DVOSTRUKA IGRA JE IGRA PORAZA...

Evo ti razlog zašto ne želim razgovarati s tobom!!!!

ONAJ TKO IGRA S DVIJE KOCKICE...NIJE DOSTOJAN PRAVE POBJEDE!!!!

(stara pokeraška poslovica)

VAN IZ OVOG GRADA!!!!!!!!

Malo glad...malo očaj...i put pod noge...

Hej ljudovi!!
Sa nekim sjetnim feelingom, a opet smješkom na licu donosim vam jedne vijesti! Popis je u biti bio duži, ali sve neki nesporazumi, krivi susreti i tako...ništa vrijedno spomena. Zato imam samo jednu vaaaaaaaaaaaažnu vijest. Sljedeći retci su samo za vas...nemojte puno plakati (bolje vi piškite u svoj wc):
***Putujem sutra na more!!!*** Fini sam si itinerer složila. Ujutro rano trčanje-krug po nasipu=5,5km!! Da se malo ispucam i da opustim živce. Onda malo pospremanja po stanu, pa spremanja još nekih sitnica za more. Potom u birtiju na koji Jeger ili si od doma gucnem rakije i... Na prijamni!! Da, sutra je taj dan...sutra je dan DD (namjerno napisano dva puta)-Operacija: Delirij i Depresija!!! Ugl, od 15-19h preznojavanje i stres...do tada: Opasno stanje kada bih mogla nekoga ubiti...pazite se ekipa!! Šala! Bez sekiracije! Eh, kad bi to mogla izvesti... No dobro! I nakon prijamnog lagani džir u kvart...ljubim svoje curke i dečke sa parkinga i...stišćem gas i bježim!! Odlazim na par dana k mami i burazu u Selce kod Crikvenice. Oni su dolje do 20og tak da... E sad, ako ne upadnem na Filozofski, onda ostajem samo do ponedjeljka...a ako UPADNEM (čemu se neizmjerno nadam...), onda ću si priuštiti odmor skroooooooooz do četvrtka...u četvrtak ukrcaj na busek i put Zagreba!! Idući dan upisi i voila!!! Čekamo početak nove akademske godine (što će nadam se biti 1.10., a ne ranije) i uživamo!!! Držite fige za taj prijamni!! Ponavljala i učila, ali me i dalje pere feeling da nemam blage veze!! Vidite sad zašto moram popiti onaj Jeger ujutro??? =P=P=P

Bježim...odlazim van iz ovog grada, stavljam copyright na mučna sjećanja... Dosta je!! Zauvijek izlazim iz stada...
NEKA ME TJEŠE HLADNE PIVE SJEVERA!!!

LITTLE TOUCH OF HEAVEN...

I see trees of green...red roses too...
I see them bloom...for me and for you...
And I think to my self...
WHAT A WONDERFUL WORLD!!!

Drugovi i drugarice!
Ne biste mi nikada povjerovali što sam danas doživjela. Danas je bio very eventful dan, što uopće nisam očekivala, i dogodile su mi se neke preeeeečudne, ali i preeeeedobre stvari. Ne bih željela o svima pričati, već samo o jednoj...

