KAD RIJEČI NE DOLAZE...ONDA SAMO JEDNOSTAVNO...MRZIM KIŠU!!!!

Nemam riječi kojima bi danas iznijela svoje misli...
Ne mogu uhvatiti svoje misli i lijepo ih stopiti u ove redove...
Toliko teško...
Toliko sumorno...
Suze lagano klize niz obraze...
Danas sam bila toliko zabrinuta za tebe...
Sam..promrzao...daleko od toplog utočišta...
Daleko od mene...
Htjela sam uletiti u auto i otići po tebe...
Naći te...u kojem god kutu da si se izgubio...
I znam...tako neće ići...
Lakše bi bilo raširiti krila i poletjeti, ali ni to ne mogu...
Tako bespomoćna...
Samo iščekivanje...
Tupi pogled kroz zamagljeno prozorsko staklo...
Topli dah na hladnom staklu...
Vrela suza na obrazu...
Mislim na tebe...
Nedostaješ mi...
kao sunce...u ovim hladnim danima...
Nadam se da sam i ja u tvojim snovima...
Nadoknadit ću ti sve...
Sve svoje greške...sve svoje sljeposti...
Ti si moje neprocijenjivo blago...!!
I još čujem kišu na prozoru...
I opet neka tuga...neka tjeskoba...
Gdje si?
Volim te...
Samo tvoja...
Malena

Bježi kišo s prozora...
da te nije sad bi ja
svoga dragog LJUBILA!!!

NEKA ME POTOPE OLUJNA MORA!!!!

Izgubljena... Obraćam se vjetrovima... Tražim da me odnesu daleko odavde!! ZAHTIJEVAM!! Ne želim biti u ovom svijetu...ne želim više osjećati ono što osjećam... Želim nestati...izgubiti se u nekim dalekim dubinama...nedostižnim visinama... I moja me razmišljanja samo potiču...srce ionako već davno zauvijek zaspalo... I pitam se... Što je ljubav? Što imamo nas dvoje Mačak? ŠTO?????? Zar je to ljubav? Razumijem, ljubomora...ali toliko nepovjerenje... U meni budiš toliki osjećaj jada...sama se sebi gadim!!! Toliko se osjećam maleno!!! A mislila sam da ću od onoga trenutka kada smo se prvi put poljubili samo letjeti kroz ovaj život...da ćeš me ti nositi...ili pak ja tebe kada ti je teško...ali imam osjećaj da ni jedno od nas ne može dalje... Zašto me proždire taj osjećaj? A iskreno te toliko volim...toliko...napokon nakon toliko godina osjećam opet onu iskonsku sreću s nekime... Toliko se radujem svakom danu u kojem se budim kao tvoja malena...i živim samo za to da budemo sretni...da te usrećim...da ti omogućim da se osjetiš posebnim...barem u mojim očima ako te drugi odbace... A ti mi to vraćaš slatkim poljupcima...blagim dodirima...ali i najotrovnijim riječima koje nisam očekivala od tebe!! Takve su mi riječi upućivali oni lažni prijatelji od kojih me želiš zaštititi...a ne ti!! Nazvati me lažljivicom...misliti da te varam...vjerovati više drugima nego meni... To sam već prošla... i nemam namjeru to ponovno prolaziti... Ipak, i to sam spremna ako mi samo jednu stvar iskreno kažeš...a to je: Jel ti mene uopće...barem malo...voliš? Onako kako si pričao... Kako si tvrdio kad si me nazivao muljatoricom... Zašto si onda tražio odgovor na pitanje "Voliš li me?" ako mi nisi uopće vjerovao??? A ovo što ja i ti imamo stvarno sam gradila na potpunom povjerenju...na čistim poslovima...bez laži...i onda me tako...tako povrijediš... Ajde sad!! Znaš da i to možemo prebroditi...i molim te samo za jednu stvar: Daj mi priliku...da razgovaramo!! Molim te... I da su mi ovo zadnje riječi, ja bi ih izrekla: VOLIM TE MAČAK!!! Neopisivo mi fališ!! Pusa

da nastavim...UTORAK, PROKLETI UTORAK...ma neee...!!!

Is anybody gonna save me...
or I gotta shoot somebody???

I svane novi dan...
Sjećate se zadnjih rečenica iz mojeg zadnjeg posta...?
I molitva se ispunila...

Sklopljene ruke...
i misao na tebe...
svaka riječ
tvojim imenom zapečaćena!!

Dan je svanuo... Probudio me užasan osjećaj...tolika tjeskoba da se nisam htjela, a niti mogla pomaknuti. Željela sam ostati u svom krevetu i ne pomaknuti se... Ostati u čvrstom zagrljaju sa svojim Nilkachem i malom Ofchicom...dok me nježno pokriva topla dekica u ovo hladno jutro... Kroz glavu mi projuri misao...moram mu poslati poruku...moram mu dati do znanja da je sve ovo glupo...da sam ja glupa u svojim postupcima...ali da drugačije još ne znam...

Idem svojim životom...
idem putem ljubavi...
koračam svojim svojim snovima
dok mi samo tvoje ime na usnama počiva!!

I pojavi se prvi loš znak...nema izvješća!! Glupi mobitel!!! I sad ne znam...poruka je poslana, ali...je li stigla na odredište? Išćekivanje...jooooj, sve samo ne to bolno išćekivanje!!
Odjeknuo je Grički top i ja sam gubila nadu...mislila prvo da si uzeo vremena da odspava, ali podne je izdajnički pokazalo svoje okruglo lice i ja sam samo utonula u vruće špagete i čokoladne napolitankice... Tu sam tražila utjehu... Kako sam isprazna!!!

I žali Bože...
i trud...
i ludu glavu s kojom ne mislim!!!

