne pijem. :D To sam odredila od roštiljade koju sam organizirala za svoju ekipu s faxa, al sam onda maaaaaaaalo prekršila rehab za OpenAir FF pred mojim faxom...hihihi! MIslim, opravdano...opravdano...jer su mi to StaroČeško i loš gemišt našli mog dragog! :D <3> Da...Gogich je opet nekako heartlish. Bez ikakvih pritisaka, bez ikakvih tjeskobi...samo ja, moj dragi i tri tone smijeha! :D uh, da nema njega brijem da bi popizdila uz ovaj fax koji me tlači, pa uz ove lude snove i uspomene koje me muče te uz ostala sranja. Ovako barem imam nekog ko bu mi dao pusu i u tom trenutku odagnao sve moje suze i strahove. Ostatak ekipe je podijeljen. Neki su u šoku, a neki to sretno pozdravljaju! Što ja mislim o tome? Briga me...ionako je sve otišlo u k**** od tog OpenAira... I čini mi se da sam samo ja izvukla nekaj dobro od tad. Damn...to nije dobro...al ajd...zaslužila sam? Moš si mislit...al ipak, hvala Bogu dragome...molim svaki dan u znak zahvale. Pa možda uspijem srediti svoju glavu... khm khm... nadamo se? Da, nadamo se! :D

I što više reći? Ne pitajte...borim se sa životom onako grčko-rimskim stilom...opsjeda me onaj stari dim, i slike, i uspomene...i susrećem neke ljude koje nekako i ne bi željela vidjeti...i rane se otvaraju...i bježim! Briga me!!! Kukavica sam...da...dobro,...stoji to! Al ne želim...ne želim se s time suočavati dok mi na drugim vratima kuca prilika da budem sretna! :P :belj belj belj:

Usput, traži se WRATHLY!!! =(((((((

"...šta će tata reć´...bitanga i princeza..." =D

Pozdrav najdraži moji!
Onaj emotivni, misaoni, kontemplativni i upakani post stiže kasnije. Prvo ću vas sve samo jako jako pozdraviti. I samo se pohvaliti kak sam sretna i ponosna na sebe jer sam sad u zadnju subotu organizirala najbolju roštiljadu za svoje prijatelje sa fakulteta. I baš smo se dobro proveli. Nekako me razveselilo to kad sam vidla kak imam lijep odnos s tim ljudima...toliko divnih prijatelja...i ja među njima. Vole me, trebaju me...i baš smo si super. I nakon dugo dugo vremena se nisam osjećala sama! I svi su sretni i ponosni na mene. I ja se crvenim po cijele dane... =)
Još kad bi me koji kolega volio...damn...
Kao što rekoh, onaj drugi post stiže kasnije. Mrzim kišu! Volim ovu svoju slikicu!
Kissy

NEK PONESE ME DALEKO NABUJALA RIJEKA...

...to je bol što odmara...

Ležim na ovoj prokletoj travi...vlažnoj...tu na novozagrebačkom nasipu. I gledam u tu prljavu vodu. Policija na mostu. Netko se bacio. I gledam malo bolje...i učini mi se kako mi netko maše iz dubine te prljave vode. Netko maše i smješka se.
Čudno.
Život tako lomljiv. Kao staklo. I kad se razbije opet očajavamo. Pružamo ruke prema komadićima i plačemo. Suzama lijepimo komade dok nam krv teče iz zapešća. Teče dok potpuno ne oboji naš život u grimiz. Ne stajemo. Ne dok se sve ne završi. Dok sve ne postane prah koji će otpuhati ovaj vjetar. Prokleti propuh. Prozori otvoreni. Vrata se neprestano otvaraju i zatvaraju. Ljudi. Sjene. Tko to ulazi? Tko izlazi? Ne znam. Prokleti upaljeni sinusi. Spuštam pogled. Knjiga. Skripte. Olovka. Tanka. Zelena. Poput travke na ovom nasipu. Jedna tratinčica. Krvava poput one krvi.
Čudno.


