HAPPY AT LAST...REALLY? =O

Waking up I see that everything is ok
The first time in my life and now it's so great
Slowing down I look around and I am so amazed
I think about the little things that make life great
I wouldn't change a thing about it
This is the best feeling

I found a place so safe, not a single tear
The first time in my life and now it's so clear
Feel calm I belong, I'm so happy here
It's so strong and now I let myself be sincere
I wouldn't change a thing about it
This is the best feeling

It's the state of bliss you think you're dreaming
It's the happiness inside that you're feeling
It's so beautiful it makes you wanna cry

This innocence is brilliant (It makes you want to cry)
This innocence is brilliant
Please don't go away 'cause I need you now
and I'll hold on to it
Don't you let it pass you by
(It's so beautiful it makes you want to cry)

This innocence is brilliant (It's so beautiful)
I hope that it will stay (It's so beautiful)
This moment is perfect
Please don't go away
I need you now and I'll hold on to it
(It makes me want to cry)
Don't you let it pass you by

"...divlje izlaske u grad zamjenio je sada lagani dvokorak uz puni želudac..."

Chilla se, chilla...i ništa se ne radi. Nije baš razmjerno onome što od mene očekuju na fakultetu. A jbg...nije lako! Al ajd...jedan je ogroman ispit iza mene (glupe 3satne portugalske jezične), a još samo držite fige za 19.6. kad imam pak TALIJANSKE jezične. Mislim da bum popizdila...od treme...od sranja koje mi nose ti ispiti. Nemam apetita, počela sam živčanit...često mi prolazi kroz glavu da fakultet IPAK nije sport za mene...al sam maaaaaalo stuck in a moment that I can`t get out of. Damn...al ajd...tu smo i snalazimo se. Ispite si (sukladno svojoj kroničnoj lijenosti) rastegnula do 2.7. tako da imam ljudski raspoređeno vrijeme, a ne sve u vrlo vrlo kratkom vremenu. Pa možda i ne zaboravim disati... Kaj se tiče cuge, na rehab sam! I nisam baš presretna zbog toga, ali eto...na ponos i diku mnogih, ja više ne pijem. :D To sam odredila od roštiljade koju sam organizirala za svoju ekipu s faxa, al sam onda maaaaaaaalo prekršila rehab za OpenAir FF pred mojim faxom...hihihi! MIslim, opravdano...opravdano...jer su mi to StaroČeško i loš gemišt našli mog dragog! :D <3> Da...Gogich je opet nekako heartlish. Bez ikakvih pritisaka, bez ikakvih tjeskobi...samo ja, moj dragi i tri tone smijeha! :D uh, da nema njega brijem da bi popizdila uz ovaj fax koji me tlači, pa uz ove lude snove i uspomene koje me muče te uz ostala sranja. Ovako barem imam nekog ko bu mi dao pusu i u tom trenutku odagnao sve moje suze i strahove. Ostatak ekipe je podijeljen. Neki su u šoku, a neki to sretno pozdravljaju! Što ja mislim o tome? Briga me...ionako je sve otišlo u k**** od tog OpenAira... I čini mi se da sam samo ja izvukla nekaj dobro od tad. Damn...to nije dobro...al ajd...zaslužila sam? Moš si mislit...al ipak, hvala Bogu dragome...molim svaki dan u znak zahvale. Pa možda uspijem srediti svoju glavu... khm khm... nadamo se? Da, nadamo se! :D

I što više reći? Ne pitajte...borim se sa životom onako grčko-rimskim stilom...opsjeda me onaj stari dim, i slike, i uspomene...i susrećem neke ljude koje nekako i ne bi željela vidjeti...i rane se otvaraju...i bježim! Briga me!!! Kukavica sam...da...dobro,...stoji to! Al ne želim...ne želim se s time suočavati dok mi na drugim vratima kuca prilika da budem sretna! :P :belj belj belj:

