IT`S GETTING HOT IN HERE...SO LET`S GET OUT OF HERE!!!!

Malo dobrih starih irskih stihova...(tko hoće pjesmu nek mi veli)

In the merry month of June from me home I started
Left the girls of Tuam sad and broken hearted
Saluted father dear, then kissed me darlin` mother
Then drank a pint of beer me tears and grief to smother
Off to reap the corn, leave where I was born,
I cut a stout blackthorn to banish ghost and goblin
A brand new pair of brogues, rattlin o`er the bogs
And frightenin` all the dogs on the rocky road to Dublin...

Hej ekipica!!
Pozdravljam vas sve u ove vruće ljetne dane! Jezuš moj, stvarno je vruće!!! Tko se žalio prošle godine da nije nešto posebno pocrnio na moru (osobito oni koji su ispod divne pamučne kolar-košulje stidljivo čuvali svoju aristokratsku bjelinu), od mene ove godine prima godišnju garanciju na paletu boja između lagane brončane nijanse do zavidne crvene boje koja konkurira i poljskim makovima ili pak divljim neobuzdanim ružama. Da, ta reklama uvijek završava nekom za kremu za sunčanje ili nekom za svježi Dukatov jogurt... Eh, ironija, zar ne? Istina, paklenski je vruće i lagano nam te neke klimatske prilike izmiču kontroli. Lagano me strah, ali sami smo si to napravili, a sad se klimajmo!!! Oni koji imaju klimu nek je upale, a ovi drugi neka to rade doslovno!! Hehe!! =) S obzirom da pripadam ovoj drugoj grupici ljudi, koji su tu zbog manjka novca ili pak manjka zidova koji su kompetentni za bušenje, odlučila sam preseliti se na jedno hladnije mjesto. Da... Sjetila se ja neke ušteđevine, ali umjesto da si kupim avionsku kartu za Grenland, koja je ispala preskupa, uspjela sam si priuštiti samo put do Gorskog kotara. Toliko o tome kak ću ići na susret mladih u Sydney...da, jedino ako postoji takvo mjesto u Hrvatskoj (kao što postoji Rim)... Što si može čovjek priuštiti, to i ima. Tako se ja u petak lagano upućujem svojoj premiloj rodbini u Gorski kotar...jedno malo selo blizu Ogulina...točnije, samo s druge strane Kleka u odnosu na Ogulin!! Hehe!! Tražite malo na karti!! =P Idem!! U torbu trpam stvari za obući i tri tone skripti!!! Oh da!! Kako bi to mogla zaboraviti!! Prije dva tjedna ušla sam u usku simbiozu sa svojim skriptama iz hrvatskog, talijanskog, religije, sociologije, psihologije, filozofije, filma, geografije, povijesti...al nekako mi se čini da naš odnos više liči na parazitizam nego na simbiozu jer ja korist sa svoje strane stvarno ne osjećam! Više imam feeling da mi netko siše životnu snagu i ja umirem u agoniji gladi i žeđi za znanjem!!! Ma ne!! Gledala sam previše loših recenzija i obrada filmova o Supermanu i tim pajdašima. Skripte ko skripte, al meni neprocijenjive!!! Toliko važne da se od njih ne odvajam. I tako ih nosim sa sobom u Gorski kotar. Već se vidim: iznijet ću si sve te drage skripte na klupičicu ispod stare jabuke i tamo ću u tišini planinskog kraja i hladovini voćnjaka upijati svo to tako potrebno znanje. Jooj, odmah mi dođe neki elan za učenjem...ili je to samo želja za nečim slatkim? Meni to dođe na isto...isti simptomi!! hehe!! No, dobro!! Stvarno sam počela previše trkeljati gluposti!! Pozdravljam vas tako dragi moji na tih par dana!! Žao mi je što vas blogere neću čitati, ali znajte da ste mi u mislima i falit ćete mi!!! Poseban poljubac Strancu u noći...ako se pojavi još koji anonymus koji te zaintrigira, samo ti njemu reci kad ja već ne mogu. Iako, mislim da sam to već negdje rekla, volim kad moje riječi nekoga zaintrigiraju ili započnu neku diskusiju. To je meni znak da možda nisam rekla nešto tak pametno, ali je bilo snažno. Ljubim vas sve i šaljem vam prohladne, svježe povjetarce dobrog starog Kleka!!! Nedostajete mi već...ali post je već dug. Laku noć drugovi i drugarice!!! I gase se svjetla pozornice...kraj čina...