Danas sam bila na sprovodu. Oprostila se od svog dragog prijatelja. Čudno mi je bilo tamo stajati u običnoj odjeći...ko da sam došla na izlet, a ne da prisustvujem tako žalosnom trenutku. I gledam ljude...jedva ih vidim od suza u očima, ali promatram ih... Svi nekako čudni i izobličeni od tuge. Vjerujem da nas je sve skupa to jako pogodilo i svi smo ni na šta ličili. Uto sam ugledala jednu malenu djevojčicu koja je uporno gledala u mene. Prošli su me neki trnci. Mislim, nije mi baš svejedno kad netko bulji u mene, i to bez treptaja. Al ajde... I da rastjeram tu svoju paranoju...nasmiješila sam joj se!!! Tada me ona nekako u čudu pogledala. Mislila sam da se dijete preplašilo, ali uto je djevojčica razvukla na licu takav osmijeh da...da sam ostala šokirana. U tom sam trenutku imala osjećaj da to malo stvorenje znam i da je ta mala djevojčica zapravo netko drugi... Tada sam dobila osjećaj da sam se uistinu oprostila od svoga prijatelja poklonivši mu ono najdragocijenije što imam (to barem po njegovom mišljenju), a to je OSMIJEH!!! Opet taj malen, ali značajan susret.
Priča se nastavila u kući njegove majke. Nas par najužih prijatelja smo bili pozvani u kuću da porazgovaramo i tako...da provedemo neko vrijeme s njegovom majkom i malenom sekom koja nas je oduvijek obožavala i mi smo nju. Uto nam njegova majka donese neka pisma i podijeli jer je svako bilo poimence naslovljeno na pojedinca iz naše škvadre. Bilo nam je sve to ful čudno i tužno...naročito kad smo vidjeli da je jedno pismo ostalo nepodijeljeno, a to je za prijatelja koji je prije par mjeseci, tj. već prije godinu-dvije pao sa balkona sa trećeg kata i poginuo. Opet smo svi plakali, ali brzo smo se sabrali jer smo imali obzira prema dragoj gospođi koja nas je u tom trenutku gledala kao da smo svi mi njezini sinovi i kćeri. Iskreno, jedan straaaaaašno čudan osjećaj. Odakle pisma? Zar nije bila nesreća? Sigurno su vam sad to pitanja, ali on vam je bolovao od neke čudne neizlječive bolesti (iskreno nemam pojma točno od čega) i u zadnje mu vrijeme nalazi nisu bili dobri i često ga proganjale misli o smrti. Pa eto...majka to našla i dala nam. Otvorila sam pismo... U njemu je pisala rečenica: TI SI MOJ ANĐEO! POKLANJAJ I DRUGIMA ONO ŠTO SI MENI POKLANJALA I ČIME SI ME ČINILA SRETNIM, A TO JE TVOJ OSMIJEH! SAD SE ODMORI...ZASLUŽILA SI...SADA JA PAZIM NA TEBE!! ODUVIJEK SAM TE VOLIO...NISAM BIO HRABAR DA TI TO KAŽEM...ALI TI BUDI...LJUBAV JE VRIJEDNA BORBE, MA KOLIKO BOLNA BILA!!! Nisam mogla sebi doći. Točno neke proročke riječi. Kao da je znao...sve je znao... I obožavao je te tri točkice...Od njega sam to pokupila. =) Kako je znao? To su bile riječi koje sam trebala, to su bili odgovori... I tada sam počela plakati. Ostali nisu mogli shvatiti...osim njegove sestre... Malena je došla do mene, zagrlila me i rekla:"Nemoj plakati Anđelka (to mi je bio nadimak od njega)!! Sad ćemo biti najsretnije na svijetu. Nitko nam ništa ne može kad je sad on uz nas...zauvijek... Sad imamo ljubav...sada smo voljene..." A malena ima 10 godina!! Kriste, nisam mogla vjerovati... ali to je bilo to... to je bio pokretač kotačića u mojoj glavi i znala sam da se moram promijeniti. U tome mi je ovo popodne pomogla i moja draga Sunčica i jedno je sigurno: Vrijeme je za promjene... Kakve? Definitivno pozitivne...ako me ne unište, samo će me ojačati, a to mi treba!! =) Usput, fale vam filozofije iz moje anđeoske škrinje? E, dragi moj SUSS, nisam ni skužila da si mi napisao comm!! Stari pristao na cijenu!! Dolazi po mene!!! Nudi kaj hoćeš i nosi!!! A idući post...nadam se da bum smislila nešto...možda provedem staru štafetu koju je pokrenuo upravo moj dragi prijatelj! Zauvijek prijatelji!! =) Do slušanja...
Pusa

ANGEL MESSENGER FOR MY DEAR ONES...(ili čitaj: Gogini problemi za neznalice!!)

Sanjati...
ne mogu ti to uskratiti.
Dobro... zlo...
sve će se to jednom vratiti.
Mi moramo sanjati!!
Godine vidi šta su ti uradile
pobjeći...
ne može se od sudbine.
Sanjaj neke ljepše godine!!

Predragi moji!!

Neizmjerno mi je drago što još postoji netko tko će čitati ove tužne redove mog bloga što su se naslagali u zadnje vrijeme. Stvarno mi nije lako, a i to su neke stvari koje ne mogu riješiti za dan-dva tak da...ništa od onoga suoči se s problemima i oni će se riješiti!! Nažalost, mladi ljudski život koji se ugasio, dugo prijateljstvo najednom nestalo, ljubav razorena u potpunoj tišini...nisu to takve stvari...ne za jedan dan... Slažem se i s još jednom rečenicom koju mi je uputio moj dragi prijatelj, a to je da mi to zaista ne treba ovih dana!!! Istina...poželim iskočiti iz vlastite kože i pobjeći...toliki pritisak...toliko problema...gacam u magli ko guskica i ne mogu se iskobeljati van. Dragi anonymuse, hoćeš konkretno? Evo ti par natuknica (konkretnih naravno!!) pa ti to shvati kao moj poziv na tvoju pomoć...ičiju pomoć...tko god da čita ovaj post...i blog općenito. Pa evo...mali rezime!!!