Usput, traži se WRATHLY!!! =(((((((

"...šta će tata reć´...bitanga i princeza..." =D

Pozdrav najdraži moji!
Onaj emotivni, misaoni, kontemplativni i upakani post stiže kasnije. Prvo ću vas sve samo jako jako pozdraviti. I samo se pohvaliti kak sam sretna i ponosna na sebe jer sam sad u zadnju subotu organizirala najbolju roštiljadu za svoje prijatelje sa fakulteta. I baš smo se dobro proveli. Nekako me razveselilo to kad sam vidla kak imam lijep odnos s tim ljudima...toliko divnih prijatelja...i ja među njima. Vole me, trebaju me...i baš smo si super. I nakon dugo dugo vremena se nisam osjećala sama! I svi su sretni i ponosni na mene. I ja se crvenim po cijele dane... =)
Još kad bi me koji kolega volio...damn...
Kao što rekoh, onaj drugi post stiže kasnije. Mrzim kišu! Volim ovu svoju slikicu!
Kissy

NEK PONESE ME DALEKO NABUJALA RIJEKA...

...to je bol što odmara...

Ležim na ovoj prokletoj travi...vlažnoj...tu na novozagrebačkom nasipu. I gledam u tu prljavu vodu. Policija na mostu. Netko se bacio. I gledam malo bolje...i učini mi se kako mi netko maše iz dubine te prljave vode. Netko maše i smješka se.
Čudno.
Život tako lomljiv. Kao staklo. I kad se razbije opet očajavamo. Pružamo ruke prema komadićima i plačemo. Suzama lijepimo komade dok nam krv teče iz zapešća. Teče dok potpuno ne oboji naš život u grimiz. Ne stajemo. Ne dok se sve ne završi. Dok sve ne postane prah koji će otpuhati ovaj vjetar. Prokleti propuh. Prozori otvoreni. Vrata se neprestano otvaraju i zatvaraju. Ljudi. Sjene. Tko to ulazi? Tko izlazi? Ne znam. Prokleti upaljeni sinusi. Spuštam pogled. Knjiga. Skripte. Olovka. Tanka. Zelena. Poput travke na ovom nasipu. Jedna tratinčica. Krvava poput one krvi.
Čudno.


Pogled u visinu. Jedan oblak. Veliki i sivi. Težak. Jedna kap. Kiša. Kao one večeri kad si odlazio. Kad si me poljubio. Gdje smo se ono sakrili? Da. Isto drvo. Nevjerojatno. Suho je i ne cvjeta. Ono kraj njega cvjeta. Tako ljubav umire. Ali ne gleda se priroda, već sjaj u tvojim očima. Koje je tvoje ime? Jesi li ti...? Tko si ti? Odakle ti pravo da me tako uništavaš? I opet sjećanje na onu tratinčicu. Plava svjetla rotirki. Plavo nebi i jedan oblak. Siv poput tvojih očiju. Gade.
Čudno.


Spuštam se na travu. Ispružim ruke daleko, raširim noge. Ne izgledam li kao zvijezda? Ne kao anđeo. Jer anđeli nemaju ovako suzne oči. Proklete suze. Uvijek me izdaju. I onda u onom dimu kad sam ti sve priznala, kad sam se svega sjetila a pred tobom plakala. Ma kome sam to rekla? Cijeloj onoj rulji...ili gdje god sam bila. Neka tama. Dim. Samo jedno svjetlo u toj tami. Opet te sive oči.
Čudno.


Nasip. I sunce što me obasjava opet podsjeća na onaj stol, papiri, olovka, križ. Ustajem i čitam. Rimljani? Pih. I čitam. Uskrsnuće? Vjera? Poziv. I nešto se slomi u meni. Ne, ne smijem ništa reći. Majka. Dijete. Borba. Ne smijem. Glas u daljini. I usne što drhte. Hladnoća u srcu. Sjećanje. Molitva. Za koga da molim? Sebe? I vrtim film u glavi. Sva sjećanja. Dim. Tratinčica. Krv. Hladnoća. Sunce. Molitva. Suza. A opet ne znam što misliti. Svako sjećanje boli. Ne sjećam se lijepih stvari. Ne sjećam se. I vrištim u sebi. Najradije bi izašla. Mala vjeronaučna dvorana postaje sve manja. Iz mene provaljuje rijeka misli, riječi...suze na rubu oka. Okrenem se. Nema nikoga. Možda ipak da olakšam dušu. I rekoh to: "Molim te Bože za sve mlade da budu ustrajni u svom pozivu." Ili u nekoj drugoj prilici:"Da, i mene je ostavio...bez riječi. I ja sam izdana. Zašto? Ne znam. Patim, ali mora se dalje!" Ili neka treća:"Ivančice, probudi se! Trebam te! Uvijek si mi bila kao sestra. Molim te! Probudi se!" A onda opet pogledah. I eto, ljudi oko mene. Opet dim i neki grimiz. Svi oni pogledi koji vrište:"Koja jadnica...!" i ja se gušim. Nema zraka. Želim da me proguta zemlja. I vratim se na onaj nasip, u onaj park, u onu sobu.
Čudno.