Hajdemo u planine...

I OPET NEKO SVJETLO NA OBZORU...

A onda svane novi dan i ja se zaljubim
u ovo nebo iznad nas
I sunce što se smiješi ko kad majka oprašta
djeci što su bila nestašna.

Pozzzz!
Nekako ne znam što napisati nakon ovog zadnjeg posta, ali ajde, mora se dalje baljezgati..hehe!! Po komentaru onog prvog anonymusa imam osjećaj da sam malo nerazumljivo napisala post. Ah, kada je pisanje o osjećajima bilo razumljivo? Nikada...e pa tako ni moj post. Ljudovi moji, posrnula sam i to vam je jedno logično tumačenje mojih riječi iz zadnjih nekih postova. Zar ćete me zbog toga osuđivati? Zar je grijeh pasti? Ajd sad malo u onom meni dragom teološkom smislu... Sjetite se onog divnog čovjeka imenom Isus... Triput je taj čovjek pao pod teretom križa... Jel mu to treba zamjeriti? Naravno da ne. I te Njegove padove nikad ne gledamo u tom kontekstu, već se divimo kako se svaki put pridigao i nastavio svoj put. E pa tako i ja. Ovih dana mi se rodila želja da riješim neke stare račune kako bi mogla nastaviti svoj život onako neopterećeno i iskreno...i riješila sam sve, ali ipak je to bio veliki teret za mene i tako sam počela plakati za nekim starim ljubavima...s teškim osjećajem boli se prisjećala svega...i tako se izmorila. No, razmislila sam o svemu. Evo konkretno, bila sam ovaj vikend na Velebitu dva dana. Taj krajolik, priroda, mir...sve me to natjeralo da razmišljam o svemu...o životu, svojim osjećajima i postupcima i eto, neki su zaključci donešeni. Prvo, ove su ljubavi već spremljene...negdje duboko u meni...kao vrijedne uspomene... i to je sve. Tamo će ostati. Neka žive, ali me neće zamarati. Idem dalje u svom životu. Tražim neku novu ljubav, tražim neka nova poznanstva...evo, sad se spremam za fax pa će i tu biti pregršt nekih novih iskustava. Još neki zaključci su tu, ali nisu vrijedni spomena. Samo sam to htjela reći. Mislim da sam opet neke gluposti tu nabacala, ali sve je to od srca srcu Podravka!! =)

Pusa svima!! I poslušajte savjet našeg dragog kritičkog anonymusa: Opustite se jer ljeto je!!
I velika hvala Strancu u noći... znam da si tu kraj mene...

Ljeto nam se vratilo...

SAMO PRIZNAJ TU PRED SVIMA DA LI SI ME IKAD VOLIO...

Idem...
danas je nedjelja...
ne opraštam tvoja nedjela...

Ti živiš život da se oporaviš...
i da me jednom zaboraviš...

