SLOMLJENO ZRCALO...

Pogledaj u moje oči,
zašto skrivaš pogled taj?

Koliko sam samo puta gledala u to lice što mi se smješilo iz ogledala... Znala sam se pitati:"Tko je to? Što želi od mene?" Ali tajanstveno lice bi mi se samo smješkalo šutke me promatrajući. I ja sam ga gledala natrag. Gledala sam u te oči. Činile su se tako vesele i sjajne. Gledala sam u te pune usne razvučene u osmijeh. Gledala sam u to svijetlo i radosno lice...i željela ga uništiti. Jer priđem bliže i vidim drugačiju sliku... Oči. Te iste sjajne oči bile su pune suza i tako tamne poput najdublje jame. Usne. Ispucale i suhe, žedne poljubaca. Lice. Tamno, izborano, izmučeno. I zapitala sam se opet:"Tko je to? Što želi od mene?" Ruka je već više puta proletjela zrakom i udarala u tu kristalnu opnu u nadi da smrvi, da uništi...a nikada u tome nije uspjela. Ne do sada... Prije sam razmišljala o tome da će mi razbijanje starog ogledala donijeti slobodu iz ovih tužnih uskih okvira što su me svezali, što me sputavaju...što me uništavaju. I željela sam te komadiće. Male, toliko različite, svjetlucave... Svatko bi ih čuvao uza sebe i volio. Kao što ih ja nikada nisam voljela. I ruka ponovno prolijeće iznad moje glave i udara...a ogledalo ne puca. I čini mi se nekako da mi se lice u odrazu još više smiješi. Razabirem i tihi zvuk hihotanja...tihi poput izgubljene jeke. U meni bukti ljutnja, strah, očaj. Gledam sad duboko, s prezirom tu sliku...te oči koje su toliko toga užasnog vidjele, koje su toliko suza proplakale...koje su toliko puta sivilom ostale zavijene. Nikome nisu trebale...a toliko su toga tražile. No, uvijek ostale prazne...sive, mutne, prazne. Sjećam se jasno slika svih ljudi sa izobličenim licima kako mi se smiju, kako kese zube prema meni, kako uživaju u mojoj patnji. Pružaju ruke prema meni, stavljaju ih oko moga vrata i dave me...ja se utapam u moru suza, u moru njihove slasti i sreće. I uzimam nešto i uništavam ih...te lažne prevarne oči.
Gledam sada...unatoč svemu vidim...i te usne. Usta samo zjape otvorena...u čuđenju, u strahu, u nijemosti svojoj. Nema više riječi, nema više ni uzdaha, niti ikojeg imena na njima. Sve je prepušteno zaboravu. Ostale su samo izborane suhe usne koje još negdje duboko žeđaju. I sjećam se usana što su me ljubile, usta što su me psovala, usana što su me opile...usta što su me proklinjale. Sjećam se...vidim...osjećam. I zatvaram usta...zadržavam dah...hladan metal dotiče jednu brazdu...i one pucaju. Krv poteče poput slatkog vina i duša se sama opija.
I malo se udaljim od tog ogledala. Vidim sve one pogreške, sve one slike što su mi te oči dale da vidim, što su mi te usne dale da osjetim...što mi je to cijelo okruglo lice dalo na spoznanje. To vidim. Zamutio se pogled na ono dobro što je možda nekad davno sijalo iz tog lica. Ostarilo je. Promijenilo se, koliko god se ono tome protivilo. I ne vidim u tom odrazu više ono dobro. Ne znam kako, ne znam zašto je to tako, ali je nažalost istina.
I razmišljam o tome što je u biti tu, na tom licu zacrtano...jer oči su slijepe na pravu ljepotu...na pravu dobrotu i one dobre stvari koje su zapisane na licima ljudi. I mogu nas zaslijepiti blještavilo, sjaj i lažna ljepota, ali znamo da to nije ono pravo. Prava istinska ljubav, dobrota i ljepota čitaju se iz svake bore na licu, iz svakog pomaka...od ruba usana i očiju, do malih pomaka našeg nosića...pa sve do onog dubokog pogleda koji je živo ogledalo nas samih. Zato ću idući put kad se pogledam u ogledalo uperiti svoj pogled ravno u svoje oči. Učinite i vi isto. Zagledajte se u te daleke prostore, bili oni smeđi, zeleni, plavi ili neki šareni. Zaronite u te dubine rušeći granicu vlastitog vidika. Proći kroz to staklo kao kroz svilenu koprenu, dotaknuti drugu stranu pogleda, onu unutrašnjost u nama, poput glatke površine stola, ili pak oble površine vaze. Dotičem, da... ali ne osjećam. Gledam, da...ali ne vidim. To je gore od ičega.
Zato sada opet podižem ruku iznad svoje glave i ponovno zamahujem njome prema ogledalu. Ono lice me još uvijek iz njega gleda. Nasmiješi mi se i potom se rasprsne u milijun komadića. Razleti se ogledalo na sve strane ostavljajući iza sebe samo crni prazan okvir. Toliko bezličan i nevažan. Vlasnici bi ga se vjerojatno odmah riješili bacivši ga van na otpad.
No, ja taj okvir čvrsto držim svojim rukama. I sada...kad se njegova srž uništila. Ne odbacujem ga. Već ga uzimam, nosim u svoj maleni kutak i tamo ga ostavljam. Potom se vraćam, pokupim komadiće ogledala sa poda, vratim se u svoju sobu i zatvorim vrata. Tamo iza zatvorenih vrata odjekuje tišina i tiho zveckanje krhotina stakla.
Držim taj okvir i popravljam ga...jer ipak je on moj život.
I znajte...mnogo će nam se puta u životu dogoditi da razmišljamo o razbijanju našeg ogledala, naše slike života, našeg vlastitog života. I možda ćemo čak i više od jedanput uspjeti razbiti to ogledalo, ali kažem vam...vrijedi vratiti se po ostatke i svoj život nanovo izgraditi. Ne, nećete ga izgraditi ispočetka kao da onoga prije nikada nije ni bilo, već ćete ga graditi na ostacima staroga...sastavit ćete ga ponovno od dijelova onog starog. Tako to treba i prihvatiti: da se život može popraviti, ali se ne može nikada nanovo izgraditi od temelja. I ne treba zbog toga očajavati. Samo treba učiti na pogreškama, vrijedno graditi...i sve povezivati najčvršćim vezivom: ljubavlju! No...prije nego sve to učinimo treba dobro pogledati...i vidjeti...sebe...i svijet oko nas...