Uto zazvoni mobitel...porukica...Mačak...i pita: Jel ti doista stalo toliko do mene kao što pišeš...?........i suze krenu...same od sebe...tolika tuga počne se topiti i kliziti niz moje obraze...i pronađem iskren odgovor...i pišem mu...šaljem poruku zapečaćenu poljupcem u nadi da mi vrati kakvu dobru vijest... Ali ne...vrati mi se šaka otrova...kao da moli da ga ispijem samo kako bih nestala iz njegovog života... I ja više ne znam što reći... Što i reći kada ti netko veli sljedeće: "Znaš nekako mi je jako teško povjerovati u to pošto ti kolegice pričaju da se uvaljuješ kome stigneš zato sam i ljut što im dozvoliš takvo razgovaranje...!"!!! Da, riječi ko iz nekog sna...pune nekih saznanja...novih za mene... Prvo, da su mi navodne dugogodišnje frendice guje kakvih nema...a drugo...ne znam...da im vjeruje više nego meni...ili koji vrag!!! Ostala sam zatečena...odgovorila mu još da fakat nisam znala o čemu se to radi...da nisam čula nikakve takve priče...i tako neke stvari pojasnila...ali opet isto sranje sa glupim mobitelom... MRZIM SMS U OVIM SITUACIJAMA!!! I opet nema odgovora...i opet mi namigne koja čokoladna napolitankica...i ja se utopim...u vlastitim suzama...

I nakon tolikih suša
pala je kiša...
korita mog života
napokon su se napunila...
mojim suzama!!

Tišina...potrajala satima...u međuvremenu otišla na susret sa Anđelom...to mi je toliko trebalo...osjetiti toliko čistu ljubav...kao da se moje stakleno zvono sastavilo i ja sam se napokon osjećala sigurnom...i tako...dok sam grickala ćevape...koji su mi toliko prijali...pričala sam sa Anđelom...slušao me pozorno tek ponekad skrenuvši pogled na rub čaše ili rub tanjura...i ja mu ispovjedim svoje jade...nije mnogo riječi izgovorio...ali to je sve bilo dovoljno...nakon fine okrepe, rastanak...sladak poljubac blagoslova...paket žvakača...i mah mah do idućeg susreta... Čuvaj se Anđele!! Već mi nedostaješ!!

Pamtim svaku riječ tvoju...
pamtim pogled tvoj...
pamtim usne tvoje na svojima...
i tužan pogled kad si otišao!!

I tako sam se okrenula i otišla doma...provlačila se kroz vlastiti kvart poput sablasti...samo da me nitko ne bi primjetio... Iskrala se u svoju sobu i nastavila gdje sam stala... napolitankice su me već toliko čeznutljivo zvale, ali nisam više imala apetita...opet ta tjeskoba...i prolaze sati...gubim se u teksturi svog kauča dok ležim na podu...putujem daleko viticama cvijeća koje prekriva maleni dvosjed... Prolaze cijele vječnosti...svaka sekunda kao stotine godina...stotine godina samoće i tuge... Toliko misli...poput vlakova...a ja ih sve želim zaustaviti...naravno, bez uspjeha!!

Budim se iz ludila!!
Ti si trnje pod nogama!!!
Slijep sam od tvojih dodira!!
POBJEĆI MORAM!!

I kad se već sve toliko uskovitlalo da mi je pozlilo...najednom sve stane...zazvoni mobitel...poruka...od Mačka!!! Pridižem se...grabim mobitel...i čitam...suze me izdaju...poruka toliko jednostavna...toliko tajnovita...piše on meni:"Jel bi se htjela vidjeti sa mnom?"...i još jedna suza...srce se zgrčilo...ruke podrhtavaju poput suhih grana na vodi...ipak, pišem odgovor...iskren: Naravno......evo i povratne informacije...ponovno porukica..."Želiš li doći do mene za 15 min?".......kratak odgovor...Naravno. Vidimo se. Pusa.......i pojurim...uskočim u svoje stare tenisice...u svoju staru trenirku...sindikalnu žutu majcu United Potatoesa...i trčim...koliko me noge nose...a nose me...kao preko mora...preko gora...na kraj svijeta...do cilja...

Zastanem ispred njegovog ulaza...penjala sam se stepenicama...ulazim u lift...vozim se...kao satima...želudac se stisne...i ulazim u stan...a dalje je bilo sve...poput preseljenja na neko daleko mjesto...ne znaš što očekivati...ne znaš što te čeka...

Sve je završilo dobro...iako sam jednu stvar morala primjetiti...Anđeo je imao pravo...ponaša se zaštitnički...rekao mi je da se ljuti u biti jer ja, kao toliko pametna, bistra i samostalna osoba, ne uočavam neke jednostavne stvari kao što je dvoličnost i licemjerje koji su toliko očiti bili...barem kod dotičnih ljudi oko kojih se cijeli taj spor i stvorio... A primjetila sam još nešto...da sam tako jadna... Drugima, kada pokušavam pomoći...znam točno što reći, koja pitanja postaviti...a sada...u ovom trenutku...ostala sam bez riječi...i pita me Mačak kaj me muči...zakaj sam tužna...a ja nemrem konkretnu rečenicu sastaviti!!! Dobro...znam da sam bila pod stresom...moram mu sutra sve lagano...bez pressinga...objasniti...!! Onako kako samo ja znam elaborirati svoje postupke... Ionako sam zaboravila kod njega ključeve od stana...eto mi i izgovora da ga sutra vidim!! =P=P=P Što se još događalo? Ništa...i svašta... Pogledali smo film...Brzi i Žestoki...jedinicu...svi oni auti...sve one akcije... Uff, fakat se zapališ ko taj nitro u autu... =P=P

Big wheel keep on turning...
Proud Mary keep on burning...
Rollin...rollin...
rollin on the river!!

Uglavnom, sve smo izgladili...iako me drži ta snažna želja da mu velim nekaj o tome...stvarno nam u zadnje vrijeme fali razgovora, a vidim i po njemu da misli da mu nekaj skrivam...pa bi malo pričali...za ostatak programa ne brinem...uvijek se snađemo...=P=P=P

Dodir tijela tvog...
okus tijela tvog...
tvoj miris i dah...