Zadnji su postovi bili nekako u znaku moje želje za ljubavlju i tako...pa eto, na pomolu je prvi problem. Naime, riješila sam sve stare račune koje sam ostavila iza sebe (barem većinu) i bila sam spremna nastaviti dalje...krenuti s nekom novom nadom u ovaj svijet!!! Imala sam na pomolu i neku potencijalnu novu ljubav...u biti stara ljubav iz srednjoškolskih dana u prvim klupama moje drage (već bivše!!) Četvrte gimnazije!! KAd eto...ja provocirala...on forsirao...i eto...sve u svemu...nula bodova... Nisam imala namjeru nikoga vući za nos (što bi se dalo zaključiti), ali počele su se javljati stare sjene baš kad sam željela zaploviti u te nove vode...i nisam mogla... Ne mogu krenuti u takav neki život (kao što je ljubavni suživot sa čovjekom do kojeg ti je stalo) ako nisam ISKRENA!!! I nisam mogla...stari su duhovi bili preglasni i odvratili su me od moje sreće... A sada...nije ostalo ništa...stresena prašina sa starih cipela...bez riječi... I eto, ostala sama... A onda sam u svojoj novoj ekipi našla jednog dečka koji mi se svidio od prvog trenutka kad sam ikada vidjela (i prije nego sam ušla u tu ekipu)...nekako sam imala dojam da je on jedini čovjek s kojim mogu normalno razgovarati...i imala sam pravo...barem djelomično...i eto, jedan Tuborg Green party i strast se rasplamsala...mjesec dana osjećaja da ti je svijet pod nogama i da su ti krila raširena i samo čekaš da poletiš...ali...sve takve stvari traju kratko... Nikad nisam vjerovala u tu rečenicu jer oduvijek znam da je u svakoj takvoj situaciji kriv sam čovjek, a ne neka sudbina...u nju ne vjerujem. Raspad...i to opet bez riječi... Kolaps u mojoj glavi, a duša boli, a duša boli... Razlog? Vjerojatno mala Željkica i slične stvari, a vjerujem da su posrijedi i neke izmišljotine od strane ostatka ekipe (barem nekih zlatnih pojedinaca...Kiki kad te uhvatim...)...vjerujem da je to razlog...barem se nadam... Jednu večer sam sa svojim dragim Markom pričala do 3 ujutro i shvatila sam da ja želim takav prekid...takav da sečko dođe pred mene i veli nešto...bilo kaj...može mi lagati...znat ću to, ali bar da nekaj kaže... I da mi kaže da se zaljubio u Crvenkapicu i da zato nemremo više biti skupa, ja bih ga zagrlila i pustila ga...ali samo da NEŠTO kaže...samo to...oh Bože!!!! I tako...opet ostala na samo...srce puca i luduje...traži...nekoga...ni sama ne znam koga, ali umara me... Ne mogu ga više nositi u grudima jer uporno želi iskočiti...uporno...NE MOGU!!! Što sam učinila da ne mogu naći neku normalnu osobu koju ću voljeti i koja će mene voljeti??? I ako mora doći do kraja, koji će razgovarati sa mnom i s kojim ću se rastati onak...ono...kao ljudi...??? Zar to ne zavređujem??? Hajde, anonymus...RECI MI!!!!! Čini mi se da me dobro poznaješ...barem ostavljaš takav dojam...reci...objasni mi jer želim čuti...bilo što..!!! Možeš me i popljuvati, ali mi samo iskreno reci!!! Ja ću shvatiti...

Nosi moj pečat na usnama
Mada nije podobno,
varaj me slobodno!!!
Karmin se s košulje lako pere
al nikad ruke od NEVJERE!!!

Nadalje, ostala sam bez najboljeg prijatelja... To shvaćam kao potpuno moju glupost koju sam si dopustila... Kriva u potpunosti... ali ne znam... Toliko mi je trebao... Naime, išlo se na onaj izlet na Trsat...i najdraži moj me razveselio jer mi je javio da on ipak IDE!!! A ja bila dva tjedna bolesna i fakat mi se tih dana sve ovo počelo slagati i bila sam presretna...već smo sve dogovorili...kak ćemo Mirkeca utopiti...kak ćemo zezati Dražena...sve...ali...nije došao!!! Ujutro su autobusi krenuli iz dragog kvarta, a njega nije bilo... Nije išao nitko od mladih i bila sam sama... Druženje s bakicama? Nikad nisam imala ništa protiv toga, ali sad mi je trebao...toliko... i razmišljala sam cijelim putem o tome, ali nisam imala snage oprostiti... Toliki bijes u meni... Nakon toliko vremena tražim nešto za sebe...svog najdražeg samo za sebe i ne... Čini se da je moj zadatak samo DAVANJE sebe drugima...koliko god loše to činila...pa možda netko ili nešto naleti... Zgodno!!! Sad znam koji tip samoubojstva bi po dragom Durkheimu napravila...Altruističko definitivno!!! Ovih dana me to isto toliko muči...ne znam...možda je ipak potrebno oprostiti...oh Bože, daj mi snage za to!!!

Ja ne idem leć
da ne osjetim led
s tvoje strane postelje di mučiš...
di svako drži svoju stranu
i ponosa i gluposti...
Moglo bi bit da je lakše umrit
nego ljudima reć: "OPROSTI!"!!