Evo opet otvaram svoje srce...dajem ovom svijetu još jedan trak svjetlosti...još jednu notu nebeske harfe što svira iz dubine moga srca. Zašto? Ne znam... vrata, tako dugo zatvorena, opet se otvaraju...stidljivo, ali odlučno. Bol...tolika bol...ali i tolika ustrajnost. Sjećanja naviru poput nabujale rijeke...valovi, tako visoki, nepremostivi, neumirivi, ruše sve pred sobom...sve se ruši...cijeli moj život sravljen je sa zemljom i propada. Komadi sjećanja raspadaju se u prah kao lavom prekriveni... To se dogodilo onog trenutka kad si otišao... Zapravo, ne znam jesi li zaista otišao ili se samo ne javljaš, ali život si moj pokosio samim okretom glave, skretanjem pogleda s mene... To je bilo dovoljno. Sad živiš da me zaboraviš ili kao da me u tvom životu nikada nije ni bilo, al nije ni bitno. Odlazi kuda god želiš!!!!! Ne osvrći se...nemaš razloga ako ono što osjećaš nije ljubav prema meni... Gubi se!!!! Ne želim te više vidjeti!!!!
I tako i biva. Bacaš posljednji pogled prema meni...gledaš me nepomično, bez trzaja, bezosjećajno...mobitel ti još svjetli u ruci...nedovršena poruka "Dogovorit ćemo se"...poslana meni...nikad odgovorena...ali ni to sad nije bitno... Odlazi!!!!! I tako i biva... Vrata su se zalupila, tišina je zavladala cijelom mojom sobom i ostadoh sama...sama sa svojom tugom, boli...sa svojim uspomenama... Zatočena u kuli, u nekom svojem svijetu...sama...bez tebe...ali bolje je tako...samo da budeš sretan...samo da te ne gledam...samo da manje boli... Radi štogod hoćeš, ali ja se za tobom neću osvrtati...
I tako ostajem sama...sjedim na rubu ponora svog života...i sviram...pjesmu tako nekako veselu...pjesmu nade...pjesmu ljubavi...samo za tebe...samo za tebe...

Vratit će se jednog dana
tuga davno znana...
Vratit će se da me podsjeti
da za mene poslije tebe
nema nikog da me grije...
Što mi noćas radiš, ljubavi?

Ja još uvijek živim sama
sve u meni ko da spava
vrijeme mi sporo prolazi...
Kada rekao si zbogom
sve je umrlo sa tobom...
Što mi noćas radiš, ljubavi?

Da li tebi umire
srce od nostalgije?
Da li tebi izgleda
kao kazna Božija
ovaj život koji živiš bez mene?

POZDRAV IZ DUBINA.........

Da li mirno spavaš luče moje?
Ove noći dal te savjest peče?
Dozivaš li u snu ime moje?
Dal te čuje ona što te truje?

Pozdrav ljudovčići moji!!!
Prije svega da vam velim zakaj me nije bilo tako dugo. Naime, krepao mi je modem i eto, odsutna do danas. Danas došla ekipa iz T-coma: pozdrav dečkima i sredili oni meni sve!! Tako da odmah oprost tražim za sve nepročitane postove i neostavljene commove. Nadoknadit ću vam ovih dana. Obećajem. A sad možemo dalje. Gdje smo stali?
Ne, naslov ne znači da sam otišla na more pa da vam grgljam negdje iz plićaka. Nažalost, na te stvari ne smijem niti pomisliti. Sad je vrijeme utapanja tuge u čašama pive ili Jegera i učenja. Ne znam što je žalosnije raditi. Ova vrućina samo potencira ionako neizdrživu situaciju doma. Dežurni krivac radi i prekovremeno!!! Family je zakuhala situaciju i laaaaaaagano izlazim iz takta, a da ne velim kak me neki ljudi živciraju. Htjedoh srediti svoj život, naći nekog do koga mi je stalo i kojem ću moći prisloniti glavu na rame bez nekih strahova i slično...samo uživati u sigurnosti nečijeg zagrljaja. Ne mora to čak niti biti neki dečko, neka veza u znaku upitnika...može to biti i neki prijatelj...prijateljica...neka kućna spodoba zvana "brat", "majka" ili "otac"...ali neeeeee!!! Kaj si ja umišljam? Ja sam, po nekim određenim citatima, tolko glupa da zaista nikaj ne kužim ili fakat ne znam čemu služi to okruglo, ogromno što nosim na ramenima, a ostalom svijetu poznato kao "glava"... A jbg, ne znam...glupa sam...samo željna mira...ljubavi... Ove divne riječi upućujem svom dragom Danijelu: "Nosi moj pečat na usnama, mada nije podobno varaj me slobodno. Karmin se s košulje lako pere, al nikad ruke od nevjere." Eto, ni prošlost ne želi biti zakopana. Oprostite na riječima nekih poznatih cajki, al riječi mi savršeno odgovaraju. I za Roberta bih našla neke prigodne al neću...za one koji slabije podnose ove cajke...al gledajte, ekipa me malo zarazila...shame on me! I sada sam odlučila: ono što se ne da riješiti valja ostaviti tako kako jest. Nemam više živaca ni strpljenja s time se baviti... Gotovo je. Prošlost neka spava...ili neka me proganja, ali ja se s njome više neću baviti.