Pogled u visinu. Jedan oblak. Veliki i sivi. Težak. Jedna kap. Kiša. Kao one večeri kad si odlazio. Kad si me poljubio. Gdje smo se ono sakrili? Da. Isto drvo. Nevjerojatno. Suho je i ne cvjeta. Ono kraj njega cvjeta. Tako ljubav umire. Ali ne gleda se priroda, već sjaj u tvojim očima. Koje je tvoje ime? Jesi li ti...? Tko si ti? Odakle ti pravo da me tako uništavaš? I opet sjećanje na onu tratinčicu. Plava svjetla rotirki. Plavo nebi i jedan oblak. Siv poput tvojih očiju. Gade.
Čudno.


Spuštam se na travu. Ispružim ruke daleko, raširim noge. Ne izgledam li kao zvijezda? Ne kao anđeo. Jer anđeli nemaju ovako suzne oči. Proklete suze. Uvijek me izdaju. I onda u onom dimu kad sam ti sve priznala, kad sam se svega sjetila a pred tobom plakala. Ma kome sam to rekla? Cijeloj onoj rulji...ili gdje god sam bila. Neka tama. Dim. Samo jedno svjetlo u toj tami. Opet te sive oči.
Čudno.


Nasip. I sunce što me obasjava opet podsjeća na onaj stol, papiri, olovka, križ. Ustajem i čitam. Rimljani? Pih. I čitam. Uskrsnuće? Vjera? Poziv. I nešto se slomi u meni. Ne, ne smijem ništa reći. Majka. Dijete. Borba. Ne smijem. Glas u daljini. I usne što drhte. Hladnoća u srcu. Sjećanje. Molitva. Za koga da molim? Sebe? I vrtim film u glavi. Sva sjećanja. Dim. Tratinčica. Krv. Hladnoća. Sunce. Molitva. Suza. A opet ne znam što misliti. Svako sjećanje boli. Ne sjećam se lijepih stvari. Ne sjećam se. I vrištim u sebi. Najradije bi izašla. Mala vjeronaučna dvorana postaje sve manja. Iz mene provaljuje rijeka misli, riječi...suze na rubu oka. Okrenem se. Nema nikoga. Možda ipak da olakšam dušu. I rekoh to: "Molim te Bože za sve mlade da budu ustrajni u svom pozivu." Ili u nekoj drugoj prilici:"Da, i mene je ostavio...bez riječi. I ja sam izdana. Zašto? Ne znam. Patim, ali mora se dalje!" Ili neka treća:"Ivančice, probudi se! Trebam te! Uvijek si mi bila kao sestra. Molim te! Probudi se!" A onda opet pogledah. I eto, ljudi oko mene. Opet dim i neki grimiz. Svi oni pogledi koji vrište:"Koja jadnica...!" i ja se gušim. Nema zraka. Želim da me proguta zemlja. I vratim se na onaj nasip, u onaj park, u onu sobu.
Čudno.