Pogledaj u moje lice
i pokaži osmijeh svoj...

HODATI DOLINOM SMRTI...I BOJATI SE

Ne boj se jer Ja sam s tobom,
da te čuvam od svakoga zla...

Mojoj neprežaljenoj...

Stajala sam tamo...sve je odisalo mirisom svijeća. Mrak. U meni je izgarala želja da te vidim, ali nisam mogla. Ta tama, taj mir...toliko sam se bojala. Znala sam da si tu iza ugla, da nisam uopće daleko od tebe, ali nisam se mogla pomaknuti. Sjećam se majčinih riječi kako mi slični tebi ništa ne mogu, da sam uz vas sigurna...ali nisam mogla. Duh u meni je premirao od straha. Tijelo se ukočilo. Suze su klizile niz obraze. Nisam mogla. Oprosti mi...ali nisam mogla. Okrenula sam se. Izvadila tvoju sliku i plakala. Gledala u tvoje oči koje su se na slici činile tako žive, a znam da bi me tamo iza ugla dočekao samo hladan kamen i mrtvilo. Bojala sam se. I molila sam se dragom Bogu da mi oprosti. Zazivala sam i tebe da mi oprostiš. Oprosti mi...
Taj trenutak neću nikada zaboraviti. Svjetlo je dopiralo iz daljine, sve je bilo mirno...nježno svjetlo svijeća, miris uvelog cvijeća. Znala sam da si tu...gledala sam u tom smjeru...gdje sam ćutjela kako me čekaš. Toliko ti dugo nisam dolazila, a sada...kad sam toliko blizu...borim se sama sa sobom. Kroz glavu mi prolazi misao kako te želim vidjeti...srce izgara od te želje, a opet...zastaje to isto srce...trne to tijelo od straha koji me cijelu obuzeo. I osjećala sam taj mir...toliko sam tu željela ostati, ali previše sam se bojala. Pjevušila sam tiho..."pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim..."...ali bojala sam se. Bojala sam se smrti. Moja vjera u život se ugasila poput svijeće na vjetru. Brzo...bez daha.
Stajala sam sama. Negdje iza mene svjetla automobila su lebdjela, ali negdje daleko...daleko. Ja sam ovdje stajala kao na rubu provalije...ili kao na samom ulazu u neki drugi svijet. Osjećaji koji me muče ovih dana sada su provalili iz mene. I znala sam da postoji samo jedna stvar koju želim učiniti: potrčati k tebi...potrčati najbrže što mogu. Doći do tebe...i zagrliti taj kamen koji nas je zauvijek razdvojio. Udarati šakama po njemu u nadi da će se prelomiti...da ćeš mi se ti vratiti. To sam htjela...ali bilo je tako mračno. Pogledala sam na sat...koji kao da je stao...i bilo je tek 6 sati...ali bilo je toliko mračno. Čudan osjećaj zavukao mi se u kosti...i drhtala sam. Oči širom otvorene...uši osluškuju svaki šušanj...svaki šušanj koji nije postojao. Toliki mir, tolika tišina. Usred doline smrti...kostiju...stojim i čekam te. Čujem vjetar u krošnjama i slušam što mi govori. Tako tiho šapuće...neki hladan ton...neke loše vijesti...i drhtaj. Strah me u potpunosti obuzeo. Tihi šapat: "Bože...!"...i bijeg! Okrenula sam se...toliko žaleći zbog svoje slabosti...zbog svog manjka vjere...i napustila sam te. Kao što si i ti mene...
I putem sam se više puta željela vratiti, ali nisam mogla. Nisam mogla. I onda taj pogled što me dugo promatrao sa slike. Tvoj mali osmijeh...toliko vječan. I shvatila sam... Znala sam...da me nisi željela napustiti...nisi me željela ostaviti samu... Toliko si se puta željela vratiti...ali nisi mogla. Jer kad te Gospodin zove k sebi, to se ne odbija. To si me učila...da se ne odupirem Njegovom pozivu, a jesam...toliko puta...dok me na kraju nije prestao zvati. Koga li sad zove? Kome li sada daje moj zadatak? Kome???? Toliko sam Ga zazivala da me zove...da mi dadne drugu šansu, ali ne...samo ovakva tišina...tišina poput vela smrti...poput vela što razdvaja sve...kao što je i nas razdvojio. A rekla si mi da Ga slijedim. Oprosti mi najdraža...oprosti mi neprežaljena moja... Oprosti mi! Ti se nisi mogla vratiti...iako si to sigurno željela...
Ja imam izbor. Vratiti se kući. Ne dopustiti hladnom kamenu da zatvori moj život u hladni grob...u vječnu tamu... Ja imam izbor, i znam da je taj strah bio od tebe poslan...i od Gospodina...da se vratim kući, da budem sigurna...da živim. I hvala ti na tome...
Iako suze još dugo nisu prestale kliziti...iako tijelo još dugo nije prestalo drhtati...iako srce nikad neće prestati boljeti. Ali znat ću...da si oduvijek bila uz mene...i ti...i moj Gospodin. Bili ste tu...i nikad me niste napustili...
Sada vjerujem, ako sam ikada u to imalo sumnjala. I sada...dok me ovaj bus vozi prema mojoj kući...sada samo mogu reći:"Vodi me Gospodine, onako čudesno kao što si to oduvijek činio...a ja ću se truditi da zavrijedim Tvoj dar, da ponovno čujem Tvoj poziv...da Te slijedim...jer to je ono što ja uistinu želim.
Kad se samo ne bi bojala...!!!
Amen