OK...to su dvije stvari... E moj anonymuse, ima tu još materijala... Prije par dana mi je dobar prijatelj iz djetinjstva poginuo u prometnoj nesreći... Skucao se sa tatom u autu...neki kamion se nekak iznenada našao nasred ceste i eto...završili pod kamionom... Pitaju me ljudi zašto je tek sutra sprovod? Pa...kako da vam velim...od dečka nije ostalo NIŠTA!!! Stari mu je u komi...zna se najvjerojatniji ishod toga, zar ne?? Bemti...tako mlad život...dečko bio moje godište...htio upisati FER...još bili presretni jer ćemo biti kolege...susjedi...da ćemo se svaki dan viđati...bilo u menzi ili kad bumo skupa išli doma s predavanja...šmrc...toliko planova...i nestalo je sve...u hipu... Zašto se to moralo dogoditi??? Tako mladi ljudi...tako dobra obitelj... kako se osjeća njegova majka??? Kako je njegovoj maloj seki??? Vjerujem u Boga...znam da je Gospodin milostiv...ali...oprosti mi Bože, ali pitam te: ZAŠTO???? Ne sumnjam u Tebe, ali ODGOVORI MI!!! Isto mi je tako u nedjelju pod pretvorbom prošla misao o tome da mi je mama umrla...mislim...taman svi na koljenima...najsvetiji dio mise...i ja se zgrčim od boli...počnem plakati...nisam mogla ustati... Ne znam što znače te misli...ali se bojim...jer me takvi neki osjećaji nikad nisu prevarili... O BOŽE!!! A danas su otišli na more!!!! MA, sve bu OK!!! Samo me umore takve misli... Nesanica me onak...debelo muči... Nemrem zaspati do 5, a onda dizanje u 7! Ne znam kak funkcioniram, ali čak strašno ni ne izgledam...=) Ipak, znaju me buditi snovi...nekad su neki strašni kojih se na kraju jedva sjećam, ali ima i onih lijepih koji mi se tako duboko urežu u moje srce, u pamćenje da imam osjećaj da se to uistinu dogodilo. Ležim u naručju neke voljene osobe i plovim u snovima dok me miluju nježne ruke...osjećam se sigurna i voljena...jedino lice čovjeka...svaki put drugačije i onda se budim u suzama, boli i znoju... Imaš lijek, anonymuse? Prije toga samo da te pitam...jesu li ti ovo dovoljno konkretne stvari? Nadam se kojoj tvojoj riječi...i kojoj riječi od vas drugih, naravno...=)

Tuga se s vinom miješa...
gorko je piće to...
Noćas se na put spremam, stari PRIJATELJU moj...
Život je nekad takav-najbolje uzima
ostaje samo uspomena
bolna u grudima...

Tu još mogu spomenuti i neke preeeekrasne ispade mojih dviju dobrih frendica...obitelj mi više ni na što ne liči...i još ovaj glupi PMS!!!!!!!!!! Dobro, popušta, al fakat mi sve ovo ne treba...al ipak, svoj križ i dalje vjerno nosim...Još samo da ovi prijamni za fax prođu...da upadnem na fax i da sa nestrpljenjem čekam početak nove akademske godine...molite za mene...držite fige...ili kaj god mislite da bi mi donijelo barem malo sreće!! =)=) Eto anonymusu moj....SUSS-u...=P...nadam se da sam ti odgovorila na ono pitanje konkretnog izjašnjavanja. Hvala ti jer sam usput napisala novi post...i to malo poduži. Nadam se i da nisam ništa previše trkeljala...hihi...a sada me čeka još jedan mali zadatak...

Ostao sam sasvim sam
da ležim na suncu
ja zvao sam te da dođeš iz snova
i pružiš mi ruku
ja molio sam da se napune
moja mora i rijeke
u njima još jednom da osjetim
novu ljubav da teče...