Sada se okrećem nekim novim stvarima. Dugo nisam u miru učila ili igrala badminton...tako da...sad riješim ovaj prijamni, upišem faxich koji sam si zacrtala i idem živjeti iz dana u dan, al ne za sebe nego za druge. Nema više one đubretarske Goge koja se nikome ne javlja. Samo za vas...goxi for you...
Znam da ovaj post djeluje veeeeeeeeoma depresivno, al jednostavno me sve to muči. Mislim, ima tu stvari koje sam možda i previše potencirala, al štogod da radim s njima čine mi se velike i zamaraju me. Toga mi je dosta...
Idem u subotu 30.6. na Trsat...Majčica će me poslušati...oprostiti mi toliko izbivanje iz Crkve i okrilja Ljubavi. I nitko me u tome neće zaustaviti.
Pusa svima!!

p.s. Anamariji svojoj poručujem da mi je samo bio prepun pretinac pa zato mailovi nisu stizali. Sad sam malo očistila tak da...sad će ići!! Hehe!! Pozdravi i pusice najdražoj blogerici iz Kutine!! =) =) =) =) =) =) =)

p.p.s. Velikom srcheku kojeg obožavam šaljem jedan anđeoski smješak. Hvala ti Grgich za sve...da, nismo se niti vidjeli niti čuli, al znam...bolje reći ne znam... A ovaj post prije...to ti nije nikakva zadaćnica nego baš trenutak inspiracije...te večeri sam to napisala i stavila na blog...ko bi rekao da ja znam i pisati? Hehe!!

p.p.p.s. Dragome Vexiju puno poljubaca-onih provokatorskih...hehe!! Nadam se da tvoje neodgovaranje na poruke znači da samo nemaš para na mobu...neka bude...gdje god da jesi neka te prati Božji blagoslov.

p.p.p.p.s. Puno pozdrava i dragom anonymusu koji se ono ljutio na mene jednom gadno, a sada je na putu u Svetu Zemlju... Zapamti: Hodočašće je u srcu, a ne samo na putu... Pusa

p.p.p.p.p.s. Volim vas sve!!! Žao mi je kaj sam tak trula. Imam valjda ipak previše slobodnog vremena pa razmišljam o glupostima... Pusa

p.p.p.p.p.p.s. Mojoj Gmajnerito odgovor na comm: stara moja, premišljam se. Definitivno bi komparativna književnost mogla na popis za filozofski, a KBF? moja veeeeeeelika želja i ljubav...to još moram vidjeti...mogla bih, a opet...uffff teško teško...javim ti...uz jedno Velebitsko =P

TRENUTAK INSPIRACIJE...

Iz prašnjave škrinje jednog anđela...