Jer moja Ljubav je istina,
moja Ljubav liječi srca slomljena...

...PRIJATELJIMA...

...jedva čekam prijatelji, sve vas da zagrlim...

Pozdrav najdraži moji!
I sjedimo tako...daleko jedni od drugih...svatko iza svog ekrana i tipkamo... Toliko si toga imamo za reći. Prsti se grče od tipkanja, ali ne odustajemo. Još samo da si nešto ispričamo...
Dugo nisam ništa ovdje pisala. Da, pritisli me ispitni rokovi. Dala sam si obećanje da ću sve srediti u prva dva tjedna rokova i da ću si uštediti 2 tjedna odmora. I na tome intenzivno radim...Već imam 4 iz portugalskih jezičnih i 5 iz talijanske fonetike i fonologije. Jeeej!! =D=D No, evo...danas sam si uzela slobodan dan... Znam u sebi da sam već danas trebala dalje početi učiti, ali ipak...nisam. Jedan slobodan dan...valjda me neće ubiti! =P
I umjesto da se opustim...da pustim mozak barem malo na pašu...ja sam se bacila u razmišljanja. Nisam znala kome bi ovaj put posvetila novi post...ali onda sam se sjetila o čemu bi mogla pisati...Hehe! Onda je ispao problem da ima previše onih kojih se moram spomenuti.

Pa...na ono vječno pitanje kakva mi je ekipa na faxu...često znam reći da je premirna za mene...ali to je samo pridonijelo činjenici da me svi znaju...ili po mojim provalama ili po samoj mojoj pojavi!
Sad me pak i pod obavezno zovu van jer su uvjereni da je samnom vani zakon!! Pa, nisu u krivu, zar ne? =D
Tako da...neću ništa govoriti...niti puno pisati...jer, iako sam si uzela slobodan dan prožet razmišljanjima o jednom slatkom osmijehu...ili pak o prijateljima...ipak ne želim puno pisati...pa odoh spavati! Samo da kažem par stvari za kraj...
1) Plavooka ljube moja...fali mi naš odlazak na ručak! Tko će mi pričati o Kolegi?! Ajd...došle nove pare na X-icu...zove nas pomfrit...onaj onako extra kao prilog! Obožavam te najdraža...=D
2) Heretiku moj...još ne mogu vjerovati da si se sjetio mog imendana... Samo ti i naš Vatrogasac =P...baš si me razveselio...kao i uvijek! =D Fališ mi... Btw, zvučnici su odlični! I šteta, al nikaj se ne kvari! =P
3) Moja Seka Po Alkoholu i ja smo danas bile na pivici... Na kaj smo potratile vrijeme? Na dečke!!! Umjesto da pričamo o...khm...khm...ne o faxu, ne o problemima...ne o dečkima... Ups, kad ovako malo gledam, nemamo o čemu drugom razgovarati! =D=D Drago mi je da sam te vidjela!! Wojim te... Pusa
4) Moj Stranac U Noći...zaboravih što sam pametno htjela reći...Volim te...=D Idući semestar definitivno uzimam nekaj sa filozofije!
5) Poštovanog Kolegu Pravnika pozivam na dug...oooo da...ako ne želi da mu vječno pamtim kad je zgiljao od mene jer je lovio dotične kokice po školi... CCCCC
6) Velika pusa mom Cobri... pa mene taj mali fakat voli...=) Moram zmisliti nekaj special za njega... Čudne ideje imaju prođu...javite mi!! =D
7) Pusa najdražoj Animarijici...njenoj maloj seki...i naravno slavljeničkoj Mamici!! Ah, nije li neizmjerna radost zvati se Gordana... Ponosna sam, bakice moja...ponosna sam na svoje ime! =D
8) Messi jr. wojim te...