A sada mojoj dragoj Just me...!! =)
Najdraža moja, ja te u potpunosti razumijem...kao da slušam samu sebe... Priznati? Zanijekati? Oprostiti? To su neka ključna pitanja na koja ja nikad ne znam odgovor u onom trenutku kada mi je najpotrebniji. Ni ja nikada nisam priznala sama sebi da je nešto gotovo...ni nakon što sam shvatila kako me moja prva veeeelika ljubav, dečko s kojim sam bila 2 godine, prevario i ostavio bez riječi... Umjesto da sam otišla, dignula ruke i olakšala si život (jer sve se jednom, kad tad preboli), ja sam u svojoj glavi vidjela još milijun načina kako bi se mogla boriti za tu ljubav...za ljubav...za čovjeka za kojeg sam i dan danas spremna dati život... Ali on nije želio ništa i borba više nije bila protiv neke druge cure, već sam se borila protiv same sebe...jer se u meni javio osjećaj poštovanja prema njegovoj odluci...prema toj novoj curi...i dan danas...ima curu već skoro godinu dana, ali mu ne bi prišla... Patila bi, bičevala se...samo da bude sretan...dok bi druga strana u mom životu željela iskočiti iz kože samo da se izborim za još jedan njegov zagrljaj...za još jedan njegov poljubac... I to sam radila još dvije godine...jesam li prestala? nemam pojma...još rana straaaašno boli!!! I ljudi mi govore: Goga, nemoj se mučiti! On je gad, on je ovakav, on je onakav, ima još puno boljih od njih, naći ćeš ti boljeg kakvog i zaslužuješ!!.......ali ja im nikad nisam priznala da nisam prestala patiti za njim...nisam željela priznati!!! NIKAD!!!! Rekla im sve kako sam zaboravila, kako sam oprostila, ali od svega toga sam samo jedno napravila...ZANIJEKALA!!!
I sada dati odgovore... ne postoje!!! Ako i postoje negdje, onda su skriveni u mnoštvu novih pitanja!! I tako u nedogled... A ja ću ti reći sad jednu stvar koju si me pitala... Priznati znači da znaš o čemu se radi? NE!!!! BArem kod mene ne... Možda ću i priznati recimo da me sad muči kaj me i sad ovaj zadnji dečko, ali ja ne znam...ne znam je li to istina...je li to ama baš sve što me muči i je li to upravo razlog zbog kojeg sam loše volje...NE ZNAM!!!! Nemam pojma kaj me ustvri muči...ni jednu svoju misao ne mogu uloviti...kao da sam na nekom kolodvoru...toliko vlakova, ni jedan ne staje. Evo i sad mi toliko toga prolazi glavom da ne znam jesi li me shvatila. Nadam se da jesi... AL čim sam pročitala tvoj comm znala sam da Ti MENE RAZUMIJEŠ!!!! I tebe nešto muči...i to gadno...i vjerujem da se suočavaš s nekim velikim košmarom u glavi kojeg želiš riješiti ali to je neka borba...kao između neba i zemlje...ne znaš na čemu si... Tako je barem meni, oprosti ako ti pripisujem nešto što u biti nije istina. A zašto mi pišeš sve ovo? Tražiš... odgovore... načine... razumijevanje... utjehu... a ja ti mogu dati samo svoju iskrenost, svoju bol, svoje patnje... Možda između ovih redaka možeš iščitati nešto što će ti pomoći...barem malo... Nadam se tome. Voljela bih ti reći nešto veselo...nešto u stilu: "sve će biti u redu" i poslati ti par osmijeha... Pa, zamisli da jesam, ali veći mi je dar dati drugima svoje iskrene osjećaje...naravno, ne u potrazi za žaljenjem ili dramom...već samo dar iskrenosti kao moj najveći dar... Tu ubrajam i ljubav, ali što da dajem nešto što ne posjedujem?
Eto, puno riječi, malo smisla...nadam se da će nekome ove moje riječi značiti...a i ne trebaju... Moje su i iskrene su...a sad što vi mislite o tome...voljela bih znati... Ostavite comm!!! Jer trebam svakoga od vas...da vas znam poimence prozivala bih svakoga od vas... Budite mi pozdravljeni!! Post je ionako predugačak... Al izapamtite jednu stvar: Predstavu, koliko god ona bila loša i tužna, uvijek treba dovesti do kraja!! To vrijedi za svaku situaciju u životu, za svaki odnos...sve probleme riješiti do kraja, sve odnose čuvati i voditi...voditi kroz život...dokle ide il dok ne umremo. Još malo stihova za kraj...za ugođaj... Do slušanja!!! =) Predstava završava...samo jedno svjetlo ostade upaljeno...

Potrošio sam život do pola
ko sapun od jorgovana.
Koliko sam u park kavani
ostavio kišnih dana?
Dok vjetar na izlog lijepi lišće
neko kao da mi ruku stišće...
Samo ja znam tko...
Na ramenima mi dva anđela sjede
čuvaju me od nesreće i bijede.
Dva anđela danju, noću rade
paze da mi netko sreću ne ukrade...

KAVEZ SAMOĆE ŽIVOT MI GRADI......

Kad suze govore, istina razvaljuje...
i svaka riječ me obori s nogu.
To što si varao, to bih ti oprostila,
al što si mene...to ne mogu!

Ova depra nikako da nestane... Zašto? Pa nije mi toliko dosadno da sad moram biti na takvim mukama kako bih osjetila što znači živjeti. A stvarno mi je lagano svega DOSTA!!!!! =( Znam, očekujete opet onu moju: "ni sama ne znam što mi je", ali za pohvalu...znam čak 15% uzroka problema i samih stvari koje trebam riješiti. Da vam pričam? Znam da bi većina vikala: "Naravno da ne!!! Već nam je dosta tvoje depre i tvojih sranja!!!", ali boli me tratinčica!!! Moj je blog pa mogu raditi kaj god hoću. Zato, zavežite svoje pojaseve jer krećemo!