I tako...čini se da ovaj utorak nije bio proklet...barem ne do kraja... Otpuštam Parni Valjak sa svoje scene...i naš sljedeći gost je Crvena Jabuka...i njihovi hitovi počnu se vrtiti... Pa tako...pozdrav do idućeg posta!! Pusa

To mi radi...uuuh...
To mi radi...aaah...
jer ti možeš da mi radiš sve!!

PONEDJELJAK, PROKLETI PONEDJELJAK!!! (kaj bu tak do kraja tjedna????)

Suza krene sama od sebe...
kad te netko spomene...
kao da mi živu ranu diraju!!!

Novi dan...uvijek nešto obećavajuće...uvijek nešto...novo...i uvijek donosi neki pozitivni predznak...predznak koji nikada ne može...niti ne smije garantirati nešto zlo... No, zadnjih tjedan dana učinili su pomak (i to drastični) u životima mnogih meni dragih ljudi... Zahvalna sam bila Bogu...i vragu...što se ne nalazim u nekim spornim situacijama ili u pak nekoj svađi sa dragim, sa prijateljima... No, netko nije želio da mene izbjegne takva radost, takav doživljaj...doživljaj suza...boli...neizvjesnosti... Uh, toliko je zaboljelo...a imala sam feeling...čim sam otvorila oči...a taj me moj feeling nikada nije iznevjerio!! Nikada!! Nažalost... a priča ide ovako:

Jutro donosi kraj...

Otvorila sam svoje snene oči točno u 11 sati...još sam se sama sebi nasmijala kako sam odspavala točno onih optimalnih 8 sati za dobar ten i širok osmijeh (ili kako već stare babe ili one pak mlade iz Cosma vele)... No, razlog za veselje nije postojao... Probudila sam se sa nekom tjeskobom u želucu, no mislila sam da je glad ili umor ili nekaj tak bezveznoga...iako nisam smetala s uma i tu malu sitnicu...i bolje da nisam... Odmah sam pojurila prema mobitelu i poslala Mačku poruku za dobro jutro...odgovora nije bilo...a nije bilo teško za uočiti kako sinoć nisam dobila onu obećanu porukicu za laku noć...prvi put (ili prva dva) sam prešla prek toga...danas mi je korak već lagano zapinjao... Poslala poruku i skužila 3 neodgovorena poziva...zvala me Petra B!! Po količini poziva sam mislila da je nekaj hitno pa sam ju to i porukicom pitala...nema odg... Nakon pola sata eto i poruke i poziva...Petra zove na kavu u Buharu...tko je sve tamo? samo ona i Dada...ok! Prolazna ocjena...ionako samo sjedim...šutim...i klimam glavom... Mogu to i doma...al ajd barem sam na zraku...iako nisam ni slutila koliko bi pametnije bilo ostati kod kuće... I zaletim se ja u Buharu...nih dvije... Uslijedio je dugi Petrin monolog...naša tupa kimanja glavom...pa malo uskočila Dada...a ja...meni misli lutaju negdje daleko...nekim cestama...tražeći pravi auto...da uskočim...da poljubim čovjeka koji mi toliko fali... I uto dojde Marino... Pozdravi i sjedne s nama...još mene cima kaj ne znam pozdraviti (to je zbog scene u Miramarskoj na praoni, ali nismo to puno dirali)... Malo šale...i meni zvoni mobač...Mačak...dignem se od stola i javim se...hej mali...pa kaj se ne javljaš? Čujem mu u glasu da nije dobre volje...da ima tri tone posla...i pita on mene di sam...odgovorim iskreno: u Buhari...iduće pitanje: s kim?...iskren odgovor: s Petrom, Dadom i Marinom...MARINO????...lagani tilt...rekoh: da, evo upravo naletio pa sjeo na brzu kavu...i Mačak me sreže: da da dobro, dobro...ajd uživaj..bok bok... Ja viknula: hej mali pa kaj ti je?...a on odvrati: kaj? tako bahato...tako uvrijeđeno...ja onak: ok...uživaj...čujemo se... I poklopi mi slušalicu!! Ostadoh paf!! Vratih se do stola...nikome ništa...izmišljeni problem s frendicom...bez potankosti...šutke sjedila do kraja...onda zgibala na Vrbik...u biti do faxa...al Petra išla riješiti neki spor sa Sonjom i riješiti nešto oko pitanja posla...pa ja bila moralna podrška.. I dok sam sjedila u kutu "Ex"-a...na terasi...potpisivala sam si smrtnu osudu...dopisivala se sa Mačkom...pitala o čemu se radi..i strepila...nisam naišla na odgovor... Pokislo se odvukla tramvajem do kvarta...mislila da je problem ljubomora (pitao jel me Marinek odvezao)...nije to problem!... Mislila da je pitanje povjerenja (jer mu rekla da mi ne vjeruje)...nije to problem! I više nisam znala kaj mu reći... Otišla doma i zatvorila se u sobu...sama...

Svijet je okrutan...
okrutniji no jučer...
Zato je najbolje
ostati kod kuće!!!

Doma se otvorio pakao...pakao mojih emocija...kojeg sam neustrašivo gasila potocima svojih suza...negdje tamo...uz daleke zvukove...uz daleke riječi pjesama...i Zdravko Čolić mi pretrgne srce...Opća Opasnost mi izdere grudi... Ležala sam kao mrtva na krevetu...željela sam umrijeti... Toliko mi je nedostajao...i pričam s frendicom na msn-u...veli mi ona da ona niš tu ne kuži zakaj je on toliko planuo...ali da bi ga trebala nazvati...nisam!! Poslala sam mu poruku da mi veli kaj ga muči (znam da ima posla po cijele dane jer ga već probala prije nazvati pa znam da me zove svaki put kad nađe pauzu)...nema odgovora...i čekam...nema čokolade...i plačem...nema maramica... Osjećala sam kako se lomim poput suhe grane...pokušavajući se spasiti vlastitim suzama...

Ako te odvedu cigani čergari...
ili te ukradu strašni haremski čuvari...!!
Ako te odvedu...ja ću da poludim!!
Bez tebe ne umijem više jutrom da se budim!!