Ima još mnogo ljudi kojima bi nešto rekla...nešto poručila...barem riječ-dvije...ali...nekako mi sve počinje djelovati isprazno. Ovakvo skriveno prozivanje... Zar sam ja to učinila toliko ispraznim? Nadam se da nisam... Za kraj, ovako izvan numeriranja, bi htjela reći još par riječi. Prvo, negdje daleko u ovom svijetu postoji čovjek kojem potpuno vjerujem...koji me držao kad sam padala...koji me pridigao...koji mi je bio inspiracija u životu...koji me pratio na mom putu...koliko god bio krivudav... On je promijenio svoj put, ali to ništa nije promijenilo... JOš uvijek mi neizmjerno nedostaje. Iskrice...gdje god da jesi...neka te proganja Božji blagoslov...kao što je tvoja Goge Bjondina oduvijek znala govoriti...
S istim...možda čak i dubljim nakanama...spominjem se i svoga Anđela... Tajna u mome srcu? Misliš da ti nekaj krijem? Pogledaj se u ogledalo i znat ćeš koja je moja tajna...=) Onda ćeš shvatiti da si jedina osoba kojoj ništa...ali ama baš ništa nisam krila... I na to sam ponosna. I presretna što postojiš...
Da...sad sam se raspekmezila...ali to su ljudi koje toliko volim...svakog na svoj način...na način koji je samo meni poznat...kojeg čak ni te osobe ne znaju... I zato je sve to toliko savršeno! Ako sam ikada sumnjala u anđele...možete me slobodno...što god...
Još jedna osoba koju smatram veoma kompliciranom...koju dotičem poput sablasti...koju vidim poput sljepca...koju osjećam poput umrlog... tu osobu smatram svojom zvijezdom! Toliko je daleka...toliko nedostižna...ne vidim je...ne mogu je dotaknuti...jedva je čujem dok mi šapuće...kao kroz beskrajan prostor i beskrajno vrijeme... I ona iz mene izvlači ono najbolje...i ono najgore... Baca me u svakojaka iskušenja...a opet mi nudi utjehu i obzir... I vrijedna je svega... I volim ju...
I neka bude zadnja...
Na kraju...samo osvrt na to da sam nakon dugo vremena bila na vjeronauku u župi...i sjetila sam se svega...onih starih dogodovština, onih starih ljudi...i zažalila...što sam se ikada od njih odvojila. Od kad jesam, sve mi je pošlo naopako...i sad sam odlučila sve ispraviti...vratiti se na stari put kojim sam krenula...na Tvoj put...i vratiti se tamo gdje pripadam... Budem, zar ne? Pomoći ćeš mi, Gospodine...zar ne? Vratit ću se uz staru dobro poznatu melodiju..."Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine, moje srce bilo bi cijelo, sve rane bi nestale..."...vratit ću se...i biti sretna. kad za to dođe vrijeme...
Bog vas sve blagoslovio
Pusa

...miss that silly little smile...

Sjedim do Tvojih nogu, glave pognute,
ne mogu pogled dignuti, gledati u Tebe.
Šutim, srce Te želi, Tvoje usne ne govore,
znaš sve moje misli, sve moje molitve...
Sjedim do Tvojih nogu, pružam ruke drhtave,
suze polako klize niz moje obraze.
Pružaš ruke, dižeš mi lice, Tvoje oči mi govore:
"Ne gledaj svoje grijehe, pogledaj u mene!"

JA - MALA ZAGONETKA...

Što znate o meni?

Znate toliko puno, a opet toliko malo jer me ne shvaćate. Hehe! Paradoksalno, zar ne? I nije bitno koliko se dugo znamo...ipak vam predstavljam jednu zagonetku koju priznajete nije lako riješiti niti shvatiti. =D Neki se s time lako nose, neki se polako trude shvatiti svaki moj potez, a neki me jednostavno ignoriraju. Neka, nije svatko za svakoga. Taj san mi se odavno rasplinuo. No, nešto znate o meni. Da vidimo... Znate da živim s bratom, mamom i dedom. Da je moj deda ona legenda s kojom kupujem cugu, a da tata živi u Samoboru sa svojom novom obitelji i da sam pretprošle godine dobila polusestru Vitu. Od kućnih ljubimaca imam Miška Leđnog...moj mali princ kojeg sam tako nazvala jer non stop pliva leđno (ne, ne čuvam uginulu ribu u akvariju)! =D Znate da sam prva godina faxa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i da vrijedno studiram talijanski i portugalski. Možda i znate da me na to motiviralo animatorstvo kad su u Zagrebu bili mladi na dočeku nove godine u organizaciji Taizea. Možda i niste... Znate da mi je najdraže jelo pomfrit i pečeno meso, ali da u biti mogu pojesti sve...da ne postoji nikaj kaj ne bi barem probala ako ništa drugo. Dobro, jednu stvar nikako ne mogu jesti, a to je sami jogurt! Ostalo mi dajte, al to jednostavno nemrem! =S Znate da znam kuhati i da najviše volim raditi tjesteninu na svoje neke razne načine. =D Znate da se bavim planinarstvom ali da sam trenirala i atletiku i košarku i da pratim sport te da se kladim! =D Znate da volim popiti s ekipom vani i da sam vjerojatno najotkvačenije partijanerka koju su mnogi upoznali. Rijetki mi pariraju! =D Znate da najviše volim Jeger ali da sam probala i mnoge fine rakije. No, da u biti nisam ovisna o tome...i da u biti pijem samo kad sam s ekipom (ili s dedom sama =P). Znate da slušam od muzike skoro sve i da volim filmove. Znate da se obožavam smijati. Znate da sam veoma tolerantna (možda i previše) i znate da vjerujem u ljude koliko god bila očita njihova pokvarenost. Znate da pamtim svaku sitnicu koja me usrećuje i znate da neke (ili većinu) stvari uzimam previše k srcu. Dobro...mislim da je to sve. Ako sam koju stvar preskočila, znate da ju znate i to o meni! =D