Ako postoji ikoji lik s kojim se sada u ovom trenutku, kada vam se spremam pričati o sebi, poistovjećujem, onda je to Haron. Stari usmrćeni gondolijer na ne baš tako romantičnoj rječici Stix. Oh well, on je trenutno moja faca. Hoćete da vas provozam kroz svoj život? Pa evo, jedna mala pričica da pojačam indirektnost pričanja...a i malo me neka inspiracija pere...=P Zamislite...
Stari Haron vozi hrpetinu gledatelja u svojoj maloj lađici. Jadna se već opasno nagnula, ali spretne mrtvačke ruke Harona vješto upravljaju barkom po tim divljim brzacima. Vozi vas u svojoj škripavoj lađici na daleke obale pakla. Naša Daleka obala tu ne pali...sorry Ban, al tu ništa ne miriši na nju... Tu sve smrdi na trulež, na smrt... Olujni vjetar prijeti da će vas sve rastrgati, ali neće...sve je iluzija...samo košmar...bezopasan za one koji sigurnim korakom koračaju. Okolo su svuda pobacane na desetke knjiga...nema ljudi...nema krikova...čuje se samo tiho mrmljanje u daljini...kao šapat...tako tajanstveno...samo se ponekad pojavi. Podiže Haron svoje veslo i pokazuje vam prema desnoj obali. Pogled zastaje i ugledate visoku liticu na rubu koje sjedi neka mlada djevojka i pjeva...to je obala Čežnje... Čežnje za nekim dalekim snovima, za nekim prošlim ljubavima... Čuje se pjesma nade, pjesma nadolazeće radosti... Eh, samo kad ta žena ne bi tu sjedila toliko dugo...kao da očekuje Godota, a on nikada neće doći. Tako i ovdje...sreća koju ona očekuje, ljubav kojoj se nada...nikada neće stići. Ponovno muk i lađa se dalje polako i klimavo kreće.
Sa lijeve strane sjedi djevojka sa nožem u ruci...u krilu joj položeno srce...probodeno...obavijeno u svilene marame i okruženo zlatnim nakitom i donjim rubljem...kurva? Moguće... tako lako se postaje tom nakaradom... Djevojka plače...gorko plače nad svojim srcem, nad onom ljubavi što su je te stvari ugušile... Iza nje sjedi žena, zavijena u grimiz i smije se...njoj do nogu sjedi neka spodoba...rekao bi čovjek da je neka živina, ali poznaje djevojka te oči što tako skriveno svjetlucaju u mraku... I ona samo tiho prozbori: "Kome je gore, dragi moj? Kome je gore? Da si mi samo vjerovao!!".....na to se ona žena uzdiže, udara djevojku koja pada nice pred nju i tjera je...djevojka plače i odlazi... Eh, što ti je žena?? Bogomoljka!!! Proždrjet će muškarca kada od njega dobije sve što poželi, ali ubit će i svaku ženu koja se njezinom plijenu približi. E curo, kako god da se zvala, koja će od nas dvije koju proždrjet? Da mi je znati...da mi je znati... I dok u daljini i dalje odzvanjaju posljednje djevojčine riječi...da mi je znati...vodi vas vrijedni Haron još malo dalje...
Tama se lagano prorjeđuje, ali još uvijek je tamno da se u daljini mogu jedva vidjeti siluete nekih bića...čovjek ne bi mogao prepoznati o čemu se radi... Iduća scena odigrava se na jednoj čistini... Djevojka je svezana, a tri spodobe skakuću oko nje. Dvije su muške živine. Sve nekako izobličene i bahate...guraju je, pljuju i smiju se...govore joj strašne riječi podsjećajući je na svaku njezinu pogrešku...toliko toga napominju da se promatračima učini kako je svaka sekunda djevojčina života za te spodobe predstavljala grešku za koju se moraju dobiti batine i za koju se treba tu djevojku izvrijeđati. Jedna ju ružna ženska spodoba, krezuba, zelene puti poput kakve utopljene žene, udara užarenom željeznom batinom...udara djevojku po leđima...tragovi ne ostaju na leđima...Djevojka zapomaže i plače, ali na njezinim se leđima ne pokazuje nikakav znak. Uto se djevojka pridiže i u rukama joj se pokaže krvavo srce...ranjeno...probodeno...izmučeno... Djevojka zapomaže...nitko je ne čuje...i na kraju se predaje.
Neki promatrači počinju jecati, ali ne zaustavlja se stara barka...ne, dok vam ne bude pokazano sve...još malo... Uto potpuno nestane svjetlosti... tama obavije svaku stvar, svaki kutak ovoga svijeta... u daljini se polako pojavljuju svijetle točkice...barka polako putuje prema njima. Kada smo prišli bliže, vidjeli ste da su to u biti svijeće...poredane nekako u krug...dosta njih, ali se još uvijek ništa drugo nije moglo vidjeti... U taj tren, kad se još nitko nije snašao, pokaže se lagano svjetlo koje je kao sa nekog stropa svjetlilo prema dolje...obasjavalo je...na zaprepaštenje mnogih...jedan drveni lijes. Odar je bio lijepo uređen sa mnoštvom cvijeća i svijeća. Cvijeće je bilo uvelo i suho...sve je mirisalo na tamjan... Uz lijes je klečala djevojka... jecala je... zapomagala... spominjala nešto...kao da joj je ta osoba bila veliki prijatelj, da je teško sada bez njega... Teško je opisati taj prizor koji se najednom pokazao pred očima promatrača što se voze u Haronovoj barci. A onda se lijes poče otvarati...lagana škripa zakovica budila je ogroman osjećaj jeze...djevojka ustade i vidjevši da nitko ne izlazi, nagne se nad rub lijesa...prolomi se vrisak i svjetla nestade... Ipak ostade tračak svjetla i ta joj lagana svjetlost obasja lice...samo njoj...bilo je bijelo, izmučeno, prestravljeno...a potom se svjetlo spusti na lice pokojnika...bilo je identično licu djevojke što je u tom trenutku stajala iznad njega. Suza poteče niz hladno mrtvo lice i svjetla nestade... Vidio je Haron da mu suputnici više baš i nisu toliko zainteresirani za daljnju vožnju pa je znao da je vrijeme da se završi ovo putovanje. I već je želio okrenuti barku...kada začu neki glas koji mu reče: "Dovedi ih k meni!"... Ponizno je odgovorio: "Naravno gospodarice"..... i zario je ogroman štap do muljevitog dna rijeke i pokrenuo svoju malu barčicu. Doveo je ljude pred jedan ogromni tron...na njemu je sjedila krilata žena...odjevena u tamnu odjeću...imala je tamne oči, a jedino svijetlo na njoj bila su ogromna snježnobijela krila... Sjedila je i šutke promatrala nove pridošlice... Nekako je Haron znao da neće izgovoriti puno riječi, ali je ipak nestrpljivo istjerao ljude iz barke. Prema njegovim očekivanjima, dama u crnom im je samo rekla: "Vidjeli ste obalu ove crne rijeke, oko je vaše dotaklo predjele koje ne može baš svatko vidjeti, ali opet niste ništa shvatili. Strah, ljudi moji...strah je to što prikazuje svaki prizor koji se odigravao na obali...polagano strah od svega što me okružuje. To je moj život...ova rijeka-to su moje suze...toliko njih proliveno...za druge...a sada sam evo sama...sama kraljujem u ovom podzemnom kraljevstvu i čekam Zoru...Zoru života kada će nestati sva moja tuga i kada će mi se otrti svaka suza s očiju. Ako shvatite što iščekujem, shvatit ćete i čega se bojim!"...... Uto odmahne glavom prema Haronu i on potrpa ljude u barku i izvede ih van. Stajali su šutke i nisu znali što mu reći...samo mu je jedan dječak odvratio: "Prenesi svojoj kraljici ovu poruku: Ne boj se malena...ne boj se...Shvatio sam te. Ljubav je to što tebi treba...i ljubav je to što ćeš dobiti. Samo slušaj svoje srce koje će te najbolje voditi... Ne boj se učiniti neke korake koje ćeš kasnije željeti učiniti...kasnije, kada sve bude prekasno. Učini sve to sada i budi sretna!!".....I nasmješi mu se dječak i ode. Odmah je pojurio gospodarici i prenio joj svaku dječakovu riječ. A ona mu odgovori: Da, dječak je bio u pravu...zaboravila sam već na tu divnu Ljubav...to ja i očekujem...da maknem sa svojih krila ove teške okove i odletim u slobodu." U taj čas ju je Haron shvatio. Godinama joj je služio, a nikada nije otkrio njezinu tajnu...sada je znao...ništa nije rekao, već se samo tiho, nakon toliko stoljeća, nasmiješio i tiho prošaputao: "Ljubav...sjećam se...oh, kolike li radosti!!"...Tama se navukla poput teške zavjese i prizor završava.