Nasip. Pogled u dubinu. Nema nikog. Sama. Tišina svira iznad mene. Sjene se igraju oko mene. San. Kao san. I gledam u tu vodu. I želim da me odnese ta nabujala rijeka. Ali rijeka misli. Da otplovim u svojim sjećanjima, da im prkosim. Neka bole, neka me ubijaju, ali neka me nose. Postat ću jedno sa njima. Neka me ubijaju. Neka me unište. Ali želim poći s njima u ta bespuća. Možda ni tamo ne nađem mir, ali vrijedi pokušati. Tko zna što me čeka na onoj obali. I krenem. Sanjati. I zove me opet jedan glas. Zove me k sebi. A ja tebe držim za ruku. Ne dam se. Želim te. Ne želim odustati od nečeg što toliko dugo želim. I držim se čvrsto za tebe. Ali ne. Ti me odguruješ od sebe. Tvoje ime doziva neka druga. Dama u crnoj haljini, otrovno crvenih usana, tamnih beživotnih očiju. Zove te i odvodi, a ti se ko malo pokislo štene vučeš za njom. Slabiću! I odguruješ me po posljednji put i odlaziš. Ja poletim u zrak. Onaj glas me uporno vuče k sebi, a ja se ne dam. Pružam ruke da se uhvatim za nešto drugo. A za što više? Grebem po jednom staklenom zvonu. Prislonim nos na staklo što je unutra. I vidim, i zaplačem. Poljubac. Prsten. Zagrljaj. Tama. Ne mogu se ni za to primiti. Gušim se lagano. Glas i dalje zove. Pružam ruke. Ma znam da još postoji nešto za što se mogu primiti. Ne nalazim. Suze. Grimiz. Tuga. Voda. Neka me ponese daleko ta nabujala rijeka. Ma neka zove onaj glas. Neka me vodi! Samo kad me toliko oči ne bi gledalo...kad me toliko usta ne bi okrivljavalo i kritiziralo...kad me toliko ruku ne bi odgurivalo...kad me toliko srca ne bi mrzilo. Šteta što je tako. Samo taj glas mi nakon svega ostaje. Uto nestade dim, i tama, i suze, i očaj, i tuga. Nestane i tamnih očiju, i svih tih hladnih ruku, mrtvih usana. I nekako sam sretna. Samo nekako. Jer u meni još ključa nada da će se oči razbistriti, da će se srca ugrijati, da će me ruke prigrliti. Nada. Spes. Esperanca. Hope. Damn. Opet bljesak one tratinčice.
Čudno.


I na onom nasipu opet promišljam. Što je mučilo onog čovjeka što je nestao u ovoj rijeci preda mnom? Što je njemu kralo lijepe snove? Kako nestaju snovi? Zanimljivo pitanje. U mom slučaju su to drugi ljudi. Ti, kako god da ti je ime čovječe mali, ti mi kradeš snove. Svojom šutnjom, svojim odbijanjem, svojim pogledima koji prema meni vrište:"Odlazi! Zašto već jednom ne odustaneš?!" Ne zamjeram. Opraštam. Možda. Pamtim. Definitivno. Tko zna...sjeti se kako me gledaš...sjeti se što mi govoriš...sjeti se što o meni misliš... I onda se zapitaj što ja od toga sve znam, jesam li shvatila koliko si lažan, prijetvoran. I onda zamisli da znam za sve. Zamisli! I onda se sjeti svih lijepih trenutaka koje si sa mnom proveo. I onda sve to najednom nestane. Tada...tada pogledaj...osluhni...osjeti...kako se osjećaš? Ako u tom trenutku zaplačeš, il te barem malo stegne u srcu...onda znaj da ću te idući put kad te vidim pozdraviti sa smješkom. Vjeruj mi. Sve mi šapće ovaj vjetar što mi mrsi kosu, ova trava koju tako nježno milujem sa prstima, ova grimizna tratinčica. Ipak sam ju ja svojim životom obojila. Moja krv. I sive oči. Dim. Zašto opet ta sjećanja?
Čudno.