Nasip. Pogled u dubinu. Nema nikog. Sama. Tišina svira iznad mene. Sjene se igraju oko mene. San. Kao san. I gledam u tu vodu. I želim da me odnese ta nabujala rijeka. Ali rijeka misli. Da otplovim u svojim sjećanjima, da im prkosim. Neka bole, neka me ubijaju, ali neka me nose. Postat ću jedno sa njima. Neka me ubijaju. Neka me unište. Ali želim poći s njima u ta bespuća. Možda ni tamo ne nađem mir, ali vrijedi pokušati. Tko zna što me čeka na onoj obali. I krenem. Sanjati. I zove me opet jedan glas. Zove me k sebi. A ja tebe držim za ruku. Ne dam se. Želim te. Ne želim odustati od nečeg što toliko dugo želim. I držim se čvrsto za tebe. Ali ne. Ti me odguruješ od sebe. Tvoje ime doziva neka druga. Dama u crnoj haljini, otrovno crvenih usana, tamnih beživotnih očiju. Zove te i odvodi, a ti se ko malo pokislo štene vučeš za njom. Slabiću! I odguruješ me po posljednji put i odlaziš. Ja poletim u zrak. Onaj glas me uporno vuče k sebi, a ja se ne dam. Pružam ruke da se uhvatim za nešto drugo. A za što više? Grebem po jednom staklenom zvonu. Prislonim nos na staklo što je unutra. I vidim, i zaplačem. Poljubac. Prsten. Zagrljaj. Tama. Ne mogu se ni za to primiti. Gušim se lagano. Glas i dalje zove. Pružam ruke. Ma znam da još postoji nešto za što se mogu primiti. Ne nalazim. Suze. Grimiz. Tuga. Voda. Neka me ponese daleko ta nabujala rijeka. Ma neka zove onaj glas. Neka me vodi! Samo kad me toliko oči ne bi gledalo...kad me toliko usta ne bi okrivljavalo i kritiziralo...kad me toliko ruku ne bi odgurivalo...kad me toliko srca ne bi mrzilo. Šteta što je tako. Samo taj glas mi nakon svega ostaje. Uto nestade dim, i tama, i suze, i očaj, i tuga. Nestane i tamnih očiju, i svih tih hladnih ruku, mrtvih usana. I nekako sam sretna. Samo nekako. Jer u meni još ključa nada da će se oči razbistriti, da će se srca ugrijati, da će me ruke prigrliti. Nada. Spes. Esperanca. Hope. Damn. Opet bljesak one tratinčice.
Čudno.


I na onom nasipu opet promišljam. Što je mučilo onog čovjeka što je nestao u ovoj rijeci preda mnom? Što je njemu kralo lijepe snove? Kako nestaju snovi? Zanimljivo pitanje. U mom slučaju su to drugi ljudi. Ti, kako god da ti je ime čovječe mali, ti mi kradeš snove. Svojom šutnjom, svojim odbijanjem, svojim pogledima koji prema meni vrište:"Odlazi! Zašto već jednom ne odustaneš?!" Ne zamjeram. Opraštam. Možda. Pamtim. Definitivno. Tko zna...sjeti se kako me gledaš...sjeti se što mi govoriš...sjeti se što o meni misliš... I onda se zapitaj što ja od toga sve znam, jesam li shvatila koliko si lažan, prijetvoran. I onda zamisli da znam za sve. Zamisli! I onda se sjeti svih lijepih trenutaka koje si sa mnom proveo. I onda sve to najednom nestane. Tada...tada pogledaj...osluhni...osjeti...kako se osjećaš? Ako u tom trenutku zaplačeš, il te barem malo stegne u srcu...onda znaj da ću te idući put kad te vidim pozdraviti sa smješkom. Vjeruj mi. Sve mi šapće ovaj vjetar što mi mrsi kosu, ova trava koju tako nježno milujem sa prstima, ova grimizna tratinčica. Ipak sam ju ja svojim životom obojila. Moja krv. I sive oči. Dim. Zašto opet ta sjećanja?
Čudno.