Što ne znate o meni?

Ne znate da nisam preboljela smrt svoje bake. Ne znate da sam teško bolesna. Ne znate da mi fali jedan zub (al baš ono za trajno =P). Ne znate da me auto bio pogazio...i da sam opet skoro nastradala prošli ponedjeljak. Ne znate da svaki dan joggiram po nasipu. Možda znate da patim od nesanice, al ne znate što me drži budnom. Ne znate da pišem pjesme. Ne znate da sam napisala i jedan roman (šteta smao kaj mi se izgubio primjerak). Ne znate da mi je fetiš pamtiti registracijske tablice. Ne znate da prepoznajem od frenda auto po zvuku auspuha. Ne znate da sam bila u zatvoru. Ne znate da sam se najbolje napila kad sam bila s mamom u Malom Medi (ili to znate =P). Ne znate da zbog čega žalim. Ne znate imam li dečka. Ne znate o čemu u ovom trenutku razmišljam. Ne znate čega se u ovom trenutku bojim. Ne znate čemu se nadam. Ne znate što bih željela. Ne znate da sam se htjela zarediti...i da to i dalje želim. Ne znate da sam izgubila osjećaj za Boga. Ne znate koliko se dugo nisam ispovjedila. Ne znate koga volim, a ne smijem. Ne znate za kie patim. Ne znate tko me zbunjuje. Ne znate tko me najiskrenije voli. Ne znate da postoji čovjek s kojim bi proputovala svijet ili barem ostala cijeli dan s njime...bez prestanka. Ne znate s kime spavam. Ne znate jesam li ikada s kime spavala. Ne znate tko mi je sve u krevetu (imam li igračaka). Ne znate čije su slike na mom stolu, na mom ormaru. Ne znate mislim li ikada na vas...i po čemu vas pamtim. Teška pitanja... Vjerujte, odgovori na njih su još teži.

No, želim da zapamtite jednu stvar: moj blog je odraz mojih misli koje me nekad progone (u zadnje vrijeme često). Blog mi je svojevrsni ispušni ventil. Kome sam dala adresu, znači da mi je veoma poseban. I mislila sam da naše prijateljstvo ili kaj god da postoji između nas neće narušiti neka hrpetina misli, maštarija ili pak praznih stihova nikome posvećenih. Čini se da sam se prevarila... Nemojte misliti da sam neka depresivka. Samo prolazim kroz teško razdoblje koje se maaaaaaaalo odužilo. To je sve! I blog mi je samo ispušni ventil. Ako vam se ne sviđa, bolje više nemojte čitati...nemojte dolaziti...al smao me nemojte zaboraviti...onakvu kakva sam oduvijek bila i takva i ostala. Nasmješena, uvijek za neku zezanciju i provod. Za pomoć, za slušanje, za savjet... Što god. Ne zaboravite to!

Eto...malo konkretnih riječi nakon samo stihova. Sve je u redu. Ja sam sad dobro. Posvetila sam se učenju jer iduća tri tjedna moram bez odmora odraditi. Držite mi fige da uspijem. MIslim na sve vas koliko god to loše pokazivala. NIsam savršena osoba, dapače, veoma sam loša...al ipak...imam ono malo sjaja koje mi je Gospodin dao. I to čuvam u sebi...i to vam darujem.

Čujemo se još...
Pusa...svima...

...IZ SRCA SRCU...

Konkretne riječi neki drugi put...

Mogla bi ti reći MRZIM TE

Mogla bi...
zbog svakog propuštenog poziva,
zbog zaboravljenog rođendana,
zbog tolikog odsustva,
zbog toliko optužbi,
zbog toliko nepovjerenja,
zbog svake suze.
Mogla bi...
...ali neću!

Mogla bi ti reći ODLAZI

Mogla bi...
zbog svega što sam pretrpjela,
zbog svake tvoje laži,
zbog druge,
zbog prijevara,
zbog svakog trena kad sam se osjetila sama,
zbog svakog trena kad sam sebe krivila
za ono što si ti pogriješio,
zbog svega što sam ti tolerirala.
Mogla bi...
...ali neću!

I na kraju bi moglo ispasti
da ti ovako,
u ovim trenucima tuge,
nemam ništa za reći...
Ali ne, mogu nešto...

Mogla bi ti reći VOLIM TE...