I poruka stiže...duga...ubojita... Bacam mobitel u jastuk i očajavam... U meni se javi neki jak osjećaj bijesa...pa zatim još snažniji osjećaj tuge... Od glave do pete...sve do mojih najvećih dubina ispuni me tjeskoba... A sinoć je sve izgledalo savršeno!! Kakav je ovo dan!! I sad razmišljam... O svojim postupcima...o svojim greškama...toliko mi je muka mene same...toliko mi se gade moji pokreti...moja razmišljanja... Ako itko pita što osjećam prema sebi: gađenje, prijezir i sram!!! Ne želim više ništa dodati...zavlačim se lagano pod pokrivač kada je ono sigurno stakleno zvono odavno razbijeno... Ali barem imam svoju dekicu...toliko potrebnu... I polažem svoj vlažni obraz na jastuk...a na usnama tiha molitva da sutrašnji dan ne svane ako ne donosi neke dobre vijesti...i njegovo ime kao najsvetiji pečat... Još jedna suza...svjetla se gase...Zbogom!!

Prazno mjesto u mom krevetu sjeća me...
bio si tu...
Tko zna kuda si otiš`o?
Tko zna zbog čega se ne vraćaš?
Tko zna? Sve piše u zvjezdama...

MA PROKLETA DO KRAJA...

Bis...bis...bis...
One...two...three...four...
And again...
Nedjelja...prokleta nedjelja...

Tko ne zna o čemu se radi...neka baci oko na zadnji post!!
Početak nedjelje nikako nije bio bajan...
Mačak me izigrao...lukavac mali...
Stara je pripremila bojno polje...aka radne akcije...
Zanimljivo je da je danas nedjelja i uz to još i PRAZNIK, ali mojoj majci može biti i Sudnji dan...a ona će i dalje čistiti...jer nam je kuća, citiram po stoti put:"Kao najveći svinjac u gradu...!!!" Naravno, ovaj citat vam u glavi mora zvoniti poput najglasnijeg zvona ili pak atomske bombe (bolje to, destruktivnije je) te morate zapamtiti...uvijek tu dolazi i maaaaaali attachment: slika moje majke, nakostriješene kose...sa kuhačom u rukama!! Oh da!!! To je taj bajni prizor...najčešći početak mojih noćnih mora...
Pa nastavak dana je slijedeći:
1) Radne akcije tekle su u punoj brzini...ni da se spusti u ler...aaaa ne!!! Samo prva za povući i peta za juuuuuuuuuuriiiiiiiiiiiš!!! I tako...u glavi mi se stvara jedna filozofska misao: vizija pakla po uzoru na moju majku...!!! Oooooooooooda radosti!!
To bi bilo iskušenje za sva čula...za sve načine spoznaje...!!! Oh moja spoznajo, nije ovo za tebe, ali slika se ipak rodila...doplivala je iz nekog dalekog jajovoda gdje su je začeli moj osjećaj krivnje i moj osjećaj bijesa!! I eto vidim sliku...vezana za ogromni usisavač i osuđena da usisam hektre i hektre tepiha... TEPISI!!! Katastrašno!!! Brijem da gora verzija pakla može biti pranje smrdljivog suđa...osobito nakon graha...!!! KOOOOOOOOOMAAAAAAA!!! Brijem da bi to bila moja najveća noćna mora...moja najveća osuda!! No, opet...u nizanju tih nekih razmišljanja...nalazim svoju neku daleku želju... Želju da imam takav nekakav ogromni usisavač i da usišem sve loše...sve kaj me muči...i da sve to ostane zarobljeno u tom usisavaču...i ne može pobjeći...dok ja vadim kanistar nitra...izlijevam nitro po usisavaču i palim cigaretu (da, tu je mali bed jer ne pušim, al dobro snaći ću se)...i zatim tu cigaretu (ili neko zapaljeno drvce) bacam na nitro...i sve ono gori...gori...gori...nestaje!!! Prokleti usisavač!!! Prokleta prljavština... Misli su se tada previše uskovitlale...i slike nestade... Akcije su nekako završile...majka poriče sve izljeve ljutnje...opet ostajem ko posrano pilence...Great!! Dobro da iz takvih nekih stavri uopće ne očekujem neki poseban ishod...glavna stvar je: preživjeti!!
2) Nakon sretno završenih akcija (dvaput sam izglancala cijelu malu sobicu-nije da sam na to bila primorana)...uslijedio je miran i fini ručak... Pečeni picek zamirisao je kroz cijelu kuću...nije mi ga zgadilo ni sjećanje na onaj moj feeling posranog pileta... Hvala Bogu!! Bila sam gladna ko vuk!! Inače svoju živčanost i loše raspoloženje liječim hranom...tako da...ovo je došlo u savršen čas!!
3) Nakon ručka majka svojevoljno pere suđe...Ja posežem za kompotom od ananasa i listim kolutić za kolutićem...poruka od Mačka...falim mu...i on meni, ali ništa se ne spominje neki susret ili nešto takvo...barem slično...ne! Tamanim dalje taj kompot... Tako je sladak, a opet tako gorak... Nemrem više...vraćam limenku u frižider...potežem dva-tri gutljaja pive i liježem u krevet...
4) Popodnevni odmor zapravo je umaranje uz dosadni triler na televiziji...lagano zaklapam oči i ćornem si malu rundu...3 sata prođu u hipu...probudim se...šaljem Mačku poruku...prekida me poziv...Mačak...falim mu...slaaaaatko...i on meni... GDI!!! Ja bih ga vidjela...!!!
5) Majka se diže...film je završio i ona bi u šetnju...ko mali psić...tako nestrpljiva...mora da je sila...i eto, idem s njom...šećemo...s noge na nogu...i pričamo...svakakve sam patkice bacala i provele mi kvalitetno zajedničko vrijeme... Poznate face viđene: Kiki s nekim likovima u Buhari... Gibamo prema doma...sretnem Barabu i Mislava...ko stari bračni par...lajem s njima...pola sata...a onda se ja i majka kupimo dalje...oni produžili tamo malo prema velikom parku...prema grmlju...nije mi bilo ni na kraj pameti smetati ih...ipak se B vratio s mora...pa malo zajedničkog vremena nasamo...to je ono što im treba!!
6) Ja i majka...šećemo...čavrljamo...smijemo se... Ko bi rekao da ju moj život nasmijava...Naravno, pričam joj samo ono lijepo i smiješno...za ono drugo ni sama nemam snage ni pojma o tome pričati...lagani okret i put prema domeka...
7) Ulazimo u lift...u maloj limenoj kantici nema signala...mobitel mi zvoni...ništa ne čujem...Mačak... Ništa!! Ulazim u susjedin stan...čeka me zalijevanje cvijeća...bolje reći prašume... I taman primim bocu od 1,5L kad mi mob opet zvoni...Mačak..."Siđi dolje...imam 7 minuta...hoću te vidjeti!"...jurim dolje, al nisam čula da je rekao ispred zgrade...ja čekam kod garaža...on me bipne i ja se vratim pred zgradu... Ajme meni!! Kako sam bila sretna kad sam ga vidjela...kako me ispunio prekrasan osjećaj kad sam napokon prislonila svoje usne na njegove...kad sam osjetila slatkoću njegovog jezika...bila sam sretna!! Moja je nedjelja napokon dobila epitet blaženstva...čini se da nikada nije kasno... Doživljaj nije dugo trajao, ali i da je samo jedan tren trajao...i taj tren bi bio dovoljan!! Zna Zdravko Čolić o čemu govori...=P
8) Vraćam se u haustor...mah mah za pozdrav...opet se vozim liftom...ulazim susjedin stan...gubim se među hrpetinom cvijeća na balkonu!! Penjem se na kredenac...opet mobitel...best frendica...malo prepričavanja svega...malena giba na cugu...veza se prekida... Cvijeće veoma mokro i mirisno...duboko dišem...miris svježeg cvijeća ispunja svaku moju poru...osjećam trnce na usnama...sjećam se...tako slatko...i izlazim iz stana!! Ulazim u svoj...sjedam za comp...i tip tip tip tipkam!!!
Eto me...teško je reći da je ovaj dan bio prazan (izuzev ovih zadnjih eventa)... Danas srela R-a... slatko...opet vidjeti te njegove oči...opet se smijati s njime...taj njegov osmijeh...ah, sretnih li uspomena...ali to su neke daleke obale...daleke...predaleke...kasnije ga ionako vidjela s dragom njegovom tako da...i da je barka otplovila...odmah bi se pri ovom ponovnom susretu razbila o stijene!!! Ali nije bilo ni prvog otisnuća od obale tako da...nema frke!!
Čula se sa Vexom...ajooooooooj kako mi je bilo drago kaj mi se javio...dugo ga nisam niti čula niti vidjela...palo obećanje za par filozofskih kontemplacija...uuuuuuuh, miriše na spoznaju!! =P
Još nešto? Neeeeeeee...to bi bilo sve. Sad gibam ostaviti neke comm na blogove...pa još malo prošvrljati netom...pa još nešto malo naškrabati na blog (ako bu mi se dalo) i tako... Još sam na GO!! Don`t push it!!!
Sve vas ljubim!!
Laka noćka!! =P