Pobjeći sad od svega želim...
da ovaj tren sa tobom dijelim...
svi su zaspali...
hajde ostani!!

IT FEELS LIKE SHTREB, SHTREB THESE DAYS....

Bokich ljudovi!!
Nemrem belivit, ali desila mi se neka greška na ovom zadnjem postu i nemrem pogledati komentare!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! NEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!! Vidjela sam samo od moje Anamarijice!! Hvala ti najdraža!!! Javit ću se ja tebi pa ono...možda se i vidimo!! =)=)=) pa ono...imala bih malu zamolbu... Ako vam ne bi bilo teško ostaviti svoje prijašnje komentare na ovom tu INFO postu!! Hvala!!!

Inače sam ok...učim non stop tako da neće biti ni tako puno postova......
Držite fige za prijamne...
Raspored je sljedeći tako da znate precizirati svoje molitvene nakane =P:
PON 9.7. .............. Hrvatski studiji .............. smjer: filozofija (i hrvatski)
PET 13.7. ............. Filozofski fakultet .......... smjer: talijanski i portugalski (ruski i filozofija)
Do sljedećeg čitanja!!
Your postman...
Goxi

MORE, MOOOOORE...MORE, MOOOOOOORE....OH MORE!!!

Idemo na more, Idemo na more, mi idemo na more....!!!!!

Ljubavi moje velike!!!
Evo, mogu se na sav glas pohvaliti kako sam okusila more za ovu godinu! Bila ja ne Trsatu!!!
Nadam se da će biti još prilika, ali kakve sam sreće moglo bi ovo biti prvo i zadnje ovogodišnje morsko iskustvo. No, zašto odmah tugovati? Bolje da ja vama ispričam kak mi je bilo, kaj ne? Hehe!!!