Čekala sam to ljeto kao nikada do sad. Dragi me odlučio povesti na more u obiteljsku kuću kako bi proveli još jedno vruće ljeto zajedno. Bili smo nerazdvojni. Dvije godine veze učinilo nas je jednim bićem...već sam osjećala kako ne postojim samo ja, već sam cijelim bićem i cijelom dušom predana tom čovjeku. Stare sumnje i duhovi nisu više izlazili na vidjelo...barem sam se tome nadala.
Stigli smo u malu kućicu na obali mora. Dočekala me terasa prekrivena ružama i svijećama na trijemu. Držao me za ruku i uveo u kuću. Cvjetni sag vodio je daleko niz hodnik. Znala sam. Ova noć je samo naša. Prvi ću se put podati čovjeku kao zadnja svijeća na oltaru, kao zadnji list na vjetru kada dotakne tlo. I vodio me. Držao me tako nježno za ruku, a onda me podigao u naručje. Tiho je prošaputao: "Volim te draga!" ...i polegnuo me na krevet. Miris ruža je potpuno ispunio sobu, a uvlačio se u svaku moju poru...među vlasi kose...u odjeću... Soba je bila tako ugodna, topla...svijeće su gorjele nekim posebnim sjajem. Kroz prozor je virio mjesec. Bio je pun, tako tajanstven da me prožeo neki čudan osjećaj. Taj me osjećaj nikad nije varao, ali nisam mogla ni slutiti što bi moglo poći po zlu pa sam ga jednostavno zanemarila. Strast se razbuktala i misli su nestale iz moje glave. Osjećala sam. Samo to. Njegove ruke na mojim bedrima, njegove poljupce na vratu, njegov dah na grudima... Trnci su me prolazili. Još par trenutaka i bila sam njegova. Soba se ispunila dubokim uzdisajima, svijeće su dogorjevale do kraja, latice ruže su već odavno pale sa postelje. Požar strasti gorio je punom snagom. Bila sam njegova. Zarila sam nokte u postelju i gorjela. Mjesec mi se učinio nekako crven-krvav od ljubavi. Pogled mi je vrludao po sobi. Nisam znala gdje sam. Imala sam osjećaj da sam zapela u vremenu, u jednom trenutku koji traje vječno i sve što mi donosi je čista ljubav i strast.
Uto mi je pogled ponovno odletio na prozorsko staklo i krv mi se najednom sledila. Vidjela sam nečiji obris na prozoru. Neki čovjek stajao je tamo vani i gledao prema meni. Počeo me obuzimati strah, jeza... Gledala sam u taj lik. Mjesec mu je otkrivao desnu stranu lica i tijela. Bio je obučen u kožno crno odijelo, dugački kožni kaput s podignutim ovratnikom. Lice mu je bilo glatko, kosa malo duža tako da su mu se uvojci vijorili na vjetru. No, toliko su me zapanjile njegove oči. Tako duboke, tamne, boje zemlje...tako...poznate! Imala sam osjećaj da sam već gledala u te dubine, u te tajne skrivene iza tamne koprene, ali nisam znala odakle. I uto je sve