I dok je ljubim kao more
njeno tijelo podrhtava.
Povedi me...
prostranstvima
gdje svi...
pjevaju o ljubavi!!

NEDJELJA...BLAŽENA...kHm kHm...NEDJELJA...!!!

Nedjelja, prokleta nedjelja!
Nigdje nikog...pustinja...
U našim snovima
još samo sjećanja!!
Šutimo...mi samo šutimo...
kao da se više ne volimo...
a nije istina...
ja znam da nije istina!!!

Pozdrav svima!!
Da...trebao bi u naslovu biti originalni stih Parnog Valjka, al ajde...to je samo nada da ovaj dan može biti bolji...bolji...bolji...!! Jutro mi je u biti vrlo sumorno i umorno počelo... Kao prvo, nisam oka sklopila...sami neki snovi...vrtila se cijelu noć i budila se svakih pola sata pa i češće... Mislim da me savjest muči jer sam sanjala dotične ljude iz župe kako viču na mene jer me nema u župi i kako sam se izgubila...i svi upiru prstom u mene, a ja...samo stojim... Tako da, tko nije znao, JA sam drvena Marija...barem u nekim situacijama...u nekim drugima samo bježim...to znate iz iskustva!! Onda sam sanjala best frendicu kak se ljuti na mene... Za taj san sam 95% bila sigurna da nije san jer mi je zamjerala sve ono što smo si već rekle... Nekako smo se udaljile... Zato što nisam otišla k njoj na Plitvice iako sam učinila sve da me stara pusti (pa čak i dobila batina)? Ne znam...shvaćam da je u bedu i da joj nije nikako lako i da joj se ja sa svojom sređenom situacijom i samo nekim djetinjastim strahovima gadim, ali...sorry mala, nisam znala da sam već toliko prešla granicu... Ne znam... Ja sam takva...želim svima pomoći i izjeda me strašan osjećaj nemoći kada ne mogu...ja sam takva... I opet neka ljutnja u meni...opet neka tuga...bzvz!!! Još neki snovi i oglasi se budilica...joooooooooooj!!! Moram promijeniti melodiju alarma jer mi se stvarno ne da gibati...naročito ne nakon tako divne muzike koja me budi u 7!!!! Da...dizanje u sedam...Mačak je rekao da me vodi na sajam automobila...ide po neke felge ili nekaj takvog za Kalibru svoju... I po dogovoru šaljem u pola 8 poruku da sam se probudila... Great!! Neka greška na mreži i sad nema čovjek pojma jel poruka poslana ili nije...=( Ništa, pišem novu...poslana...isporučena...odgovor? Nema ga!! Great!!! Odmah sam znala da nekaj definitivno ne ide po planu!! I tako i bi... Uskočio mu neki poslić...nemoj se Gogich ljutiti...blablabla... Naravno da se ne ljutim...ionako sam cijelo jutro s dedom rješavala križaljku...pih... Čini mi se da je on u dosluhu s mojom majkom jer...danas me naime očekuje čišćenje cijele kuće...te naravno čišćenje savjesti!!! Tako da bum navratila i na misu (vjerojatno navečer jer ujutro imam previše posla)...moram još sa svojim Šinkecom na pivu...još jednom sorry (batine su fakat bile gadne, leđa me pekla cijelu večer...cijelu noć) ... Al ne bi o tome!!
Znate, stvarno se nadam da bu dan bio za maaaaaaaaaaaaaalu nijansu bolji nego što je počeo iako postoji ona stara poslovica: Po jutru se dan poznaje..!! Great!! I am doomed!!! Čini se da mi preostaje samo jedna stvar: ostati doma i piti pivu...imam doma hladne Bavarije!!! Opaska urednika: Škrtost je moja najveća vrlina!! =P=P=P=P
Tako da se još tijekom dana čujemo... Danas me hvata neka inspiracija...za pisanjem i za pićem...pa to valja iskoristiti..barem neka blog iz toga izvuće najveću korist... Naravno, tko nije pročitao post o pikulicama ili kockici leda...toplo ih preporučam...malo obećanih kontemplacija i filozofija... Ma, neke moje izmišljotine...sami pogledajte...a sad vas pozdravljam jer me buraz laaaaaaaaaaaaaagano terorizira pa moram gibati s kompa!!