Riječi poput nabujale rijeke. Rijeke koju slijedim. Koju promatram. Ali mislim da još nisam spremna da ju slijedim. Ne još. Žalim onog čovjeka koji nije vidio ovo sunce što nas obasjava. Ove oblake što nas nadvisuju. Ovu travu što dodirujem rukama. Žalim ga jer nije osjetio ovaj vjetar u kosi. Sigurna sam da se u onom zadnjem trenutku dok je stajao na mostu nije sjetio ničeg lijepog. Samo oni problemi, tuge i očaji. A onda kad je otpustio ruke, kad su se noge odvojile od tla, onda mu je kroz glavu odzvonio glas dječjeg smijeha, ona sjećanja na prijatelje, na roditelje...ali bilo je prekasno. Zato je bolje sjediti na ovom zelenom nasipu, prsisloniti glavu na ovu gradsku prašinu i promišljati. Sjećati se. Dima. "Vatre". Suza, ali i smijeha. Prijatelja, obitelji. Očaja, ali i radosti. Zbog drugih, zbog vlastite sreće. Žaljenja, ali i drhtaja. Od sreće dok ljubiš nečije usne. Sjetimo se. I živimo. Mene će odvesti moja nabujala rijeka. Uz zvuke neke daleke pjesme. Uz tihi šapat što me doziva. Čiji je to glas? Još ne znam. Pretpostavke u ovom slučaju nemaju smisla. Možda neki anđeo iz dima, možda neka dama u crnom koja samo zove...da joj priđem...da me ubije. Ma neka ubije, neka se pojede od zavisti jer ja sam one usne ljubila. I opet mi tu misao presječe slika grimizne tratinčice.
Čudno.


Oh ljubavi prokleta...toliko slatka, a opet toliko gorka. Gdje pelin ima okus čistog meda, a tuga daje osjećaj najvećeg užitka. To je moj svijet. Tuda se provlače moje note, moji stihovi što ih plete moje srce. Tužno. Sjetno. Sretno. Osmijeh se razvlači na usnama. Tvoje ime na njima čuvam kao najveće blago. I neka grimizna tratinčica bude uz mene, ali ja znam da sve ovo nije još gotovo. Još tu na rubovima latica ima bijele boje. Još će biti boli, još će biti tuge. A moje srce živi za to. Da pogleda duboko u oči, duboko u dušu onoga tko će me razrezati. Nož. Krv. Grimiz. Bijela tratinčica. Čudno. Nema više dima. Ali isto tako čujem neki smijeh. Opet ona kurva u crnom i njezine otrovne usne. Samo neka se smije. Ona neka vlada ovom tamom, a ja ću iskoračiti na svjetlo. I vidjet ćemo koja će biti ljepša, koja će biti sretnija. Umri kučko, i ostavi me na miru. I sjećanje na dim.
Čudno.


Tako se zbio trenutak kad sam se pobunila protiv tuge što me progoni. I ustala sam s ovog prašnjavog nasipa. Odvratila pogled od sive rijeke. Odmahnula rukom na ovo sunce i oblake. Okrenula glavu od ove trave. I otišla. Niz svoju rijeku. Noseći sa sobom samo jednu grimiznu tratinčicu...