Pusa
JA

TEARS IN HEAVEN...

Caress the one, the Never-Fading
Rain in your heart-the tears
of snow-white sorrow
Caress the one, the hiding amaranth
In a land of the daybreak

Usnula sam...ponovno taj san...ponovno ta vizija...

(obavezna didaskalija: u pozadini svira Nightwish-Amaranth)

Baptised with a perfect name
The doubting one by heart
alone without himself

Niste li oduvijek željeli biti netko važan? Ali ne neki bogat milijarder ili pak playboyeva zečica (ne, to ste htjeli posjedovati=P)...nego mislim na neko tiho, a opet toliko moćno i tajanstveno biće. Možda Eddy? Možda Zmaj? Ovisno možda koji vam je bend već izlazio na uši... Ali ja već dugo sanjam da sam anđeo...

War between him and the day
need someone to blame
inthe end, little he can do alone

Ležim na mekoj postelji obučena sva u bijelo. Lice blijedo...tek mali rumeni obrazi kao da poskakuju na laganoj svjetlosti. Svijeće. Miran plam obasjava me...i sve oko mene u nekoj maglici...nikakve jasne linije...ništa oštro...samo mir i spokoj. Pastelne boje svile poda mnom. Miris ružinih latica opojno ispunja zrak... Snivam. Pružam ruke iznad glave i vrtim se. Nemirna sam. Ružan san? Možda...ili se samo tijelo bori...protiv čežnje, strahova...i želi pobjeći...želi se probuditi, a duh bi spavao. Duh želi ostati zarobljen u mislima, u tom sigurnom svijetu...ne izlaziti u ovaj grešan i ružan svijet, već ostati netaknut. Ruke lagano prelaze preko jastuka do ruba kreveta...kao kad slijepac istražuje svijet oko sebe. I napokon dotaknem rub krila. Meko perje pod prstima poput pahulja snijega... Prsti lagano preludiraju kao da traže nešto... Čežnja srca najviše se vidi kroz snove.

You believe but what you see?
You receive but what you give?

I uto više ne znam da li se probudim ili to čujem kroz san...ali netko u daljini zaziva moje ime. Netko me traži i zove me... Još se vrtim na postelji...ali na kraju naglo otvorim oči. Slijepe bijele oči...ni za što korisne...I na rubu oka suza...čišća od bisera, sjajnija od dijamanta. Treba me...treba me...lagano šapućem dok ustajem... Osjećam neku bol koja me razdire, a ne znam odakle dolazi... Ne mogu protiv nje...i jedino što mi preostaje je slijediti glas...unatoč svemu... I krenem na put. Priđem balkonskoj ogradi i pogledam dolje...provalija tamna i strašna kao da sama zavija...kao da me želi progutati...ali ja podižem pogled...nebo je krvavo crveno...i sjajna zvijezda kao da šapuće... Dolazim...dolazim...samo lagano šapućem. I popnem se na ogradu...još u strahu...ali tada ponovno začujem taj glas što me doziva... Treba me... I ja skupim svu snagu i raširim krila. Veličanstvena bijela...zamahnem...i otisnem se u visine... Putujem među rumenim nebeskim oblacima i dotičem svakog...pahuljasti...meki... Ali ne zastajkujem. Treba me...treba me... Samo o tome razmišljam. I svakim zamahom osjećam sve snažniju bol, ali i sve veću snagu. Sve sam bliže... još malo i stići ću...

Apart from the wandering pack
In this brief flight of time we reach
For the ones, whoever dare

I osjetim napokon da sam stigla na to mjesto. Bol koju sam osjećala potpuno me razdirala da sam jedva krila držala raširenima...slijepe oči su mi se krvavo zacrvenile...i plakala sam... Još su uvijek tekle one biserne suze. I zakoračila sam na tlo. Bila je to neka pusta livada...hladna...ledila se krv u žilama od same pomisli...sve je mirisalo na smrt. Nekakva tajanstvena magla me okruživala i ništa nisam mogla vidjeti. I kao da me neki drugi...tuđi glas iz daljine upitao: Želiš li vidjeti? Iako sam znala da ne mogu...odavno sam izgubila vid...ipak sam prošaptala da želim vidjeti... I magla se podigla. Sjećam se samo da je još dugo u noć odzvanjao posljednji otkucaj moga srca...

Reaching, searcing for something untouched
hearing voices of the Never-Fading calling