Za kraj par stihova za m. (i oni uvodni)!! Oprosti mi maleni...

I was waiting for so long
for a miracle to come...
You told me to be strong...
hold on...
and don`t shed a tear!!
Through the darkness and good times
I knew I`d make it through...
and a world thought I had it all...
Yes, I did...
I had you...!!

WHEN MARBLE JUST KEEPS ROLLIN, ROLLIN, ROLLIN...

NESTAŠNE PIKULICE IZ MOG ORMARA...




Hush love...!
I see a light in the sky...
Oh, it`s almost blinding me...
I can`t believe...
I`ve been touched by an angel...
...with love!!
Let the rain come down
and wash away my tears!!
Let it fill my soul
and drown my fears!!
Let it shatter the walls
for a new sun!!!

Znaju svanuti dani kada se ponašam kao hrčak... Tražim nešto i tražim... Zavirujem gdje god stignem...a i nosić mi proviri gdje god se uspije provući... I tako nalazim svakakve sitnice... One koje sam nekom drugom prilikom tražila pa nisam mogla naći ili pak neke stvari za koje nisam niti znala da ih posjedujem... Oni koji su tada bili prisutni će se nasmijati kad vam velim da sam našla Prvi-Put-Biram rekvizit... Hehe!!! Za to uvijek ima vremena... Možda u skorom vremenu!!! =)=)=) Neću o tome... Tko ne zna o čemu se radi, ja se ispričavam... O kondomima bu neki drugi put bilo priče...sad nisu bitni!! =P Ono što mi je ovaj put zapelo za oko u mojoj džungli...to su pikule!! Ajme koliko sam se obradovala kada sam ih ugledala...!! Bilo je to brzo transportiranje u djetinjstvo!!! Brzo i žestoko!! Kako smo se zabavljali s njima...a da ne pričam da sam s pikulom pogodila svoju prvu ljubav kada sam se prvi put poljubila!! Baš sam bila romantična...
I tako...držim ih u ruci... Pet malenih kuglica od stakla... Kemičarka bi me vjerojatno ispravila da to nije pravo staklo nego neka šuć-muć-mix kemija...ali kaj ona zna!! =P Sve neke različite boje...crvena...plava...žuta...zelena...i crna!! Toliko se ta boja u njima uskovitlala da ostavljaju dojam kao da su žive...sve se nekako miču...nekakvi daleki vjetrovi u njima pušu...nekakve oluje...u svakoj od njih...osim u crnoj! Ona se doima tako mirnom...tako spokojnom...tako neprozirnom... Uzimam svaku pojedinačno u ruku i prinosim ih licu... Pogled usmjeravam kroz malenu pikulu koja mi daruje svoj svijet... toliko žarko kao da samo za to živi... I eto, prva mi se pod rukom nađe crvena pikula!! Moja najdraža boja... Ruku postavim na svjetlo i usmjerim pogled kroz taj mali prozorčić u svijet mojih snova... Sve mi je obojano bojom ljubavi... Joooj, tko ne bi želio živjeti u svijetu ljubavi... Vidjeti sve očima Ljubavi... A kako li se samo brzo bude sjećanja!!! Kao da je netko razbio pun pješčani sat... Toliko zrnaca, a svako zrnce priča svoju priču... Tako i ova pikulica... Svaki milimetar njezina postojanja nosi neku uspomenu... a mnogo ih stane u tako maleni svijet... I tako se sjećam... Svih poljubaca...dodira...kratkih migova...zaljubljenosti...onih leptirića (ili bolje reći šišmiša koji su mi u to vrijeme živjeli u želucu)... sve me to odnese na sva ona tajna mjesta gdje sam proživljavala sva ta najslađa iskustva... i uto se pikulica izmakne iz moje ruke...i pobjegne... Srećom, nije se razbila, ali otkotrljala se negdje daleko iz moje ruke...ravno pod moj krevet... Eh da, još jedno tajanstveno mjesto u mojoj sobi...u mom životu!!! =)
Ali nisam se dala smesti... već sam pružila ruku prema drugoj kuglici... I eto...mala modra kuglica...mala modra tajna!!! Ova mi se čini još ljepšom... Ima po sebi neke sitne tamne točkice... i uperim pogled i kroz nju... Zavrijedila je!! =) i eto me...lansirana daleko iznad obzora... Plovim negdje iznad oblaka...ležim na jednome i razmišljam o svemu dok milujem rukom njegovu pahuljastu površinu... Sada se sjetim gdje sam... bila sam ovdje toliko puta... Iznad svega...iznad svih problema... To je bilo moje skrovište...i još uvijek jest... o Bože!! Stvarno sam ovdje...kod tebe... tražim te u prostranstvima...ne vidim Ti lica, ali Te osjećam... Ti si moja utvrda...moj Zaklon...moja Utjeha!!! Ovi mi oblaci već toliko znače...već me znaju...spuštaju mi se tik do lica brišući mi suze...skupljajući ih poput najljepših i najvrjednijih bisera... U nekim mi se trenucima činilo da samo oni mare za mene...a nekad sam se samo voljela igrati s njima kad sam im se hvalila kako mi je krenulo u životu!!! Bili su tu...i šaputali mi... I sada čujem njihov šapat...tako su mi blizu, a opet mi ih ovo ružno vrijeme skriva... Nema veze...