U LJUBAV VJERE NEMAM...A NEMAM NI VREMENA!! =)

Vuk je u nas domaća životinja

Evo ekipica moja, neću dugo jer moram gibati na fax, al da znate da sam ...na opću i vlastitu žalost...ŽIVA!! =P
Srce se umorilo i ne znam šta ću s njim...i eto, zato besciljno lutam ovim svijetom.
Nikoga za to ne krivim, ni u čemu ne nalazim utjehu...ah, to je tako kod svih kronera, kaj ne? Znaju oni koji su uvijek tu uz mene.
"Starim ja, a u ljubav vjere nemam." To mi jednog dana urežite u kamen...molila bih samo bez prošlih vremena, da se ne osjećam starom! XD
Riječi mi dolaze...pisala bi vam svašta...o dirty dancingu u Močvari...khm khm...o Varaždinu...o faxu...o crkvi...o vjeri...o Gospodinu...o prijateljima...al nemam vremena! Čekaju me latinski i lingvistika...i dežuranje na ispitu za krizmu! hihihi!
Sreća je ta što doslovno nemam glasa pa neka ovo bude blagoslovljeni dan...bez mog bezveznog trkeljanja. =D
Volim vas sve!
Svoju Pepu G ovim putem posebno pozdravljam...Nadam se da se vidimo na Danima Zapruđa!
Naravno, poziv vrijedi i za sve ostale smrtnike koji mi se ovuda šmucaju! =P
Pusssssssssa =* =* =*

SUZA KRENE SAMA OD SEBE...

Ja svake noći sanjam
jedan bagrem stari
i ko da kući vraćam se
u dane sretnije.
A tamo više nema te,
tek neke stare stvari.
Jedino još u meni
ima te previše...

Eto me opet tu na ovoj travi
opet sa košmarom u glavi
i ne znam što misliti
o tebi, o životu.
Iako sam potrčala prema naprijed
opet su me sustigle sjene.
Nikako dospjeti u trajno Svjetlo.
Uvijek neki mrak.

I opet su mi za petama one uspomene,
sva propala prijateljstva, sve prevare,
sve neprežaljene propale ljubavi.
I opet sanjam u grču
upirući ruke u pod
u nadi da će se otvoriti podamnom
i progutati me.
Brzo...zauvijek...

I borim se. Borim se...
daleko od tog mraka što me guta,
daleko od nemira što me obuzima.
A i onda kad se uspijem oduprijeti,
opet me progoni tvoja sjena,
tvoja slika u mojoj glavi,
tvoji poljupci na mojim usnama,
tvoji dodiri na mojoj koži.
Potpuno si u meni
i ja bez tebe jednostavno ne mogu.

Bez tebe sam u krevetu agonije
dok me posteljina guši
poput čvrstog užeta,
zavija me poput vela smrti,
crnog, neprobojnog
što me nemilosrdno proždire.

I gdje da nađem svjetlo?
Gdje da nađem mir?
Kad moja duša još toliko čezne...
Kad moje tijelo još toliko vene...
Kad moje srce još toliko boli...

Dođi, vrati se...i šapni mi.
Umiri me još jednim svojim poljupcem,
ubij me!

Kako sam? Ludo i nezaboravno. Marinchica mi se oporavila, moji doma su svi zdravi, al čini se da su se kava, trave i karte urotile protiv mene. Kako biste reagirali da vam netko kaže da ne možete ići na jedno divno putovanje jer biste mogli umrijeti? Toliko očekujem od tog putovanja, toliko odgovora, toliko zaziva. I onda takvo što. I tada se zamislim. Zazivam Gospodina da u meni pokrene tu pozaspalu vjeru, da me ohrabri da ne vjerujem u te bedastoće, ali straha se ne mogu oterasiti. I gledam sve prijatelje koji se spremaju na taj put. I zaplačem. Što ako je istina? Što ako nije a ja se ovog osjećaja jednostavno ne mogu oterasiti. Toliko sam nevjerna? Toliko praznovjerna? O Gospode, oprosti mi. Toliko te toga molim i tražim, a ne mogu ti pokazati ni malo vjere. Oprosti mi. Sutra mi daj snage da preživim...doslovno da preživim. Ili mi daj da napokon na sve odgovorim kao Petar: iskrenom žrtvom, što god da ona bila. Uz to me još progone stare ljubavi...stari osjećaj onih usana koje su me ljubile...i one koje su me skrivečki ljubile u ugao usta. Tako nježno, tako slatko. Mislila sam da je sve to nestalo, negdje iza mene prohujalo s vihorom, a vidi sad. Opet mi se sve nanovo vraća. Bacam se na koljena, molim za oprost i pred ljudima koji to nisu zavrijedili, koji bi se meni trebali ispričati. No, ne marim za to jer ja sam kriva za sve što je nestalo, što je umrlo. I klečim pred Blondjakom, pred Heretikom, pred Mačkom, pred Sunčicom, pred Strancem u noći, pred Neprežaljenom, pred Majčicom, pred Ocem, pred Deedeelocksom...i toliko drugih ljudi...i molim za oprost. Ako sam ikad išta loše učinila, a jesam, molim vas, oprostite mi. I štogod da se sutra dogodi, znajte da sam vas oduvijek voljela, od prvog trenutka od kad sam vas upoznala. I oduvijek ste neprocjenjivo vrijedni i važni u mom životu. I žalit ću...što Anđela nisam još jednom poljubila, što Blondjaku nisam rekla da je ljubav mog života, prvi čovjek kojeg sam uistinu voljela i kojeg i dan danas volim, što Heretiku nisam dala onu malu zvjezdu u sebi-malo iskrenosti i otvorenosti, što nisam Deedeelocksu rekla koliko mi je žao za sve što sam mu loše rekla, što sam toliko puta vikala na njega, što sam bila bezobrazna. Žalit ću što nisam svoga Bracu izljubila dovoljno puta i što sam ga toliko puta znala udariti. Žalit ću, ali molit ću oprost za svaku sitnicu.