Vidjela sam tebe! Ležao si tamo...gotovo mrtav...izmučen...prekriven nekom crnom koprenom. Bojala sam se da ti priđem jer nisam željela vidjeti tvoje mrtvo lice...osjetiti tvoje hladne ruke... Ali morala sam prići jer osjećala sam kako me još uvijek zoveš... Prišla sam. Da...to si bio ti... Bila sam prazna. Nisam znala trebam li zaplakati od tuge...trebam li biti bijesna na tebe...na sebe...na nekog drugog...nisam znala...i tako sam samo stajala nad tobom. Bojala sam se...bila sam užasnuta...a i ova bol u meni nije prestajala. Uto si okrenuo glavu prema meni...i otvorio oči... Ispod one tamne koprene zasjala su tvoja dva oka...meni toliko draga...toliko poznata... I ispuni mi se srce onom davnom ljubavlju i bacim se do tebe na koljena... Suze su potekle jedna za drugom niz moje promrzlo lice...toliko vrele...toliko snažne... Pružila sam ruke da maknem koprenu, ali je nisam mogla maknuti... Tada sam je željela rastrgati...ali koliko god se trudila ti si samo sve više ostajao zamotan u nju. No znala sam da ti moram pomoći...očajavala sam...i tada sam začula tvoj glas. Nagnula sam se nad tvoje lice...prislonila uho i slušala...nisam mogla zaustaviti suze...srce je već odavno umrlo...a ti si mi samo šaputao. Tada sam shvatila čemu ta koprena...zašto samo Nebo ne želi da te oslobodim...ali nitko nije znao...ni ti ljubavi moja nisi znao da sam sve...sve to što si mi sada u ovim zadnjim trenucima priznao... sve sam ZNALA! Uto su se tvoje oči u čudu širom otvorile...nisi znao...i nisi vjerovao da sam te unatoč svemu...unatoč svemu tome...i dalje voljela...Nisi mogao vjerovati. I tada sam se približila ponovno tvome licu i prošaptala:"Nije bitno. Oprostila sam ti već davno... Volim te." I prislonila sam svoje rumene usne na tvoje. Koprena je u tom trenutku nestala. I naše usne ostale su savršeno spojene...

You believe but what you see?
You receive but what you give?

No znali smo da je ovo kraj. Koliko god naša ljubav bila jaka, sami smo je uništili...i došlo je vrijeme rastanka. Iako sam željela slomiti svoja anđeoska krila i umrijeti tu sa tobom, znala sam da to nije moguće...i ispratila sam te na one vječne staze. Ležao si tu kraj mene...s glavom u mojem krilu i znao si...srce ti je napokon otkrilo koliko te volim...i kako sam oduvijek...i zauvijek...uz tebe. I tu si se posljednji put nasmiješio. Ja sam ti utisnula posljednji poljubac u usne i zauvijek si otišao... Drugi su te od mene uzeli i ostala sam sama na onoj pustoj poljani. Suze su prestale teći...bol je uminula...oči su progledale. Oh, koji je to bio osjećaj...napokon nakon toliko vremena vidjeti ovaj svijet... Ako ćeš išta pamtiti onda su to moje duboke tamne oči...to znam. I nije mi preostalo ništa drugo nego da se vratim kući. I odletila sam. Ponovno pozdravila svoje prijatelje oblake. Vratila se na onaj isti balkon...na onu istu postelju...i ponovno usnula. Ponovno sanjala kako mi dolaziš...ovaj put ćeš ti doći k meni...

Caress the one, the Never-Fading
Rain in your heart-the tears
of snow-white sorrow
Caress the one, the hiding amaranth
In a land of the daybreak

NOVA GODINA...NOVA NADA...

Još samo krvi da ti dam
pa da umrem ti na rukama,
znam da samo nebo zna:
ti si meni sve u venama.

I na moja vrata zakucala je nova godina. Inače se s nekom nostalgijom okrenem...onako u toj novogodišnjoj noći...na sve ono što se dogodilo u protekloj. No, ove godine nisam. Ionako me previše proganja svaki od tih "prošlogodišnjih" zbivanja, tako da nije imalo smisla. Za promjenu sam pogledala naprijed, ne bi li već ovdje...na početku...vidjela što me čeka. Naravno, kroz taj se veo tajni ljudsko oko...ljudska spoznaja...ne mogu provući. Ostaje nam samo besciljan pogled u daljinu...u tamu što se proteže kroz 366 dana što su pred nama. Preostaje nam samo da malim, ali sigurnim koracima zakoračimo naprijed. Da...teško je to...naročito kad ne vidimo tlo pod svojim nogama, ali mora se ići dalje...mora se nastaviti naše životno putovanje ovim svijetom. I ja nastavljam...u Novu godinu ulazim sa vrećom želja i srcem punih nade da će biti bolje...da će se koja od tih željica i ispuniti. I tako stavljam osmijeh na lice i kročim naprijed.

Priznaj mi sada ko te je povrijedio,
jesen stiže, čuvam te od vukova
i mrzim onog ko je tebe ranio.
Otvori mi se, bit ću tvoje drugo ja.