čujem ih, a taj šapat ne mogu nadglasati ni najjače munje i gromovi...!!! I ugledam uto neko svjetlo...na obzoru se rađa sunce... Taj sam prizor toliko puta iznova doživljavala...bilo u stvarnosti, bilo u snovima... To mi je najdraže... Ili pak zalazak sunca!!! Toliko romantično!!! Hvala Bogu, za moju romantičnu dušu idealni prizor!!! I oči su moje upijale svaki tračak svjetla te zvijezde što je sve više pružala glavu kako bi dobro promotrila ovaj svijet... Osjetila sam se potpuno...ispunjena mirom...nekom nebeskom Ljubavi i Utjehom... bilo je savršeno...!!! Ali nestašne pikulice ne mogu dugo biti mirne i tako mi i ova malena iskoči iz ruku i otkotrlja se u neki daleki kutak moje sobe... Ah, tako male, a tako vrckaste!!! I dok sam još malo uvrijeđeno gledala za malim nestašnim stvorom...osjetim kako mi nešto dodiruje dlan ruke... Spustim pogled i vidim malenu zelenu pikulicu kako se pokušava provući kroz moje prste... I pustim ju, zašto ne? I ona se smjesti na moj dlan...lagano poskakujući prema mom licu...i prislonim obraz do nje uperivši nježan pogled ravno kroz njezino srce... I malena mi pruži još pregršt uspomena!!! Jooooj!!! Ona je čuvala sve one ljepote prirode koje su moje...tako plitke...oči vidjele!! Slike su se činile tako jasnije od onda kada sam ih gledala svojim očima!! Znala sam da mi se pikulica potpuno daruje!!! Uživala sam u svim onim tišinama koje su mi darovale šume...u svim onim tihim razgovorima koje su mi darovale špilje...u svim razigranim i rasplesanim susretima koje su mi darovale livade...a tek ona nebeska putovanja koja su mi darovale planine i ptice nebeske!! Tako osjećati...to sam željela!!! Osjećati ljepotu darovanu od srca...osjećati ju punim bićem...i dušom i tijelom!!! Biti tako u tišini, a opet biti ispunjena tolikim zvukovima... To je najveći dar naše Zemlje...naše Majčice prirode kako ju neki zovu...našeg Gospodina... I željela sam u ovim uspomenama ostati zauvijek, ali sjetila sam se da ima još pikulica koje bi voljela upoznati...kojima bi voljela pročitati najljepše redove njihove životne pjesme što je zapisana u srcu...u njihovoj biti... I uto ispružim dlan... Malena se pikulica otkotrlja, ali ne daleko od mene...vrati mi se do ruke...i kao da se nasmješi svojim zelenim osmijehom... Neki čudan sjaj uočim u njoj i ona se otkotrlja... Samo se pustila niz meki tepih na podu moje sobe... Osjećala sam koliko je sretna... Sretna sam bila i ja...!!!
I skrenem pogled... vidjela sam da su mi ostale još dvije pikulice... Spustila sam ruku...i ispružila dlan... Željela sam vidjeti želi li koja doći k meni...i uto priđe žuta pikulica!! Dokotrlja mi se u dlan i stopi se... Prvo što sam osjetila bio je jedan čudan osjećaj da je netko pokraj mene... I začuh šapat... nešto mi je govorilo: Ovo je sve što će te podići na noge...ovo je ono što te svaki put...na onaj najtajanstveniji način...podiže na noge... Sjeti se Goga!! Sjeti se!!! Isprva sam se uplašila... Tko zna kakve me slike čekaju? Ali kada su moje misli napokon progledale...bila sam sretna!!! Slike koje su se nizale jedna za drugom...toliko poznate...toliko ohrabrujuće...da sam zaplakala!!! Sjetila sam se!!! i to sam zavrištala: SJETILA SAM SE!!! Jer slike koje sam gledala... to su bili moji počeci!!! Vidjela sam početke svih prijateljstava...početke svih uspjeha ili pak poraza...ali sada nisu bili bitni ishodi, već sami počeci...kako je sve to počelo... I istinu je rekao onaj tajanstveni glas: to je ono što me svaki put podiže na noge...sjetim se početaka i kako ishod nije bitan, već je bitno da je počelo i da je trajalo...to je ono što tome daje onu pravu vrijednost!!! =) Ajme, prijatelji moji!!! Kako bi sada sve te ljude zagrlila i izljubila!!! Ali mnogih nema...mnogi su zauvijek zatvorili svoje mlade i bistre oči...a mnogi su se izgubili...negdje daleko...mojom krivnjom...a tako žalim za time!!! Pa onda sve one ljubavi... ne krivim nikoga za ništa... niti jednog dečka u svom životu ne krivim za prijevaru...za laž...ne!!! Ja sam kriva...malo više mog angažmana i do svega toga ne bi došlo... Možda i bi, ali možda i ne bi...tko će to znati? Ja za sada znam samo tu jednu opciju...moglo je biti drugačije... Krivac...jedini...to sam ja!!! I već mi je suza počela kliziti niz obraz kada se malena pikulica iskobeljala iz moje šake koja je već snažno bila stisnuta... Otkotrljala se malo dalje od mene... Otvorila sam oči, a da nisam bila ni svjesna da sam ih čvrsto zatvorila... I ugledah malenu pikulicu...čudno je nekako sjala...a onda opet začuh glas: Opet razmišljaš o ishodima, a ja te to nisam tražila...to ti nisam željela pokazati...to nije moj zadatak!! Ne plači!! Samo ne zaboravi...!!! I otkotrlja se kao i sve prije nje...