Riječi poput nabujale rijeke. Rijeke koju slijedim. Koju promatram. Ali mislim da još nisam spremna da ju slijedim. Ne još. Žalim onog čovjeka koji nije vidio ovo sunce što nas obasjava. Ove oblake što nas nadvisuju. Ovu travu što dodirujem rukama. Žalim ga jer nije osjetio ovaj vjetar u kosi. Sigurna sam da se u onom zadnjem trenutku dok je stajao na mostu nije sjetio ničeg lijepog. Samo oni problemi, tuge i očaji. A onda kad je otpustio ruke, kad su se noge odvojile od tla, onda mu je kroz glavu odzvonio glas dječjeg smijeha, ona sjećanja na prijatelje, na roditelje...ali bilo je prekasno. Zato je bolje sjediti na ovom zelenom nasipu, prsisloniti glavu na ovu gradsku prašinu i promišljati. Sjećati se. Dima. "Vatre". Suza, ali i smijeha. Prijatelja, obitelji. Očaja, ali i radosti. Zbog drugih, zbog vlastite sreće. Žaljenja, ali i drhtaja. Od sreće dok ljubiš nečije usne. Sjetimo se. I živimo. Mene će odvesti moja nabujala rijeka. Uz zvuke neke daleke pjesme. Uz tihi šapat što me doziva. Čiji je to glas? Još ne znam. Pretpostavke u ovom slučaju nemaju smisla. Možda neki anđeo iz dima, možda neka dama u crnom koja samo zove...da joj priđem...da me ubije. Ma neka ubije, neka se pojede od zavisti jer ja sam one usne ljubila. I opet mi tu misao presječe slika grimizne tratinčice.
Čudno.


Oh ljubavi prokleta...toliko slatka, a opet toliko gorka. Gdje pelin ima okus čistog meda, a tuga daje osjećaj najvećeg užitka. To je moj svijet. Tuda se provlače moje note, moji stihovi što ih plete moje srce. Tužno. Sjetno. Sretno. Osmijeh se razvlači na usnama. Tvoje ime na njima čuvam kao najveće blago. I neka grimizna tratinčica bude uz mene, ali ja znam da sve ovo nije još gotovo. Još tu na rubovima latica ima bijele boje. Još će biti boli, još će biti tuge. A moje srce živi za to. Da pogleda duboko u oči, duboko u dušu onoga tko će me razrezati. Nož. Krv. Grimiz. Bijela tratinčica. Čudno. Nema više dima. Ali isto tako čujem neki smijeh. Opet ona kurva u crnom i njezine otrovne usne. Samo neka se smije. Ona neka vlada ovom tamom, a ja ću iskoračiti na svjetlo. I vidjet ćemo koja će biti ljepša, koja će biti sretnija. Umri kučko, i ostavi me na miru. I sjećanje na dim.
Čudno.


Tako se zbio trenutak kad sam se pobunila protiv tuge što me progoni. I ustala sam s ovog prašnjavog nasipa. Odvratila pogled od sive rijeke. Odmahnula rukom na ovo sunce i oblake. Okrenula glavu od ove trave. I otišla. Niz svoju rijeku. Noseći sa sobom samo jednu grimiznu tratinčicu...

U LJUBAV VJERE NEMAM...A NEMAM NI VREMENA!! =)

Vuk je u nas domaća životinja

Evo ekipica moja, neću dugo jer moram gibati na fax, al da znate da sam ...na opću i vlastitu žalost...ŽIVA!! =P
Srce se umorilo i ne znam šta ću s njim...i eto, zato besciljno lutam ovim svijetom.
Nikoga za to ne krivim, ni u čemu ne nalazim utjehu...ah, to je tako kod svih kronera, kaj ne? Znaju oni koji su uvijek tu uz mene.
"Starim ja, a u ljubav vjere nemam." To mi jednog dana urežite u kamen...molila bih samo bez prošlih vremena, da se ne osjećam starom! XD
Riječi mi dolaze...pisala bi vam svašta...o dirty dancingu u Močvari...khm khm...o Varaždinu...o faxu...o crkvi...o vjeri...o Gospodinu...o prijateljima...al nemam vremena! Čekaju me latinski i lingvistika...i dežuranje na ispitu za krizmu! hihihi!
Sreća je ta što doslovno nemam glasa pa neka ovo bude blagoslovljeni dan...bez mog bezveznog trkeljanja. =D
Volim vas sve!
Svoju Pepu G ovim putem posebno pozdravljam...Nadam se da se vidimo na Danima Zapruđa!
Naravno, poziv vrijedi i za sve ostale smrtnike koji mi se ovuda šmucaju! =P
Pusssssssssa =* =* =*