Novogodišnji party ove je godine bio savršen! Destinacija jedinstvena, društvo savršeno, atmosfera odlična! Hehe! Ne, takvog provoda niste mogli naći u gradu Zagrebu, ni šire...u biti nigdje u Hrvatskoj, nigdje na svijetu... Hehe! Ove sam godine odlučila ostati doma! =D I ljudi moji, nisam zažalila ni trenutka! =D Mislili su neki da se šalim kad sam na pitanje "Di si za Novu?" odgovarala sa:"Ja, majka i 4 gajbe pive!". Hehe! Ne šalim se ja u svim stvarima! Iskreno, htjela sam možda...onako duboko u srcu i biti negdje u Gorici ili u Petrinji ili ne znam...negdje s prijateljima, ali ostala sam pri svojoj odluci. I kasnije kad sam pričala s prijateljima, svi su se dobro proveli, gdje god da su bili...i to me razveselilo! Eto Najdraža je moja pogriješila kad je rekla da bez mene nema dobrog provoda...=P Ima, ima! I boljeg! I tako sam ja ostala doma s mamicom. Bile smo budne uz apsurdni noćni program na televiziji...uz poneki skok za kompich ili pak malo više skokova u frižider!=D Buraz je već u 9 po običaju otišao spavati, DeeDeeLocks je u drugoj sobi lušao šansone, a ja i Majka...nije nam bilo kraja! Uspjele smo zlistiti 4 gajbe pive i još smo zlistile Jeger koi sam ja kupila za "posebnu prigodu" koja se nije dogodila...i šta sad? Da se baci cuga? NIKAD!! I popile to do kraja! Smijale smo se do 6 ujutro...bilo nam je savršeno! Tolko smo se ispričale, zezale...da nam ništa nije falilo! Dobro...možda koja sitnica...ali sad smo imale samo jedna drugu! Ostali nisu bili bitni... Najveći je smijeh naravno bio na temu policije koja nam ovaj put nije mogla ništa...za razliku od zadnjeg puta kad smo se ja i ona zajedno napile. Tad smo zajedno govorile koji je stari gad i digle smo cijelog Malog Medu u zrak. =D Al dobro...to, hvala Bogu, nije ušlo u gradske anale. =P=P Samo me je onaj trenutak ponoći malo odvukao iz tog savršenog trenutka...

Osjećam da nas veže ista sudbina,
u očima ti kristal, sva si lomljiva.
Mi smo silom djeca tuđih poraza.
Samo ja ti pijem suze s obraza.

U onom trenutku kad su se spojile kazaljke, zaželila sam želju... Imala sam žarku želju da je On sad kraj mene. Toliko sam želja imala...i gledala sam svoju obitelj...i mislila na prijatelje, ali sam se prvo Njega sjetila. On je meni falio! Toliko nedostajao da je u meni sve ključalo... A bio je toliko daleko. I tko zna hoće li se ikada vratiti... Možda hoće, možda neće. Sve je to i dalje izgubljeno, skriveno u ovoj magli...u toj tami što nam skriva sve što nam donosi nova godina. I mislila sam već bila tamo negdje na sjeveru Slovenije...ili možda u jednoj zgradi u Zapruđu...ili u nekom klubu u Zagrebu... Nije bilo bitno gdje, samo da to upravo jest: moje misli putuju njegovim stopama...kuda god išao! I sjetila sam se sna o anđelu koji me pronosi ovim svijetu držeći me na svojim rukama...nisam mu vidjela lice, ali sam u njega vjerovala. I možda opet griješim, možda srce ponovno za krivoga kuca...ali zar je to bitno? Kad se ionako osjećaji ne mogu mijenjati...barem ne odmah u danom trenutku. Zato...pustite me...ima vremena... Ova noć s majkom samo je prizvala one stare stihove...svaki gutljaj bio je jedna stepenica bliže stvarnosti... Ah ti snovi! Teško je uočiti granicu među njima i realnosti. Onda je za kraj bolje reći:"Bolje biti pijan nego sam!" (o starosti nećemo =P)

Ljubavi moja vidim ti u očima,
strašan strah u tebi sada počiva.
Zašto noćas kada vidim
da smo stvoreni za ljubav stoljeća?

I eto...tako je prošla moja novogodišnja noć. Idući se dan lijeno rodio nad obzorom...i osvanuo blaženi neradni utorak! I sjećam se svega...svakog trenutka... I iako sam rekla da neću, ipak bacam pogled unatrag i sjećam se... Svakog susreta...svakog druženja...svakog zgrljaja...svakog poljupca... I neka me vrag odnese ako zbog ikojeg žalim! Ne! Svaki je bio toliko savršen...koliko god on trajao...kome god da sam ga dala... I zahvaljujem na svemu! Na svakom prijatelju...na svima koji se ljute na mene...na svakoj suzi što sam za druge pustila...za svaku stvar koju sam za drugog učinila... Naravno, beskrajna hvala drugima na svakoj poruci koju su mi poslali...na svakoj dobroj želji koju su mi zaželjeli...za svaki savjet koji su mi udijelili... Hvala vam svima! Volim vas neizmjerno!

Vjeruj mi zbog tebe postojim,
nemoj nikada bol da osjetiš,
ja bit ću najbolji.

I predugo bi trajalo da nabrojim sve koje bi sada željela zagrliti, poljubiti...reći pokoju riječ. Stvarno, na veliku moju sreću i radost, ima vas puno. Ali nikoga nisam zaboravila. Na sve mislim. I koliko god da smo daleko, koliko god da se dugo nismo čuli...znajte da se ja sjećam. Svakog zajedničkog susreta...svake riječi koje smo razmjenili. Budite mi pozdravljeni dragi moji prijatelji...i oni koji mi i više od prijatelja znače. Moji vjerni pratioci...moja braća...moje sestre... Uvijek sam uz vas, koliko god to nekad slabo pokazivala. Pusa svima...

Još samo krvi da ti dam
pa da umrem ti na rukama,
znam da samo nebo zna:
ti si meni sve,
samo budi sretna zauvijek...

I pusa jednoj dalekoj ljubavi... Nedostaješ mi... Volim te...