Ostala sam tako sjediti nasred svoje sobe dok mi se misli nisu malo smirile...već sam bila malo smirenija i skrenuh pogled na zadnju pikulicu koja je mirno stajala na tepihu tik do moje noge... Gledale smo se...ja nju svojim ispraznim očima, a ona mene svojom dušom... Prošapće mi drugi glas: Želiš li vidjeti posljednje poglavlje svog života? Brzo sam odgovorila da ne želim znati kako ću umrijeti... Ali glas odvrati: Ne!! Ja ti ne želim pokazati zadnje poglavlje cijelog tvog života, već zadnje poglavlje tvog već proživljenog života!! Želiš li vidjeti svoje pogreške, svoje padove, svoje žalosti...? To je poglavlje koje još nisi pročitala!! Znaj, još ćeš ti u svako od ovih viđenih poglavlja pisati...nadodavat ćeš još redaka uspomena i iskustava, ali ja te pitam... Želiš li pogledati ono poglavlje koje još nisi? Tiho sam prostenjala...nisam znala želim li to...opet proživjeti sve te patnje...ali nešto mi je još zvonilo u glavi: Sve je to dio tvog života...Živi malena!!! I tako sam teško, ali odlučno kimnula glavom... I pikulica se lagano dokotrljala do sredine mog dlana... Ja sam lagano zaklopila prste i prepustila se maloj duši da me vodi... I vodila me... I sjetila sam se... Ajme koliko boli!!! Oko mene samo neki krikovi...pa zvukovi kočnica...pa vrisak...pa ona ubojita tišina... Strava me okruživala i ispunjavala cijelu... Bila sam promrzla...do kostiju kao mokra... I pogledam se... Istina, mokra sam... Stojim na kiši... Bila je to ona hladna večer kad mi je dragi rekao da je bolje da se rastanemo...i ista ona kišna večer kada je tata po posljednji put okrenuo ključ u bravi našeg stana... Ista ona kišna noć kada je bakino srce zauvijek prestalo kucati!! Oh, neprežaljena moja!!! Suze su krenule poput tisuća potoka...slapovi hladni od boli počeli su se slijevati niz moje obraze... Duša mi je bila mrtva... Slike su me probijale poput najsnažnijih oštrica... Sve te tužne prilike... I ugledam jednu sliku...sunčan dan...i obradujem se da postoji u ovom svijetu i jedna sretna slika, ali onda se sjetim... nisam zaboravila... To je onaj lijepi sunčan dan kada me je zaglušila podmukla škripa kočnica... Kada su oči moje vidjele tijelo mog brata kako udara u prednji dio automobila i leti niz ulicu poput vunene lutke... Kolika strava u mojim očima... Kolika tuga i strah dok sam držala brata na rukama... Bio je pri svijesti, ali samo je plakao...pružao je malene rukice prema meni i plakao...zapomagao...zazivao: Seka!! Seka!!! A ja sam ga bespomoćno držala u naručju ne znajući što mu je i kako mu pomoći... Nisam znala... je li to posljednji put da ću vidjeti svoga maloga bracu... Bilo je prestrašno!!! Srce se ponovno slomilo!! Osjećala sam kako sam zgrčena...ležim negdje daleko na podu...nije mi ličilo na pod moje male sobe...nego na neko hladno, smrznuto i vlažno tlo u nekoj mračnoj šumi... Sama...tužna...prestrašena...!! I tog trena kada se ta slika stvorila u mojoj glavi...svega nestade!!! Pikulica mi izleti iz ruke... Ostala sam bez zraka...disala sam brzo...hvatajući zrak kao da se gušim... Drhtala sam od straha... Par trenutaka nisam znala ni gdje sam... Ni pogled nisam mogla pomaknuti... buljila sam u neku točku...daleku...kao paralizirana... Uto začujem tihi glas: Oprosti mi malena!! Rane su još presvježe...preduboke... ali moraš naučiti živjeti s tim uspomenama!! Dio su tvog života...i moraš ih znati cijeniti, a ne ih ostavljati sa strane ili pak dati da te proganjaju!! Evo, darujem ti svoju prijateljicu...neka te utješi... Tada sam se trgnula... znala sam da nemam više nijednu pikulu... Pogledala sam na mjestu gdje su do maloprije stajale sve one pikule...i uistinu...nije više bilo nijedne... Ali zatim sam čula nekakvo lupkanje u ormaru...i baš kad sam se nagnula...iskočilo je nešto!! Tako brzo da nisam stigla vidjeti o čemu se radi...a onda sam osjetila da držim nešto u ruci... Rastvorila sam šaku i na dlanu ugledala...pikulu...prekrasnu...ljubičaste boje...tako uskovitlanih boja... Bila je prekrasna da nisam mogla skinuti pogleda s nje!! I začuh glas...: Ja ti nemam što darovati...osim sadašnjeg trenutka... Zato, ja ću biti tvoja utjeha...tvoja nada da je svaki sadašnji trenutak savršen... da više nisu bitni ni oni prošli...ni oni budući...nego samo ovaj tren kojeg sada živiš!! Hajdmo!!! Živimo zajedno!!!
I ustala sam... spremila svoju novu pikulicu u džep...navukla tenisice i otišla van... S prijateljicama na kavu...otpratiti najbolju prijateljicu na autobusni kolodvor...čuti se sa najdražim...poljubiti najslađe usne na svijetu... Ja i moja pikulica...smo živjele...
Činite li i vi to?
Potražite male pikule sjećanja u ormaru...i osluhnite... Imaju vam toliko toga za reći!!
Do sljedećeg promišljanja...
Volim vas sve...
Pusa!!

Where there was love...
now there`s light!!
Where there was pain...
now there`s joy!!
Where there was weakness...
I found my strenght!!
...all in the eyes of a boy...