stalo... Svijeće su se ugasile. Ruže su prestale mirisati. Čovjek kojeg sam do maloprije ljubila nestao je poput prašine na vjetru i vidjela sam samo to novo lice. Prozor se polako otvorio i duga zavjesa počela se mahnitavo vijoriti. Ušao je polako u sobu ne skidajući pogleda s mene. Hladan vjetar prohujao je u sobu, ali nisam osjećala nikakvu hladnoću. Moje golo tijelo ležalo je na krevetu potpuno nepomično...tako toplo i meko...tako netaknuto. Kao da do maloprije u ovoj istoj sobi nije gorjela jedna velika strast. Ne, ni traga. I on dalje nastavlja lagano koračati prema mom krevetu.
Kad je stigao do samog ruba, sagnuo se prema meni kleknuvši jednom nogom na rub postelje. Nisam se niti pomaknula, ali sam osjećala trnce kako prolaze mojim tijelom. Osjećala sam neku božansku povezanost s tim čovjekom, toliko jaču od one prije. Kao da se znamo već stotinama godina, kao da smo srodne duše. Spustio je ruke kraj mojih ramena i prignuo glavu tik do moga lica. Čula sam mu disanje, a dah me njegov grijao. Napokon je prozborio. Rekao je: "Ljubavi moja, tražio sam te stoljećima. Valovi vremena zametnuli su tvoj trag, ali tražio sam ga. Kao najvrijedniju školjku na beskrajnoj pješćanoj plaži, kao najdragocjeniji biser u morskom prostranstvu. Ti si moja jedina, moja odabranica. Ovo što si doživjela samo je dah prošlosti. Toliko bezvrijedan da nestaje poput prašine na starom ormaru. No, ja sam tvoja sudbina, ja sam taj kojeg si nalazila u drugima, kojeg si toliko tražila, kojeg tako dobro poznaješ. Molim te, budi moja, samo moja...neka sjećanja večeras postanu naša stvarnost."
Protrnula sam. Obuzeo me osjećaj čiste radosti. Osjećala sam kako se oslobađam starih okova prošlosti i kako moj život napokon ima neki bolji tijek, neki smisao. Tiho sam prošaptala: "Dragi, ljubljeni moj. Toliko sam čekala ovaj trenutak." To je bio znak naše ljubavi koja je u tom trenutku zasjala svojim najljepšim sjajem. Prignuo je glavu tik do mojih usana i poljubio me. To je bio poljubac kojeg sam stoljećima čekala. Onaj pravi, dugo očekivani...toliko željkovani. Obavila sam ruke oko njegovog vrata i privila ga uza sebe kako ga nikad više ne bih izgubila. Postali smo jedno. Strast je sada imala neki novi sjaj. Bila je to božanska ljubav. Nebo i zemlja zagrlili su se na toj baršunastoj postelji, u toj agoniji poljubaca. Ljubav toliko savršena, toliko vječna. Naša ljubav. Zora je svanula i dvoje zaljubljenih već su odletjeli na njezinim krilima. U neke nove krajeve, na zelene livade gdje ih obasjava neko novo sunce budućnosti.