Sad idem na počinak jer sam danas riješila 3 kolokvija i potpuno sam izmorena. Nadam se dobrim rezultatima. Sutra...nadam se da se čujemo...i vidimo. NAdam se...

Volim vas sve...i Tebe kojeg nemrem zaboraviti...=(

BRM BRM....=P=P=P

Ne može nam ništa KGB,
ne može nam ništa CIA.
Ne može nam ništa FBI,
nitko nitko ajaja!
Vozimo se 100 na sat! =P

Ako mi je srce ikada zaigralo...al onak da sam imala osjećaj da će mi iskočiti iz grudi, onda je to bilo u 3 situacije (računam samo one pozitivne situacije jer u onim drugim srce stane). A jedna od njih je i tren kad vidim lijepi autich...lagano prođem prstima niz njegovu haubu...ili pak sjednem u njega. Naravno, nisam si ni u kojem slučaju željela uskratiti priliku da se ponovno tako osjetim...kad već tako dugo nisam...=S =P


I tako ja otišla na zagrebački Autoshow! I ljudi moji, to mi je bio jedan od najboljih doživljaja ovog tjdna pa i zadnjih mjesec dana. =D Svi ti auticheki...sve te ljepotice (i dalje mislim na aute)...jednostavno su me bacili u delirij. Bilo mi je jedino žao kaj nisam vidjela corvete i peugeotov prostor. Al frendica nikako nije bila raspoložena...al ono...baš ni za što...pa je nisam željela vući sa sobom. Al vječno ću pamtiti te paviljone. =P I kako mi je paviljon broj 5 za dlaku izmakao...)=[


Ne mogu baš riječima opisati kako mi je bilo jer me mnogi ne bi shvatili. Svatko ima neku svoju ljubav (ili bolje reći opsesiju =P) koju drugi u nekoj manjoj mjeri mogu razumijeti. Kao što volim plesati, pjevati...i cugati (morala sam napisati zbog dotičnih ljudi)...tako volim i aute! Iskreno rečeno, falio mi je...moj Mačak...da zajedno prošećemo među tim automobilima...zajedno komentiramo...možda kojega i kupimo za mene =P MIslila sam da mi neće faliti, da neću misliti na njega...ali eto...u svakom drugom čovjeku sam vidjela njega...u svakom automobilu sam osjetila njegov dodir na mojoj ruci kad sam spustila ruku na mjenjač...i toliko mi je nedostajao. Al neka zna...neka nekako zna da mi fali...kad bi samo znao...=(
Prilažem slikice svojih Opel ljubavi i onih manjih...starijih...uz suzu u oku... Jer sve će to jednog dana biti moje!! =P
Pusa svima!! <3

(slikica za tebe ljubavi moja...Mačak...samo da je tamno plavi...)