Bilo je preeeeeeeedobro!!!! Uglavnom... Išla sam sa ekipom iz župe. Mislim, ekipa?! Ovaj...bolje reći zajednički izlet Zavoda za javnu gerijatriju i Udruge veselih udovica...=P Svaka čast mojim najdražim gospođama jer su stvarno zakon, ali bil obi bolje da je bil oviše mladih, tj. da je bilo imalo mladih!!! Pih!! No, ja sam se...na blago zaprepaštenje mog dragog kapelana Mirkeca...jako dobro skompala s tom bandom bakica. Zajedno smo pjevale, zezale se, smijale se Mirkecu i bilo nam je super. Prvo smo raskrstile onu pobožnu pjesmaricu, a onda nam je pod ruke došla pjesmarica starih domaćih šansona i bili smo u deliriju. Ja se nedavno jedva izlječila od upale grla, ali to me nikako nije spriječilo da pjevam iz svega glasa. Župnik me još opominjao da pazim na glas jer sam sutradan imala čitanje na misi koja se btw prenosila na radiju!!! Jupiiiii postat ću i radijska zvijezda!!! No dobro!! Ni pet minuta slave!! =P
Itinerer je bio ovakav: Iz naše drage župe smo krenuli u 6 ujutro. Spavalicama je to bilo dosta rano, ali ja to nisam niti osjetila iako sam večer prije opet bila vani do kasno u noć. No, nije to bitno. Bitna je činjenica da sam u tom trenutku sjedila na zadnjem sjedalu busa i uživala čavrljajući s bakicama i išćekujući skori polazak autobusa. U biti, možda sam uveličala ovu spiku s "jedva čekam polazak". Naime, jedva sam čekala polazak, ali prije toga sam jedva čekala svog dragog, preeeeeedragog Filipa. Dogovaramo ovaj izlet već danima i razveselio me kad mi je preko msna rekao da ipak ide na Trsat, ali u tom ga trenutku nije bilo nigdje na vidiku. Isprva se nisam brinula. Znala sam ja da će doći i tako sam se zapričala s bakicama. Iduća scena: vrata autobusa se zatvaraju i autobus kreće. Uspaničila sam se. Mirkec nije znao di je Filip. Zvala sam Dražena, ovog našeg bogoslova koji je bio sa župnikom u drugom busu, ali on mi je rekao da ga nije niti zvao i da nema pojma gdje je. I tako...uslijed svih tih bajnih planova ostala sam sama, ostavljena... Savršeno!!! I od tada sam se isključila...na nikoga više nisam mislila dok nismo stigli na Trsat. U biti, to mi je bio plan, ali ništa od toga. Ekipa je bila premirna i u biti sam se sama ispružila na zadnjem sjedalu busa i drijemala razmišljajući o svemu...i to mi se nikako nije svidjelo.
Dolazak na Trsat za mene je bio veoma sretan trenutak jer sam napokon mogla razmišljati o nečem drugom. Stigli mi u pola 9 pa imali slobodno vrijeme do 10 sati kada je bio predviđen početak mise. Nisam baš bila raspoložena za šetnjicu jer je vrijeme bil otmurno i oblačno, a želja za mirnom molitvom u crkvi nestala je pri prvom pogledu na ulaz u crkvu kroz koji se probijala horda ljudi. Pih!! Nimalo mira... I tako sam pola sata sjedila na zidiću i grickala čips! Vrijeme se polako popravljalo. U 9 je bio križni put. Odlučila sam da ću se ipak prošetati po kalvariji (ili me moj Mirkec natjerao, ali dobro..to sad nije bitno). Nakon križnog puta smo se spustili dolje i u 10 je po predviđenom rasporedu bila misa. Vrijeme je sad bilo ful sunčano i lagano smo se pekli. Ekipa je otvarala kišobrane kako bi se zaštitila od sunca. MI, koji smo sjedili u hladu na zidiću u podnožju kalvarije smo se pekli. Eh, te rijetke krošnje!! Ništa, šiltericu nabijem na glavu i trpim. Ljudi koji su sjedili iza mene su poludjeli. Non stop sam se okretala, nešto grickala. nešto tražila ili potezala iz boce. Hehe!! Ups...!!! =P=P No dobro, izdržali su. Nakon mise je uslijedio zajednički ophod oko oltara u unutrašnjoj crkvi, a onda opet slobodno vrijeme koje smo iskoristili za ručak i tako malo da se okrijepimo... =) Slobodno opet do 13 sati! A onda ukrcavanje i brza vožnja do Crikvenice. Kad smo stigli u Crikvu, uslijedio je stampedo naših župljana prema birtijama i prema plaži. Bila sam prva u vodi i nisam se dala van dok se već nisam počela raspadati. Onda otišla van, posušila se dok sam pričala s frendicom....Pozdrav mojoj Matildi i njezinom dragom mužu!!!...a onda na večeru (ili koji god to obrok slijedio)... =) MIRKEC ČASTI!!! Uuuuuuuuuuh, na tanjuru su mi se najednom stvorile lignje na žaru, uz pola litre hlaaaaaaaaaaadne Coca-Cole!!! Njami njami njami njami njami!!! I tako...uživancija na terasi dotične birtije do pola 6. A onda opet ukrcavanje na bus i domeka... =)=) neki su to jedva čekali, ali mnogi su jaukali kako bi bilo lijepo da smo još ostali...ako ne na Trsatu, barem još tjedan dana u Crikvenici. Hehe!! To se slažem...=)=)=)
I eto...bilo nam je super... Ipak je sve to ispalo super unatoč strašne redukcije mlade populacije. Nadam se da će iduće godine taj problemčić biti popravljen. Eto!!! Idući put nam se možd ai tko od vas pridruži... pamtim ja to!! Pusa na kraju ovog kilometarskog posta!! Ciaaaaaaao!!!