Poljubi me...pa mi prste u kosu uvuci...i zagrli me...

DOK SVIRA BEND...ŠTA BIH TI RADILA...

Ja pijem da zaboravim...

Dragi i predragi moji!!!
Napokon sam ja došla k sebi i eto, malo ću se posvetiti svome malom blogu...uz neke dodane slikice i neke nove stihove svakako idu i novi postovi. Što reći, maturalna večera iza mene...dani triježnjenja također. I sad sam... kak sam? osjećam se sretno, a opet nekako...prazno? pa to je nemoguće!!! Toliko iskustava, a ja se osjećam prazno? Moguće i te kako...otupi te taj silan alkohol. Hehe!! Ma šala! Znaju svi da ja znam svoju mjeru i da mi stvarno nije u interesu neko druženje, osobito ako je u pitanju neka gala večera, upropastiti riganjem i opijanjem. No, degustacija nikada nije isključena.
Znači, maturalna večera. Pa, imala sam feeling da sve to i neće ispasti kak smo si svi mi zamišljali. No, možda i jest ispalo neočekivano, ali definitivno u pozitivnom smislu. Jedina neka stvar koja mi se nije svidjela je to kaj za roditelje nije bio napravljen prostor gdje bi si oni mogli sjesti i popiti čašu vode, ako ne i kakav aperitivček. Ništa. Nula bodova! Komentirala sam to sa svojom dragom mamicom i bilo mi je tako neugodno. Starci su bili punih 15 minuta s nama. Mislim ok, moraju ići, ali tako kratko i u tako neorganiziranom prostoru... Zakaj smo ih onda uopće zvali??? To definitivno nije bil odobro riješeno. Ostali neki minusichi se nalaze u odabiru i redoslijedu jela i svakako izboru cuge, ali to nije vrijedno spomena. Iskreno, ne da mi se opet pisati kilometarski post jer ga nitko neće čitati. Zato, preskačemo to. Stavit ću samo opasku da se cuga dilala između stolova. Odabir: juice od ananasa, sprite, crno vino Faust, bijeli Rizling iz Đakovačkih podruma, najednom graševina, jeger =) i tequila (sierrina sa crvenim sombrerom) hehe...eto, onda sokich od jabuke juicy kvalitete i možda još koja litra mineralne, al to je to. Možda je od svega najbolji bio bokal vode... Hehe!! =) eto, toliko o cugi.
Glavna stvar svakako je bio ples. Osjećala sam se kao princezica... retro doduše, ali otprilike tako. Plesala sam cijelu noć. Jedva stala na 5 minuta...ne, ja moram dalje plesati...kasnije su me tako grčevi hvatali, ali nije me bilo briga... S curkama nabaciti koji dirty dancing...lagani sentiš sa svojim najdražim vexom...mislim, profesionalac u svakom pogledu =)=) ili pak skupno kolo na čerge i slično. Bend je bio zadovoljavajući. U pauzama je svirao DJ tako da i strane komercijale nije nedostajalo. Sve u svemu, Garga se naplesala ko nikad. Mislim, baš mi je to trebalo. I željela sam da ti trenuci nikada ne prestanu...da živim u jednom jedinom trenutku s te maturalne...samo jednom... =)
Daljni scenarij jeišao ovako: do 5 smo bili u našem dragom Westinu (hvala našoj dragoj Žanko inače bi mi već u 4 morali van), a onda vucaranje do Importannea...tamo na kavu...susret s ekipom iz Antunovića...pozdrav Ozi!!!! =) e to je bila scena, pun Importanne maturanata!!! ekipa koja je išla na posao rano ujutro nije mogla vjerovati... Zakrčili sve birceve i sat vremena meditirali uz kavicu... Nescaffe je zakon!!!! Ja osobno nisam mogla jer je u želucu bila uključena centrifuga i jednostavno...mjere opreza!!! =P nakon toga vucaranje do busa...vožnja do škole...i paradiranje u školi od 7 do nekih 10 sati. Onda skočila u svoj tajm na kavu i domeka. Pozdrav Ivani koja mi se nije baš toliko smijala!!! hehe!!!
Sljedeće: SPAVANAC!!! Spavala od pola 12 do 8 navečer. Onda se probudila kako bi obišla relaciju: krevet-wc-frižider-krevet...i nastavak. Do subote ujutro u 10. Do neke druge kave... Pitala sam ljude kaj se događalo, kakvo je vrijeme bilo...nemrem vjerovati da sam prespavala cijeli jedan dan!!!! Kak luuuudo!!! =P=P=P dabogda se što prije ponovilo...mislim, tulumarka, a ne spavanac...hehe!!! =P=P
Eto, to vam je to!!! =P detalji su nebitni ili možda prebitni da ne mogu na blog, a oni koji se prepoznaju...hehe!! znam...znam...diskresija!!! =) eto, nije baš ni kratak post, al ima nekaj...

p.s. Grgolino ako čitaš...hvala za onaj vic!! i hvala na svemu...kava ovaj tjedan!!! nadam se da si za...=) usput, znaš od kud ova slikica...a i ove sa strane...pusa!!

p.p.s. Uskoro slikice s maturalne a i norijade!! =)

Pusa

DANAS SAM LUDA...=)=)=)

Pleši samnom!!

Takva sam i gotovo...

Pleši samnom!!

Još se nitko nije otrov`o...

Pleši!!

Neće noć cijeli život trajati...

Pleši samnom!!

Dobro ću ti stajati...

Javim se za dva dana kad dojdem k sebi...btw imala maturalnu za one koji ne znaju...kak mi je bilo...NEOPISIVO!!! Čujemo se ljudi... =) Pusa svima...=P=P=P